Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
U Njemačkoj je usavršavao tapetarstvo, na najboljem mjestu upijao znanje od stručnjaka i radio komade namještaja za Georgesa Pompidoua, razne šeike, predsjednike Kostarike, Gvatemale, Venezuele pa i Tita. Težio je tapecirati namještaj kojeg je moguće nazvati proizvodom umjetničkoga obrta.
OD petnaestogodišnjeg akcijaša pa
sve do današnjih poznih godina, u kojima sa 80 Dževad Haurdić još igra folklor, pleše, pjeva, vodi brodsku Maticu
umirovljenika i folklorno društvo Druga mladost te još štošta – nameće se misao
kako je riječ o čovjeku čija pozitivna energija nikada nije utihnula, kao ni
stalna želja za druženjem. Uvjeren je kako sreću sami odabiremo te kako
uživanje u radu i stvaranju kao i u druženju ne treba čuvati za posebne prilike
jer - biti živ dovoljno je posebna prilika.
Premda je u mirovinu otišao
prije šezdesete godine života, do sedamdesete je pomagao sinu Jasminu i unuku Teu ne samo održati, nego i unaprijediti tapetarski obrt u koji se
upustio prije gotovo šest desetljeća. Rijetki su, posebice stariji Brođani, kao
i brojne mušterije iz okolnih sela te brodske ustanove koje nemaju barem neki
komad tapeciranog namještaja, presvučenog starog komada ili novog iz radnje
majstora Dževada. On se među prvima odlučio okušati u zanatu čije značenje u
početku nije ni znao. A nakon svih tih godina u istom poslu kojeg je prenio na
još dvije generacije Haurdića, sina i unuka, kaže kako mu još uvijek
tapetarstvo kola žilama. Pitam ga zašto je odabrao baš taj zanat.
Nasljeđe majčina dara za
šivanje
Rođen u Derventi ratne 1942. godine,
Dževad je kao petogodišnjak s majkom doselio u Slavonski Brod kojeg s pravom
doživljava jedinim svojim gradom.
„Poslijeratne 1947. godine
doselili smo i stanovali na Koloniji, a poslije na Plavom polju. Majka Zekija je radila kao bolničarka u
brodskoj bolnici. Nitko valjda nije znao tako lako izvaditi krv kao ona, zbog
čega su je uvijek tražili", prisjeća se Dževad prvih iskustava u gradu u kojem
se odmah udomaćio.
Godinama je Dževad Haurdić predstavljao svoje proizvode na Ambienti, najvećem sajmu proizvođača tapeciranog namještaja šire regije na zagrebačkom Velesajmu. Za svoj novi model ležaja "TAO”1998. godine, ova je Tapetarija osvojila prestižnu nagradu "Mobil optimum”.
Deset godina kasnije, krenuo
je, kaže, učiti zanat u tapetarsko-remenarsko-stolarskoj zadruzi u barakama
prekoputa današnje Industrijske škole te u Školi učenika u privredi, što je
značilo tri dana prakse pa tri dana škole. Zaintrigirao ga je naziv tapetara jer
nije ni znao što to znači. „Mislio sam da ću izrađivati neke papuče ili nešto
slično". Od majke je čini se naslijedio osjećaj za šivanje. Ona je, naime, u Derventi
radila kao krojačica, a Dževad je u Brodu, gledajući kako majka to radi već kao
desetogodišnjak znao sašiti, sjeća se, kupaće gaćice za vršnjake. Ipak, u
tapetarsku se školu od početka uključio s potpunom ozbiljnošću. Praksu ga je, kaže,
poučavao majstor Štef Peštelić. „On
me jako puno naučio, nešto što današnji tapetari ne znaju napraviti. Bio je
toliko profinjen u tom zanatu da sam dobio želju upiti sve njegovo znanje. Od
nas sedam učenika ja sam jedini ostao kod njega do kraja i bio sam sretan zbog
toga".
Nije samo zanat privlačio
mladog Dževada koji se odmah aktivirao i u društvenom životu zajednice u kojoj
je živio. Bio je sekretar omladine, a već 1959. godine sudjelovao je na
izgradnji Doma „Đuro Salaj". „Kao zamjenik komandanta brigade, vodio sam
srednjoškolsku brigadu. Nakon toga sam, kao akcijaš, sudjelovao na izgradnji
autoputa Aleksinac - Niš (u Srbiji), gdje su sudjelovali akcijaši iz Broda,
Požege i Našica. Bio sam član Komiteta omladine Slavonskog Broda" ispričao je o
svojim prvim društvenim aktivnostima.
