
Foto: Marija Radošević/SBplus


Foto: M.R./SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: M.R./SBplus

Foto: M.R./SBplus

Foto: M.R./SBplus

Otkad je u svom makedonskom Vrutoku s pet godina prohodao i progovorio, do danas se nije zaustavio. Trči, radi, priča… Brođane je očarao svojim orijentalnim slasticama, a oni mu to vraćaju ljudskim pristupom i prijateljstvom zbog čega je Slavonski Brod zavolio kao svoj grad, a Hrvatsku prihvatio kao drugu domovinu u kojoj namjerava trajno ostati.
NURI Ziberi neobično je „raspričan" čovjek koji lako stupa u kontakt s ljudima, a pridobije ih svojom
otvorenošću i iskrenošću. Valjda je zbog toga i uspio dosegnuti svoj cilj
sanjan u rodnoj Makedoniji još prije šest desetljeća, a ostvaren baš u Slavonskom Brodu.
U selu Vrutok, mjestu u Makedoniji gdje izvire rijeka Vardar, rođen je prije 68 godina. Tu je naučio živjeti u mješovitom društvu, popola nastanjenom Makedoncima i Albancima.
Više je razloga da je tomu
tako premda kao dječarac u dobi od devet godina, kada je prvi put putovao kod
rođaka u Pulu, nije razmišljao o tome kako će jednom i sam u istoj državi
proizvoditi slastice, od toga živjeti, školovati djecu razveseljavati one koji vole slatko. A takvih
uvijek ima, kaže Nuri, iako stručnjaci za prehranu desetljećima upozoravaju
kako je šećer nezdrav, kako uzrokuje pretilost, dijabetes i sijaset bolesti.
Hrvatska je za njega bila El
Dorado
I tada, urezalo mu se u
pamćenje prvo putovanje u Hrvatsku kada je od makedonskog Gostivara do Pule vlakom
putovao 24 sata, a već tada uočio je razliku između istoka i zapada. „Bilo je to davne 1961. godine. Na putu od
Skopja do Niša, uočio sam gužvu u vlaku, kazandžije, velike torbe, puno ljudi
koji jedu i piju…Onda se u Beogradu promijenio vlak, koji je odmah bio čistiji,
uredniji. Do Sremske Mitrovice, na balkonima sam vidio kako se suše paprike, a
prema Hrvatskoj uočio sam cvijeće. Pitao sam oca; pa gdje smo mi, a on mi je
objasnio kako je to Hrvatska, nekada dio Austrougarske, kako tu žive napredni i
vrijedni ljudi. Meni se to već tada svidjelo. A u Puli, na plaži, prvi put sam
vidio ženu u bikiniju. To je bio drugi svijet. Kupovao sam razglednice i
pokazivao prijateljima kad sam se vratio kući", prisjeća se Nuri, kojemu je
Hrvatska od tada bila pojam razvijenosti.
Mladenački aktivizam
U selu Vrutok, mjestu u
Makedoniji gdje izvire rijeka Vardar, rođen je prije 68 godina. Tu je naučio
živjeti u mješovitom društvu, popola nastanjenom Makedoncima i Albancima. „Do
pet godina nisam ni hodao ni pričao. Neka bolest je bila u pitanju. A onda kada
sam progovorio bio sam najmlađi đak u školi, a kad sam počeo trčati bio sam
najbrži u selu. Igrao sam nogomet za regionalni klub koji se zvao Vardar, kao i
nacionalni".
Kao mladić bio je vrlo aktivan
i društveno angažiran pa se zajedno s nekolicinom istomišljenika obiju nacija borio
za čistoću izvorske vode Vardara kojega su birokrati, kaže Nuri, htjeli
koristiti u industrijske svrhe. „Lopovluka je bilo uvijek, a mi smo se mladi
ljudi bunili jer smo željeli naše mjesto održati čistim. Neki su završili u
jednomjesečnom zatvoru, a ja sam kao jako mlad dobio samo upozorenje".
Od učitelja, studenta
filozofije, do slastičara
Srednju učiteljsku školu, završio je u Gostivaru, pa
je kao učitelj neko vrijeme radio u
prosvjeti, a potom upisao Filozofski fakultet u Skoplju. „Htio sam upisati
psihologiju u Zagrebu, ali bilo mi je i preskupo živjeti u Zagrebu pa sam se
vratio u Makedoniju".
