Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 13.12.2020. u 10:00
Prikaza: 4944
|
Autor: Marija Radošević

Velečasni David Sluganović

'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus

Još kao dječak razmišljao je gdje bi mogao činiti najviše dobra, jer smisao ljudskoga života je činiti dobro drugima. Čitajući kasnije Sveto Pismo, uvjerio se kako nije pogriješio. „Shvatio sam da riječ Božja nije samo napisana nego da se ostvaruje u međuljudskim odnosima i u konkretnoj situaciji. Samo tako možemo otkrivati koliko je Bog doista velik u svojim darovima“. Činiti dobro ga je uvijek motiviralo pa i dalje od toga ne odustaje.

KADA bi se količina dobrote mogla mjeriti kilogramima, to bi zasigurno bila potvrda korpulencije velečasnog Davida Sluganovića koji već 34 godine obnaša dužnost župnika u brodskoj Župi Svete Obitelji, a kojega većina Brođana poznaje koliko zbog korpulencije toliko i zbog dobrih djela, puno puta i onih kakve većina svećenika ne čini. Možda bi nekima groteskno izgledao prizor dok promatra vlč. Davida kako mijesi tijesto i modlicom vadi „vanil krancle" u pleh, razmišljajući o tome kako će s kolačima i barem nekim sitnicama malo razveseliti one koji su sami, stari, nemoćni, zaboravljeni… i ne samo uoči blagdana. Ali to mu ne smeta. Slično se događa kroz protekla desetljeća, tijekom cijele godine. Jer smisao života je činiti dobro ljudima. Ta misao ga je uvijek motivirala pa si je još u ranoj mladosti postavljao pitanje kako i gdje bi mogao činiti najviše dobra. Ni nakon toliko godina svećeničke službe ništa mu nije teško raditi pa uz svoj „vozni park" automobila starih i tri desetljeća, koji zajedno ne vrijede koliko pola automobila nekog drugog svećenika, vlč. David stigne i u najudaljenije zaseoke, do onih koji su sami, napušteni, bespomoćni i kojima lijepa riječ uz neku sitnicu znači radost.

Zbog toga ga mnogi, ne samo njegovi župljani, smatraju karizmatičnim svećenikom koji kroz protekle godine ostavlja dubok trag u društvenom životu Slavonskog Broda i puno šire.

„Zaređen sam za svećenika u Đakovu 29. lipnja 1984. godine, na Petrovo budući da je to godišnjica posvete katedrale sv. Petru i Pavlu, koju je izgradio Strossmayer, a građevina kao i tekstovi bili su za mene velika inspiracija", kazao je vlč. David. Za mladomisničku sličicu uzeo je tekst iz 1. Ivanove poslanice 'Tko dobro čini od Boga je', što je i danas njegov životni moto.

Uvjerila sam se u dosta toga dok sam uz kavicu razgovarala s vlč. Davidom u župnom stanu, a prije svega pomislila sam kako je, u najmanju ruku, riječ o neobičnom župniku. Kada je 1986. godine preuzeo Župu Svete Obitelji u Slavonskom Brodu, domaćica, teta Slavica, je kuhala i vodila brigu o kućnim poslovima sve do svoje smrti 3. travnja 2019.. Vlč. David napominje kako je teta Slavica - Ružica Ivanuš, sestra pok. župnika u Gradištu, gdje je David bio na đakonskoj praksi i kao mladi kapelan nakon svećeničkog ređenja do jeseni 1986. godine. Nakon bratove smrti, teta Slavica je s majkom došla u Slavonski Brod k župniku Davidu. Sahranjena je uz brata i majku na gradiškom groblju pored Županje 6. travnja 2019. Od tada David kuha, peče kolače, pravi sokove, priprema zimnice… ne samo za sebe i za svoj župni dom, nego i za mnoge kojima je, kako voli istaknuti, potrebnije nego njemu.