No, kako ga je u pravom smislu zaintrigirao
poziv tapetara, zanat je nastavio izučavati u Zagrebu, Kopru, Dubrovniku i
Bosanskoj Gradiški, u raznim tapetarijama gdje je - veli - dopunio svoje znanje
jer svaka firma radi drugačije. „Najviše sam naučio u Zagrebu jer je Zagreb
kolijevka ukupnog majstorstva i tamo se svatko može profilirati u svom poslu". Shvatio
je kako ljudi žele što udobniji i ljepši namještaj, naslonjače, krevete,
fotelje, stolice,... što zahtijeva puno truda, a da bi ih izradio potrebno je
kvalitetno tapetarsko znanje, spretne ruke, kao i osjećaj za skladno i lijepo.
Kad se u 23. godini života vratio
iz vojske, oženio se suprugom Terezijomi zaposlio u nekadašnjem brodskom Sindu gdje je radio dvije godine u
tapetariji, a nakon toga, 1966. godine, otvorio je vlastitu tapetariju, u
prostoru stare Vatrenke.
U početku, nije bilo velikih
prohtjeva kupaca. Uglavnom je popravljao stare kauče, mijenjao „federe i morsku
travu", kauči su imali drvene rame kao i fotelje, a unutra je išao uložak. Malo
se tražilo novih komada. Ljudi su bili siromašniji. Radio je tada, sjeća se, i dosta
„feder siceve" za seljačka kola jer bi seljaci subotom išli na tržnicu i
dolazili naručivati kožne sjedalice za paradna kola.
Prve komade namještaja
tapecirao je, kaže morskom travom, kudeljom, vunom,... dograđivao oprugama, a
onda presvlačio tkaninom. Najvažnije je bilo udovoljiti željama kupca. I sve je
u početku radio ručno pa je za jedan kauč utrošio 36 sati rada.
„Čovjek mora voljeti ono što radi jer drugačije ne može uspjeti", uvjeren je Dževad koji je ušao u srž tapetarskog zanata bio on moderan ili klasičan.
Savladavanje europske tehnike
tapeciranja
Tri je godine radio samostalno,
no stalno je htio naučiti drugačije i više. Želja za znanjem odvela ga je do
švicarske firme De Sede. Obratio im se pismom kako želi svoj zanat
unaprijediti. „Odgovorili su kako u Njemačkoj, na granici sa Švicarskom, upravo
otvaraju filijalu koja će biti jedna od najmodernijih tapetarija svijeta i
pozvali me da dođem. Kad sam došao, nisam mogao vjerovati svojim očima. Pogon
je izgledao kao bolnica, a zaposlenici su njime hodali u bijelim mantilima. To
se kod nas nije moglo zamisliti jer se punjenje za kauče, fotelje, krevete,...
radilo materijalima (kudelja, trava,...) punima prašine. Odmah sam se pokazao
kao vrijedan radnik, čak su me usporavali. Bila je to tvrtka koja je
proizvodila ekskluzivni namještaj za ministarske i predsjedničke kuće cijelog
svijeta. Radio sam za Georgesa Pompidoua,
razne šeike, predsjednike Kostarike, Gvatemale, Venezuele pa i za Josipa Broza Tita. Bio je to vrhunski
dizajn namještaja rađenog u koži. Radili smo scene (tapecirunge) za filmove, a
dizajneri su bili Talijani, Švicarci, Nijemci, Francuzi, Španjolci, Englezi jer
je u tim zemljama najviše i koncentrirana vrhunska tapetarija. Upao sam tako u
najbolju moguću školu, upijao sam sve znanje pa sam uskoro među 2000 radnika
došao do vrha, radio sam uz dizajnere. Prema osmišljenom modelu izrađivali smo prototip
kojeg smo usavršavali kako bi u proizvodnji bilo jednostavnije. Nisam mogao
bolje izabrati i nisam mogao ni sanjati takav sijed događanja. A kako sam za isto
mjesto Valdshut Tiengen,u kojem sam živio i radio, igrao i nogomet, još su me
više prihvaćali i forsirali, tako da sam se osjećao kao kod kuće". Ponos i
ogromna želja za učenjem, nisu ga napuštale. Želio je što više naučiti, tapecirati
namještaj koji se može nazvati proizvodom umjetničkoga obrta pa je ubrzo stekao
status voditelja, a vlasnici su ga pitali može li dovesti još takvih tapetara iz
svoje zemlje. „Tako sam iz Broda doveo 16-ero novih radnika pa samo imao Brod u
malom. Tad smo svi doveli i svoje supruge. U početku sam mislio kako ću u
Njemačkoj ostati godinu dana i vratiti se, no ostao sam deset godine. I to je
prošlo tako brzo i lijepo", ispričao je ovaj tapetarski majstor. Savladao je
jezik i baštinio kulturu uljuđenog, civiliziranog, kulturnog svijeta zbog čega
je stekao samopouzdanje. No, ipak se vratio u Brod gdje mu je majka živjela
sama.