„Nije mi drago što su mi djeca otišla iz Hrvatske, ali nemam pravo tražiti da ostanu. S 35 godina sam sa svojom vizijom došao u Brod i isto toliko je imao moj sin kada je otišao u Njemačku. Nemam želje ići nigdje dalje, dokle god mogu, bit ću ovdje gdje znam ljude i gdje sam stekao prijatelje. Brod je postao moj grad"
Kada je umro njegov otac Ekrem, morao se oženiti i u 23. godini preuzeti brigu o obitelji. Prekinuo je
studij filozofije i zaposlio se. Buntovni duh ga, kaže, nije napuštao, a
primjećivao je brojne anomalije koje nije prešućivao tako da je imao problema i
na radnom mjestu. „Nikad nisam uspio dobiti stalni posao, nego na određeno vrijeme.
Skupljalo mi se nezadovoljstvo", navodi Nuri, koji je već daleke 1987. kao 35-godišnjak završio u Slavonskom Brodu.
Tada se, kaže, slučajno počeo
ostvarivati njegov san, kada je obiteljski kum koji je radio u Njemačkoj, htio
investirati u neki posao u Hrvatskoj. „Svidio mu se lokal u Starčevićevoj ulici
za slastičarnicu, a ja sam mu, na njegovo čuđenje, rekao ako ga kupi da ću doseliti sa ženom i djecom i da ćemo mi voditi
posao. Upravo tada sam pročitao u dnevnim novinama kako je Slavonski Brod koji povezuje istok i zapad,
grad sa 65 hiljada stanovnika, od kojih je 38 hiljada zaposlenih u Đuri
Đaković, Jasinju, Pioniru… Pomislio sam - pa tu se mora dobro i prodavati". Hrvatski
je naučio još kao dijete. Otac je radio u pošti, pa je imao priliku svaki dan
čitati hrvatske i srpske novine.
Doselili su u Brod susrećući
se u početku s poteškoćama jer nisu ništa znali o slastičarstvu, a onda su
platili iskusnog majstora iz Makedonije koji ih je poučavao i proizvodio
kolače, krempite, šampite, baklave, sladoled,...
U Brodu počeo ostvarivati
dalekosežni cilj
Učeći novi posao zajedno sa
suprugom Safijom, bio je svjestan da samo tako može ostvariti dalekosežni cilj.
„U Hrvatskoj sam vidio put razvoja i obrazovanja za svoju djecu i njihovu
budućnost. Ako se ja nisam uspio školovati u Zagrebu, htio sam da barem oni
uspiju. Sin Irfan je ovdje krenuo u prvi razred osnovne škole, a kćer Zibide od
petog. Uspješno su završili i srednju
školu pa studij u Zagrebu, sin geodeziju, a kćer prehrambenu biotehnologiju", govori
ponosni otac.
Orijentalne slastice pokazale
su se kao pun pogodak s kojim se mogao podnijeti trošak školovanja. U Brodu je
pustio korijenje i usvojio ga kao rodni grad. „Brođani su nas prihvatili od
prvog dana. U početku sam častio ljude, a onda mi je jednom Ivo Marković, koji
je svaki dan dolazio u slastičarnu rekao; nemoj častiti, svi će te više cijeniti
ako im naplatiš. Ja volim ljude, razgovarati s njima, s djecom, roditeljima".
Slatka tajna okupljalište
srednjoškolaca, sportaša…
Četiri prepoznatljive slike Marilyn Monroe, krasile su unutrašnjost slastičarne „Slatka tajna" u
Starčevićevoj ulici . Srednjoškolci su
tu nekada obavezno dolazili, a pogotovo sportaši. „Tade Opačak (brodski
ultramaratonac koji je nedavno preminuo u Zagrebu) zbog moje je limunade i
kolača ostavio drogu i alkohol… On je svaki dan dolazio u slastičarnu (o čemu
je kasnije Igor Mirković napravio dokumentarac koji je nagrađen na CNN-u), a ja
sam mu dozvolio da jede kolače i pije limunadu koliko god želi. Rekao sam mu;
sve ti je besplatno samo se odreci droge", prijateljski ga je bodrio Nuri.