Nezaboravno djetinjstvo u mnogočlanoj obitelji

Priču je započeo od svoga rođenja, u Nijemcima 11. travnja 1958., od oca Joze i majke Luce Rošić, u obitelji sa osmero djece." Najstariji je brat bio pilot a 1969. godine tragično je nastradao na vojnom aerodromu Željavi kod Bihaća vršeći dužnost vojnog pilota. Drugi brat Ante sedamdesetih je godina hodeći trbuhom za kruhom, završio najprije u Francuskoj a onda sa sestrom Anom zajedno u Njemačkoj gdje je proveo do kraja radnog vijeka uz svojih troje djece i suprugu. Prije smrti nije uspio dobiti ni prvu mirovinu. Brat Nikola živi s obitelji u Vinkovcima sa suprugom i kćerkom a najmlađi brat Josip živi u Briješću kod Osijeka sa dijelom svoje obitelji, suprugom i sinom, a iz prvog braka dvoje djece živi s majkom u Vinkovcima"… Sestra Ana kao djevojka sedamdesetih godina je otišla na privremeni rad u Heilbronn u Njemačku. Tamo je osnovala svoju obitelj sa sada već pokojnim mužem. Imaju dvoje djece, nakon umirovljenja živi u Vinkovcima. Dva brata, Anto i Josip umrli su kao djeca.

Otac je zaradio solidnu mirovinu provodeći radni vijek u tvrtki PIK Vinkovci. Jedno vrijeme radio je i u rudniku u Beočinu. Vraćajući se s posla čuo je za ime David... pa poželio da sljedeći sin, kad se rodi, dobije to ime.

U Domovinskom ratu, u vrijeme prognanstva i izbjeglištva roditelji su zajedno sa ostalim stanovnicima izbjegli najprije do Otoka, a onda dalje preko Slavonskog Broda do Njemačke. Teško su prihvaćali novi život izvan svojih Nijemaca, bez svog vrta i kontakta s nekadašnjim susjedima. Kuća u Nijemcima je bila opljačkana, zapaljena i devastirana no poslije rata obnovljena.

„Roditelji su nastojali  omogućiti školovanje svoj djeci u onoj mjeri koliko nas je zanimalo" kazao je vlč. David koji je osnovnu školu završio u rodnom mjestu. „Mogu reći da sam bio u generaciji sretne djece. Škola je tada u vrijeme branja kukuruza znala organizirati pomoć seljacima koji su to plaćali, a zarađenim novcem djeca su išla na more tri tjedna.

„U Nijemcima sam bio ministrant u župi kod vlč. Josipa Plavšića. On je bio jako aktivan, imao je tri filijale - Podgrađe, Donje Novo Selo i Đeletovci, što je brojalo oko šest tisuća stanovnika". Župnik je puno radio na religioznom odgoju svih uzrasta osnovne škole pa su dva puta tjedno imali vjeronauk u crkvi. Kako je već bio aktivan ministrant, a i religiozno je odgajan u obitelji, David se opredijelio za svećenički poziv. „Uvijek sam razmišljao gdje bih mogao činiti najviše dobra. Smisao ljudskoga života je činiti dobro drugima. Čitajući kasnije Sveto Pismo, mogu reći da nisam pogriješio. Shvatio sam da riječ Božja nije samo napisana nego da se ostvaruje u međuljudskim odnosima i u konkretnoj situaciji. Samo tako možemo otkrivati koliko je doista Bog velik u svojim darovima".

Kao dječaka iz mnogočlane obitelji koja je živjela skromno, još uvijek ga, priznaje, dotaknu drage uspomene na rodno mjesto, na svinjokolje, rad u polju, druženje sa susjedima i odlasci kod njih „na televiziju" - bile su to prve televizije koje su stigle u njihovo susjedstvo… Sjeća se živo i priča starijih mještana koji su znali govoriti o jednom složenom vremenu, bježaniji, srijemskom frontu, njemačkoj vojsci koja je odlazila, o dolasku partizana, o seoskim zadrugama i obavezama koje su bile određene, u državi koja je nastajala.