Brod u srcu kao i lijepi komadi
tapeciranog namještaja
Kada se 1979. godine vratio iz
Njemačke, kupio je kuću u današnjoj Štamparovoj ulici, u kojoj je otvorio novu
tapetarsku radnju, a tu i živi. Sve što je proizvedeno pa tako i namještaj,
podložno je modi. U početku je namještaj bio jednostavan i praktičan, a s novim
materijalima i tehničkim dostignućima u ponudi se moglo naći puno toga što
nekada majstor Dževad nije mogao ni zamisliti.
S prikupljenim dotadašnjim
znanjem, želio je uvesti neke novosti u proizvodnji tapeciranog namještaja u
svom gradu, a posebno ga je privlačio stilski namještaj, poput Chesterfielda
koji je zahtijevao posebno umijeće izrade, no proučavao je i kako to rade talijanski,
francuski i ostali majstori. Gotovo „omađijan" ljepotom Chesterfield sofe sa
svojim prepoznatljivim duboko zašivenim dugmadima, prošivenim presvlakama i niskom
bazom sjedala, izradio je u svom salonu za vlastiti gušt istu takvu u koži
prirodne boje, a ovaj bezvremenski primjer namještaja kao relikvija i danas čuva
prostor u kojem stoji preko pola stoljeća. Prije nekoliko stotina godina, takve
sofe i fotelje krasile su kraljevske dvore, ali i uglednije poslovne urede,
hotele, luksuzne privatne kuće. Znalci kažu kako je Chesterfield, kao savršen
spoj udobnosti i profinjenosti, sinonim za eleganciju i klasu u interijerima
diljem svijeta, svih arhitektonskih i stilskih uređenja.
Puno je radio za brodsku bolnicu, Grad, Županiju, kafiće, škole, crkve, ali i strano tržište. Njegovi su proizvodi putovali u Njemačku, Englesku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu,...
Tijekom rata, '93. godine, Tapetarija
Haurdić imala je manji obim posla pa je majstor Dževad na molbu ravnatelja
Obrtničke škole ustrojio i vodio tapetarski praktikum u školi za tadašnje
buduće tapetare. Nakon godinu dana, prestao je odlaziti u školski praktikum,
ali je još niz godina pružao mogućnost učenicima da dolaze raditi praksu u njegovoj
Tapetariji. "Dotad je već sin Jasmin postao majstor tapetarije pa se kod njega
može polagati visoka kvalifikacija iz tapetarstva u Slavoniji i Baranji.
Majstorski ispit je 2001. godine položio u zagrebačkom HNK i prvi je tapetar u
Hrvatskoj koji je postao VK majstor", kazao je ponosni otac koji je sinu i
prepustio vođenje Tapetarije. Ubrzo je proizvodni prostor proširen preseljenjem
u halu u krugu Đure Đakovića gdje se proizvodnja odvija i danas. Od 2001. godine,
Dževad je u mirovini, premda je još cijelo desetljeće pomagao u obiteljskom poslu.
„I danas me povremeno upitaju za savjet iako je to danas sve drugačije nego kad
sam ja radio pa se ponekad u svemu ne mogu snaći", rekao je stari tapetarski majstor
uvjeren kako zbog industrijalizacije toga posla danas više nema puno pravih
majstora. „Mi stare generacije učile smo od discipliniranih ljudi kao što je
bio i moj majstor Štef, s puno ozbiljnosti i odgovornosti. Najobičniju i
najkompliciraniju stvar. Uvijek mi je govorio; kako uradiš ovu gornju presvlaku
koja se vidi, tako isto moraš i ono što se ne vidi, tek onda si majstor".