„Jednom mi je posebnog gosta, Dragutina Tadijanovića, dovela ravnateljica Knjižnice Branka Solina. Kazala mu je da ga vodi kod učitelja koji pravi kolače. Malo smo razgovarali, pojeo je baklavu i popio limunadu, a onda rekao - Hvala kolega, odličan.", prisjeća se zanimljivih susreta.
Rat je ugasio život u gradu
Posao s proizvodnjom kolača i
sladoleda išao je jako dobro do rata koji je učinio svoje. Život u gradu je
stao.
Bilo je to vrijeme, naglašava
Nuri Ziberi, kada se ponovo više angažirao u zajednici, ovog puta u Slavonskom
Brodu. Početkom devedesetih, zajednica Albanaca i Hrvata preko humanitarnog
društva "Majka Terezija" organizirala je pomoć u hrani i odjeći za
izbjegle Janjevce s Kosova koji su novi dom našli u Kievu. Kao član
međustranačkog Vijeća grada Slavonskog Broda ispred zajednice Albanaca,
inicirao je, kaže, prvi posjet veleposlanika Republike Albanije Republici
Hrvatskoj, a uslijedio je i uzvratni posjet.
Prije rata, vodio je radijsku
emisiju za svoje sunarodnjake na albanskom jeziku te predavao albanski jezik po
programu C, u brodskoj osmoljetki
„Vladimir Nazor". I to je, veli, radio s ljubavlju, razgovarajući s učenicima o
albanskoj povijesti, jeziku, njegujući tako i svoju kulturnu baštinu...
Ratno vrijeme bilo je teško
za sve koji su pokušavali raditi svoj posao. Lokal je zatvoren. Krenula je
kriza, trebalo je školovati djecu, zaduživao se zelenim kamatama.
Kada je „zaškripalo", krenuo u
proizvodnju rahatlokuma
A po završetku rata, na sugestiju prijatelja Cvetka Kiriovskog, odlučio je krenuti u proizvodnju
rahat lokuma (rahatluka, ratluka) i nabavio novu tehnologiju. „Išao sam u
Tursku da bih vidio kako se to radi, no bilo je puno toga potrebno uložiti zbog
čega sam gubio volju. Ali čika Cvetko je stalno govorio kako će sve biti dobro.
Nikad neću zaboraviti koliko me poticao. Naravno, opet je trebalo učiti, pa sam
doveo majstora iz Kavadaraca jer su Makedonci uz Srbe, najbolji u spravljanju
ratluka".
Sa suprugom Safijom s kojom preko četiri desetljeća dijeli sve lijepe i ružne stvari, svaki dan proizvodi privlačne orijentalne slastice koje izmamljuju osmijeh na lice kupaca u mjestima diljem Hrvatske, gdje god je neki sajam, kirvaj, slavlje tog mjesta.
Nije bilo lako. Pribojavao se
kako će ići posao, a u početku je bilo komplicirano. „Majstor nam je proizveo
10-ak tona robe. Prvi put smo izašli na Katarinski sajam na korzo,1995. godine. Za čas sam prodao dvadesetak kilograma ratluka koliko sam imao u
rinfuzi pa sam sa suprugom i djecom brzo raspakirao sve kutije i taj dan ga prodao za šest i pol tisuća kuna. To je bilo presudno da nastavim s
proizvodnjom slastice koja u prijevodu označava opuštenost, uživanje,
zadovoljstvo i sreću", prisjeća se lijepih vremena Nuri, svjestan kako su mu
ljudi nekako uvijek bili skloni.
Slatki grijeh koji spaja
ljude
Brođani su usvojili ratluk
koji nitko, po njegovom saznanju, privatno ne proizvodi u Hrvatskoj. Od sjevera
do juga države, kako kaže Nuri, njegovi su proizvodi prepoznatljivi, a i on je
sa suprugom hodajući po sajmovima, mnoge ljude upoznao. „Nema grada gdje nemamo nekog prijatelja. Putujem
po sajmovima sve do Dubrovnika i Istre, ali nisam sreo nekoga tko to radi osim
mene. Zato svugdje bez problema dobijem štand i mogu birati mjesto. A kad me
kupci pitaju odakle je ratluk, kažem im iz moje kuhinje, a ja sam porijeklom iz
Makedonije. Odmah svi zaključe, onda je to pravi".