Odlazak u Zagreb, teško mu je pao.

Po završetku osnovne škole David je kao petnaestogodišnjak otišao u Zagreb, gdje je završio dvije godine Klasične gimnazije, no odlazak iz Nijemaca teško mu je pao. „Prvi puta sam tada otišao dalje od Vinkovaca, kamo sam povremeno odlazio kod bratove punice i njene obitelji. Oni su proizvodili soda vodu, sokove, imali su krasan vrt. I u Vinkovce sam odlazio samo nekoliko puta godišnje". Na kolodvoru sam sreo budućeg sjemeništarca iz Otoka". Dvije godine je proveo s njim u Zagrebu, a potom nastavio školovanje u Đakovu na biskupijskoj Gimnaziji Josip Juraj Strossmayer. Sjeća se kriza i sa učenjem u prvoj godini klasične Gimnazije u Zagrebu. „U Nijemcima smo učili engleski jezik kod drugarice Dragice, a u Gimnaziji su došla četiri nova jezika; njemački, latinski, francuski i grčki. Problema sam imao samo s njemačkim. Nizale su se čiste jedinice, a svako tromjesečje su iz škole roditeljima i župniku slali potvrdu o uspjehu đaka. Bojao sam se da ću zbog jedinice iz njemačkog morati nazad u Slavoniju". I zato se jedne večeri u kapeli, počeo „pogađati s Gospom". „Gospo ako ti mene trebaš nešto, moraš i Ti učinit. Evo, iz svoje slobodne volje, ja ću svaku večer doći i na koljenima izmolit litanje". Tako se i događalo. Nakon nekog vremena dobio je prvu pozitivnu ocjenu i završio godinu s dobrim iz njemačkog jezika. Mogao je, kaže, ostati u Zagrebu još jednu godinu, nakon čega je dvije godine proveo u đakovačkoj Gimnaziji u "liceju". Uz znanje francuskog i esperanta, njemački jezik je kasnije zauzeo prvo mjesto, posebice u vrijeme Domovinskog rata, kada su u Slavonski Brod dolazile razne delegacije iz Austrije i Njemačke, a stekao je i dosta prijatelja u Njemačkoj koji su nastavili dolaziti i pokazali se kao aktivni humanitarci i pronosili istinu o Domovinskom ratu. Ostala su, veli svećenik, draga prijateljstva a posebno ističe gospođu Dianu Lohr-Matetic, iz Hamburga, obitelj Hohenbild, Helenu i Klausa iz Lahnsteina, pa obitelj Agatić Matu i Ružu iz Singena; obitelj Bohl Helmuta i Edeltraud iz Eggenthala, samotan sestara Franjevki iz Kaufbeuerena, humanitarce iz Ulma na čelu s gospodinom Jozefom i molitvenom zajednicom koju je zadržao i djeluje sve do sada, gospodin Gerhard i Anja iz Ulma. Vlč David ističe kako je taj niz i puno duži a pomoć je uvijek dolazila od srca i prema potrebama.

Filozofija, teologija pa svećenički poziv

Po završetku srednje škole, upisao je dvije godine Filozofije pa tri godine teologije i šestu godinu odradio praksu, sve u Gradištu i Đakovu. No, po završetku prve dvije godine, odslužio je, kaže, vojsku u Skopju, gdje je proveo 13 mjeseci i 10 dana, u auto jedinici, najvećoj kasarni u to doba u Skopju, kao instruktor.

Radoholični župnik prvi je izgradio i Dom za studente u pastoralnom centru jer postojeći u Brodu nije mogao udovoljiti potrebama. Neki njegovi  župljani potvrđuju kako je doslovno kopao temelje, miješao malter, bio na dizalici i radio sve fizičke poslove. Za mladog, tada dugokosog svećenika koji je bio pun snage i entuzijazma to je bio logičan put, a bila je  to i prilika za susretanje mladih i potrebnih.