Novi majstori i načini rada
„Premda je tapetarija
maštovita, danas je sve puno jednostavnije i danas svatko može biti tapetar. Za
napraviti kauč nekada je trebalo 36 sati, sve se radilo ručno, trezirali smo pa
zabijali federe, a danas ljudi naprave za jedan dan cijelu garnituru. Klasika
se gubi, a sve više su u modi ravne linije s puno okova koji se podešavaju za
udobnost naslona, sjedenja, udobnost ležanja. Nekad su se ležajevi punili
morskom travom, a danas su to drugi materijali i potpuno drugi sistem rada. Mi
smo prije deset godina za prodavaonicu namještaja Spin Valis radili 160
garnitura u mjesec dana. Tad smo imali 30 zaposlenih radnika. Radili smo za
engleskog kupca, prema njihovom dizajnu, bračne krevete, a to je bilo po četiri
šlepera mjesečno", o nekim je „zlatnim" vremenima ispričao Dževad, prisjećajući
se nabavke materijala na raznim stranima svijeta . Danas, kaže, sve se može
nabaviti u Hrvatskoj od dobavljača iz raznih zemalja, ali najviše iz Kine.
Garniture, stolice, fotelje,
klupe i sve što se radi u tapetariji već preko pola stoljeća završilo je u
nekoj kući, poslovnom prostoru, apartmanima,... Premda Dževad ne može
procijeniti broj kupaca i komada, vjeruje kako ih je bilo i nekoliko desetaka
tisuća. „I sad dolaze kod sina stari kupci pa kad me vide kažu: „Znate,
majstore, kauč kojeg ste radili prije 50 godina još je čitav, eno ga u
vikendici.". No, nisu radili samo za privatne osobe. Dževad je, sjeća se, puno
toga napravio i za razne ustanove, firme,... „Za crkve sam tapecirao oltare, klecala,
klupe,..." Puno je radio (a njegovi nasljednici i danas rade) za brodsku
bolnicu. Krevete, stolove za pregled, zubarske stolice i štogod je potrebno.
Radili su i za Grad, Županiju, kafiće, škole,.. Proizvodili su i za strano
tržište, Njemačku, Englesku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu,... odakle god je dolazio
interes. „Nema toga u tapetariji što ne znamo i što ne možemo napraviti" ističe
Dževad, prisjećajući se narudžbi za poznate pjevače, sportaše, koji traže nešto
drugačije, dizajnersko. Svaki novi komad je novi izazov, od starinskog štiha do
suvremenih linija i materijala, specijalnih zahtjeva. „Ponekad i nije lako ako
kupac donese sliku s interneta i zaželi takav komad namještaja. A onda je važno
naći načina i otkriti kako je to napravljeno. Ponekad ima caka koje djeluju
jako komplicirano, a u stvari može biti i jako jednostavno" zaključuje ovaj
stari majstor.
Svojom zaljubljenošću u
tapetarstvo i uspjehom „inficirao" je svoje nasljednike. Kćer Daria je, doduše, odgojiteljica u
vrtiću dok se sin Jasmin odlučio odmalena okušati u istom zanatu i učio od
najboljeg - vlastitog oca. Iako nije završio dizajn kako je Dževad priželjkivao,
postao je pravi majstor tapetar. Dževad ne skriva ponos što su i sin i unuk Teo
nastavili njegovim stopama. „Oni su kroz moju ljubav ostali u tapetariji koju
sam ja osjećao, a i danas je osjećam u krvnim žilama. To je najveći dio mog
života. Kroz moju priču i uspjeh, kroz zadovoljstvo naših mušterija zavoljeli
su i oni taj zanat. Danas sam jako ponosan na Jasmina što je zavolio taj zanat koji
mu je ušao u krv, a i na Tea koji pak radi menadžerski posao pa su dobra
kombinacija".
Nagrade i priznanja
Godinama je Dževad Haurdić
predstavljao svoje proizvode na Ambienti, najvećem sajmu proizvođača
tapeciranog namještaja šire regije na zagrebačkom Velesajmu. Za svoj novi model
ležaja "TAO”1998. godine, ova je Tapetarija osvojila prestižnu nagradu "Mobil
optimum”. Dževad ističe kako su više puta dobivali pohvale i nalazili se među dvadesetak
najistaknutijih od ukupno 1700 izlagača na Ambienti.