Zaključio je to i turski
veleposlanik u Zagrebu kada je na zagrebačkom glavnom trgu probao Nurijevu
slasticu. „Prolazio je sa suradnicima i na turskom su komentirali kako je
neobično da tu netko radi rahatlokum. Obratio sam im se na njihovom jeziku i ponudio da probaju.
Pohvalili su ga i pitali jesam li učio od Turčina. Rekao sam da me poučio Makedonac, no svaki od njih je
ipak kupio po kilogram"
Mukotrpno ga je proizvesti
Pravi rahatlokum nije lako
proizvesti poučava nas sada već majstor zanata. „Voda, šećer i kukuruzni škrob
kuhaju se 4 do 5 sati…stalno ključajući,
kada se dobije potrebna gustoća istresa se u kalup, dodaju se arome, poput
mirisa ruže, čokolade, limuna, mentola, naranče, pa nasjeckani orasi, bademi, 24
sata se hladi na sobnoj temperaturi i onda reže". Najbolje je to naučila Kata
Marelja, koja se kao samohrana majka prije dvadesetak godina zaposlila kod
Ziberija. Premda nije lako dnevno podići i prenositi nekoliko „tepsija" s preko deset kilograma vruće mase,
i danas se još dobro snalazi. A učila je sve od početka. Znalo se dogoditi da
se smjesa ne stvrdne i slični problemi, ali s vremenom je savladala. „Sve
se radi ručno i nije lako, a na kraju svaki novi komad moram isprobati - je li dovoljno kuhano i ukusno" rekla je majstorica
koja svoju vitku liniju - zahvaljuje genetici. Osim ratluka u istoj se
radionici prave i pločice sa sezamom i orasima te bijela halva. „Zbog sina sam
kupio mašinu za halvu i on je postao pravi majstor, no odustao je kada je
otišao na studij".
Prijateljski Brod
Nuri je godinama prodavao
svoje slastice i velikim trgovačkim centrima poput Kauflanda, no prestao je jer
nije mogao dostići potrebnu količinu niti
konkurirati sličnim puno jeftinijim proizvodima iz Srbije, Grčke, Turske,
Makedonije…
"Kada sam zbog stresa i
opterećenja doživio infarkt, odlučio sam usporiti" veli majstor koji konačno
nalazi više vremena za obitelj i prijatelje. A njih je dosta.
Marko Rašić ga je upoznao
prije tridesetak godina i o Nuriju ima samo riječi hvale. „On je doista poseban
čovjek, susretljiv, uvijek spreman pomoći pa i onda kada nema, u stanju je dati
posljednji komad kruha, razborit je, vrijedan…", kazao je.
Proizvodnja slastica
dopunjava nisku mirovinu
Nakon tri desetljeća
svakodnevnog posla i s 1800 kuna mirovine i dalje, naravno, radi kao i mnogi
koji s takvim primanjima teško spajaju kraj s krajem. No, ne pada mu teško pa
kao neki mladac zajedno sa suprugom Safijom s kojom preko četiri desetljeća dijeli sve lijepe i ružne stvari, svaki dan proizvodi
privlačne orijentalne slastice koje izmamljuju
osmijeh na lice kupaca u mjestima diljem Hrvatske, gdje god je neki sajam,
kirvaj, slavlje tog mjesta.
Njihova kćer je u potrazi za
poslom ipak završila u Makedoniji gdje je uz radno mjesto pronašla i
odabranika svog srca, a sin već petu
godinu živi s obitelji u Njemačkoj, zaposlen u svojoj struci.
„Nije mi drago što su mi
djeca otišla iz Hrvatske, ali nemam pravo tražiti da ostanu. S 35 godina sam sa
svojom vizijom došao u Brod i isto toliko je imao moj sin kada je otišao u
Njemačku. Nemam želje ići nigdje dalje, dokle god mogu, bit ću ovdje gdje znam
ljude i gdje sam stekao prijatelje. Brod je postao moj grad", zaključio je Nuri
Ziberi koji je svoj san ostvario daleko od rodnog mjesta, pa će, očekuje, tako
valjda i njegova djeca.