„Zaređen sam za svećenika u Đakovu 29. lipnja 1984. godine, na Petrovo budući da je to godišnjica posvete katedrale sv. Petru i Pavlu koju je izgradio Strossmayer", a građevina kao i tekstovi bili su za njega, kazuje, velika inspiracija. Za mladomisničku sličicu uzeo je tekst iz 1. Ivanove poslanice "Tko dobro čini od Boga je", što je i danas njegov životni moto.

„Moja je prva kapelanska služba bila u Gradištu. Tamo je bio gospodin župnik Josip Ivanuš, rodom iz Srijemske Mitrovice. Dobro smo se slagali i u zajedničkom radu puno sam naučio u tim prvim danima svećeništva. Nakon dvije godine mons. dr. Ćiril Kos, đakovački biskup imenovao me župnikom u Slavonskom Brodu i na taj način popunio prvim samostalnim župnikom novoosnovanu Župu Svete Obitelji. Kako mi je Zagreb nekada bio grad iz snova, tako mi je i Brod bio nepoznat. Do tada nikada nisam bio u Brodu. Kad sam stigao u centar grada trebao sam doći do Male crkve. Sve te ulice su mi smiješno izgledale, vozio sam se biciklom i stalno se vraćao na isto mjesto. Po zvonu koje sam čuo sa male crkve imao sam osjećaj da sam u blizini, ali nikako da dođem do cilja, sve dok me nisu dobronamjernici uputili".

Dvije godine života u sakristiji, no brzo je niknuo pastoralni centar

Od 1986. godine, kada vlč. David nastupa kao samostalni župnik u brodskoj Župi Svete obitelji, ona je brojila malo obitelji, oko 150 ih je preuzeo od župe Duha svetoga, a 150 od Podvinja. „Prečasni Marko Majstorović sagradio je crkvu, ali ona nije bila dovršena i u upotrebi. Do nje je bila kapelica koja je imala sakristiju, ja sam tu uselio i proveo dvije godine", sjeća se svećenik svojevrsnog kurioziteta što mu, napominje, nije smetalo. Sljedeće godine su na crkvi improvizirana vrata pa prozori. Tijek izgradnje je nastavljen, nicao je pastoralni centar a za sve je trebalo dosta novca. No, hvatajući se od početka u koštac s građevinskom problematikom, mladi svećenik je dosta spretno rješavao imovinsko-pravne poslove i potrebnu dokumentaciju, tako da su u pastoralnom centru redom nicale župska kuća, dječji vrtić, starački dom, vjeronaučna dvorana, studentski dom kao i prostor za redovnice.

 „Na područje ove župe su dolazili ljudi iz okolnih sela i počeli su graditi kuće. Radili su u firmama, a nisu imali gdje s djecom. Svake godine smo dobivali do 50 novih obitelji. Nije bilo dovoljno vrtića za njihov smještaj pa sam dobio ideju da izgradimo vrtić. Želio sam da dođu časne sestre koje bi ih pazile. Tada je započeo i Domovinski rat pa su sestre Klanjateljice Krvi Kristove iz Banje Luke, protjerane i došle su u Brod.

Paralelno s vrtićem, počeo sam graditi Dom za stare, svjestan kako u ratu ostaju starci sami, roditelji bez svoje djece. Neki su me ismijavali. Ali kada je rat prestao pokazalo se to opravdanim. Oni o kojima nitko nije mogao povesti brigu, došli su kod nas, smjestili smo ih u lijepo opremljeni prostor koji je mogao pružiti smještaj za 50 osoba. Moja domaćica je kuhala, a zaposlili smo još dvije žene kada su se potrebe povećavale. Godinama je prostor korišten na taj način, jedno vrijeme su ga i iznajmljivali, no kriteriji su postroženi, (ne u prilog kvalitete, tvrdi vlč. David). Danas je taj prostor, kaže, popunjen drugim pastoralnim sadržajima.