„Zadovoljan sam što sam se prije nekoliko desetljeća odlučio za tapetariju i sretan sam što sam naučio puno mladih istom poslu, a oni mi se i sad sa zahvalnošću jave."
Ponosan je i na priznanje
Županije brodsko-posavske – Kuna te Grb Grada Broda koji mu je dodijeljen za
dugogodišnji predani rad i ostvarene iznimne rezultate u poslovanju Tapetarije
Haurdić, kao i za osposobljavanje učenika Obrtničke škole u tapetarskom zanatu.
Stalno angažirani, živahni umirovljenik
Kada je završio poslovnu i
životnu priču koja je značila širenje posla i zarade, odgajanje djece, posvetio
se sebi. Odlaskom u mirovinu, Dževad nije prestao s aktivnostima. Odmah se
uključio u rad Matice umirovljenika grada Slavonskog Broda, na čijem je čelu od
prije godinu dana zalažući se za zaštitu i bolji materijalni položaj
umirovljenika te ostvarivanje njihovih prava i interesa. Matica umirovljenika
ima osam sekcija koje prakticiraju razne aktivnosti, igraju šah, pikado,
kuglaju, vježbaju, neki pišu pjesme, igraju folklor,...
Već 21 godinu ovaj živahni
umirovljenik u okviru Matice umirovljenika vodi folklorno društvo „Druga
mladost", u kojem i sam igra, pleše, pjeva,... A da bi sve aktivnosti izdržao,
Dževad kod kuće redovito vježba na nekoliko sprava triput tjedno. Jednom
tjedno, veli, odlazi autom u Bicko Selo, na probu muške pjevačke skupine Biđani
kojima se odnedavno također priključio. „Uglavnom pjevamo izvorne slavonske pjesme,
a mene su onda kao Muslimana „prekrstili" u Tunju", kroz smijeh priča ovaj
neumorni 80-godišnjak. Sekcija njeguje stare običaje i čuva tradiciju izvornih
slavonskih pjesama i plesova i surađuje s maticama umirovljenika brojnih
hrvatskih gradova, a za svoj je rad dobila niz vrijednih nagrada i priznanja.
Matica umirovljenika broji oko
600 članova dobi od 55 do preko 80 godina što je, smatra Dževad, mali postotak
od 13 tisuća umirovljenika koji su u raznim umirovljeničkim organizacijama i
sindikatu dok većina nije nigdje. Zbog toga im od srca sugerira neka se
uključe. „Ne samo da pomažemo kod nabavke ogrjeva i organiziramo izlete nego se
lijepo družimo, uvijek se nađe razloga za smijeh, zabavu,..." poručuje. Sve se,
kaže, svodi na pozitivu, i svaki čovjek treba gledati pozitivno, a on kao
predsjednik treba balansirati, imati svoj stav, no i razumjeti drugog.
„Volim druženje, kontakt s
ljudima, volim ljude, to je najkraće. Jer nije zdravo ni ugodno biti sam",
istaknuo je Dževad dijeleći umijeće življenja s onima koji su na to spremni.
A tako je postupao i kroz
cijeli život. Kad se osvrne na protekle godine čini se da je s puno entuzijazma
i ozbiljnosti radio tapetarski posao, u kojem je, kaže, istinski uživao.
„Čovjek mora voljeti ono što radi jer drugačije ne može uspjeti", uvjeren je
Dževad koji je ušao u srž tapetarskog zanata bio on moderan ili klasičan.
„Zadovoljan sam što sam se
prije nekoliko desetljeća odlučio za tapetariju i sretan sam što sam naučio puno mladih
istom poslu, a oni mi se i sad sa zahvalnošću jave."
Kad danas analiziram svoj
život, ne bih ga mijenjao. Izabrao bih isto, samo bih možda ostao u Njemačkoj.
Ali… falio mi je Brod", ipak zaključuje Dževad, svjestan kako samo u svojoj
sredini može osjetiti svu ljepotu življenja. Samo među svojima, tuga se prepolovi
kada je dijeliš, a radost se time udvostručuje.
Zato umirovljenicima poručuje
neka se ne opuštaju, neka budu aktivni i druže se jer druženje i prožimanje
energije čovjeka čini mlađim, svježijim,...