Radoholični župnik prvi je izgradio i Dom za studente u pastoralnom centru jer postojeći u Brodu nije mogao zadovoljiti potrebama. Neki njegovi župljani potvrđuju kako je doslovno kopao temelje, miješao malter, bio na dizalici i radio sve fizičke poslove. Za mladog, tada dugokosog svećenika koji je bio pun snage i entuzijazma to je bio logičan put, a bila je to i prilika za susretanje mladih i potrebnih.

Od 1986. godine do 2020., broj obitelji je u župi višestruko porastao i sad broji oko 1500 obitelji, godišnje bilježe 70 do 80 krštenja a umrlih, 10 do 15.

Postdiplomski studij i rad s mladima

No, htio je i više naučiti o odgoju mladih. „Kada sam došao u Brod imao sam dosta slobodnog vremena pa sam otišao na postdiplomski studij u Zagreb gdje sam se posebno obučio za katehetski rad i kako prenijeti vjeru današnjem vjerniku i razumjeti njihove potrebe", kazao je vlč. David koji je prvi među župnicima u Brodu uključio laike u pastoral. „Tada je izašao zgodan katehizam „Snagom duha", koji je radio interdisciplinarno sa svojim timom prof. Josip Baričević i gđa. Ana Šabić. Riječ je o modernom katehizmu koji uključuje književnost, povijest, glazbu, religiozne teme, teološka saznanja i osobno stvaralaštvo. U to vrijeme bio je to najmoderniji udžbenik preveden na hrvatski jezik. Puno sam dobio tim obrazovanjem, ali ne bih mogao sve učiniti bez pomoći laika, ljudi koji su bili nadareni u raznim domenama. Ja sam sve pripremao i organizirao, a oni su radili s djecom i mijenjali me do sam studijsko vrijeme provodio u Zagrebu. Nisam zavidan nikome kao svećenik ni kao čovjek, uvijek se radujem prosperitetu svih", ističe župnik, koji je, kako svjedoče, doista omiljen zbog svog dobročinstva, srdačnosti, jednostavnosti...

Ravnatelj Caritasa, inicijator pučke kuhinje…

A zbog stalnog poriva da pomaže drugima, imenovan je ravnateljem Caritasa triju dekanata - Velikokopaničkog, Sibinjskog i Slavonskobrodskog - i tu je službu obnašao u tri mandata (15 godina). Caritas je prije rata funkcionirao u samostanu. No, vlč. David uvijek je imao dobrih ideja i osjećaj za organizaciju. Tako je, kaže, uz pomoć svojih župljana koje je odgajao da budu odgovorni, izgrađen novi karitativni centar na 2500 kvadrata u Željezničkoj ulici na broj 16 u Slavonskom Brodu. „Zasukao sam rukave sa svojim suradnicima i dobivši inicijalna sredstva od svećenika grada Broda te razumijevanje civilne strukture društva započeli smo i dovršili ovaj karitativni centar gotovo samostalno. Mnogi su sumnjali u opravdanost ovog projekta. Moji prijatelji i dobronamjerne osobe iz drugih zemalja bila su idejna podrška. Transparentan rad koji je polučio dobre rezultate rezultirao je time da i danas zgrada služi najpotrebnijima.  Bavio sam poslovima koji su donosili dobit. Vozio sam viličar, kamion, kombi…ljudima su trebale usluge…novci se nisu zgrtali, ali kapalo je i nisam ništa stavljao u svoj džep. To je utvrdila i revizija koja je došla iz Đakova i obavila pregled za deset do tada odrađenih ratnih i poratnih godina".

„Zasukao sam rukave sa svojim suradnicima i dobivši inicijalna sredstva od svećenika grada Broda te razumijevanje civilne strukture društva započeli smo i dovršili ovaj karitativni centar gotovo samostalno. Mnogi su sumnjali u opravdanost ovog projekta. Moji prijatelji i dobronamjerne osobe iz drugih zemalja bila su idejna podrška. Transparentan rad koji je polučio dobre rezultate, doveo je do toga da i danas zgrada služi najpotrebnijima."

Sudjelovao je u brojnim inicijativama Grada, a posebno mjesto zauzima organizacija u suradnji s milanskim Caritasom, ljetovanja 1200 djece u Italiji, nakon čega su u nekim obiteljima ostvarena kumstva za djecu bez roditelja. Po završetku rata, zauzeo se za pripomoć u izgradnji i obnovi obiteljskih kuća priskrbljujući građevinski i pokrovni materijal u suradnji sa svim raspoloživim humanitarnim organizacijama među kojima je i jedna sa širokim timom na čelu s dr. Dragicom Bistrović. Puno je empatije pokazivao vlč. David prema ranjenima u Domovinskom ratu, dolazeći svakodnevno u brodsku bolnicu, donoseći humanitarnu pomoć u lijekovima i drugoj opremi, a organizirao je njihov oporavak i u njemačkim klinikama.

Sjeća se i puno brige i truda oko obnove oštećenih crkava na području županije.

Njegovoj upornosti nema kraja pa je inicirao i rad Pučke kuhinje. Kako je, naime, često zbog stalne gradnje dolazio na brodsku Ciglanu, došao je na ideju da se tamo otvori prva pučka kuhinja u Slavonskom Brodu. „Tadašnja radnička menza koja se pokazala nerentabilnom za samu Ciglanu, postala je oaza utočišta, u dogovoru s tadašnjim direktorom Stankom Karlovićem i gospodinom Pejom Bilićem rukovoditeljem proizvodnje. Zajednički je dogovorio kuhanje stotinjak obroka za potrebe Caritasa i za radnike Ciglane koji su obavljali teške poslove. Na ovom mjestu su se pomogli svi oni koji koji si nisu mogli priuštiti ni jedan topli obrok. Kuhala je dotadašnja kuharica gđa. Nevenka Ilić uz pomoć, Ruže Gardijaš, Anđe Čelić te Jele Ćorluka. Župa Sv. obitelji je donirala hranu, a oko 100 ručkova se vozilo potrebitima. S početka koronakrize razvozio sam sa suradnicima obroke iz sadašnje novootvorene Caritasove pučke kuhinje jer službeno vozilo nije stizalo u kratkom vremenu razvesti za sve potrebne".

Za sav svoj prije svega predani pastoralni i humanitarni rad, za ljudsku i svećeničku brigu o ranjenima i invalidima u Domovinskom ratu, organizaciju pučke kuhinje, sustavan rad s mladima, za pruženu pomoć u obnovi kuća i crkava u gradu i županiji ,vlč. David Sluganović je 2002. godine nagrađen "Zlatnom čapljom", posebnom nagradom za životno djelo, Grada Slavonskog Broda.

Pružena ruka ovisnicima

Već preko četvrt stoljeća svoje dobročinstvo vlč. David potvrđuje i u ljudskom odnosu prema ovisnicima terapijske Zajednice Susret, u Ivanovcu, nedaleko Okučana, koja funkcionira od 1992. godine.

„Već na studiju sam doznao ponešto o problemima ovisnosti. A onda sam kao župnik saznao teške životne priče u obiteljima, nastale zbog toga. Držali smo i predavanje o tim problemima u župi", kazao je vlč. David, prisjećajući se priče mladića koji je svjedočio kako je zbog teške ovisnosti, na Badnju večer ostao potpuno sam, svi su prijatelji digli ruke od njega pa i majka koja mu nije otvorila vrata. Bio je to vrhunac krize. Kad se odmakao od vrata iza kojih je majka plakala, odlučio je krenuti na liječenje. „U razgovoru sa stručnjacima, poput Sakomana, saznao sam da su u većini krivi roditelji, način odgoja i njihova osobna iskušenja. Kasnije sam se i uvjerio da su roditelji negdje napravili kiks koji kasnije nisu mogli ispraviti".

Poslije rata, Zajednica Susret je posebno teško ekonomski opstajala. I sada žive i djeluju skromno! „Jednom su me pitali imam li što humanitarne pomoći. Natrpao sam pun kombi raznih potrepština i odvezao im. Nećete vjerovati, nisam vidio ljepših i inteligentnijih mladih ljudi nego u Zajednici, ali nažalost mnogi ne uspiju s liječenjem. A danas su, osim droge i alkohola, ovisni o kocki, mobitelu, lijekovima, alkoholu, kladionicama… Ja im nisam psihoterapeut, no znaju da sa mnom mogu o svemu popričati, pa i oni koji nisu religiozni„ veli svećenik koji se barem jednom mjesečno „zaleti" da ih obiđe i odnese domaćeg kruha iz krušne peći, doniranu kantu masti svoga župljanina, luka, ponekad skuha ručak, ispeče kolače, a za posebne prigode odvede i glazbu pa se zajedno provesele, što im naravno puno znači. Na moje pitanje kako da to ne rade i drugi svećenici, vlč. David je odgovorio - jer je to obaveza.

A da mu nije ni jedan posao stran, pokazuje i primjer branja jabuka s ministrantima (što im proizvođači ponude besplatno) koje onda u gajbama odvozi na prag svake kuće svojih župljana.

Posao župnika zahvaća i karitativni posao

Spontani odaziv za pomoć bilo kojeg čovjeka u bilo kom smislu, za vlč. Davida je najnormalnija reakcija, kada je potrebna obnova izgorjele kuće, smještaj ženama koje doživljavaju nasilje u obitelji, financijska pomoć, odjeća, hrana... Sve to radi svih ovih godina pa i kada je na Badnjak vozio jednog oca da obiđe sina u Dječjem selu, u Ladimirevcima, premda je skoro zakasnio na polnoćku u svoju crkvu. Rijetki bi tako postupili. No, stigao je na vrijeme, a i danas se rado sjeća zanimljivog iskustva i susreta s malim stanovnicima sela i bivšim štićenicima. To beskonačno davanje je svojstveno vlč. Davidu, on je sretan ako usrećuje druge ljude, pa me zanimalo vraćaju li mu ljudi dobrotu. „ Raduje me da pomognem osobi, da stane na svoje noge, a tada će ona već odlučiti što će dalje. Svakom čovjeku je drago ako netko prepozna dobru namjeru ali ja ne očekujem nikakvu zahvalu", rekao je, dodajući ipak kako su ga oplemenili susreti s ljudima.

Samo dobar čovjek može biti dobar svećenik

 Po svemu što sam čula od župljana pa i u razgovoru s vlč. Davidom, zaključila sam kako je on prije svega dobar čovjek jer samo tada može biti i dobar svećenik. Drago mu je to čuti. Svjestan je, naime, kako je i kod njega trajno ostalo upravo ono što je usvojio kao dijete u obitelji. „Ne znam je li moja majka znala za što me sprema kada me kao dječaka slala u selo da odnesem nekim ljudima hranu na tanjuru ili košarici i govorila mi - nemoj slučajno uzeti novce. Sada kada razmišljam o tome, jasno mi je zašto je to radila".

„Nećete vjerovati, nisam vidio ljepših i inteligentnijih mladih ljudi nego u Zajednici, ali nažalost mnogi ne uspiju s liječenjem.  A danas su osim droge i alkohola, ovisni o kocki, mobitelu, lijekovima, alkoholu, kladionicama… Ja im nisam psihoterapeut, no znaju da sa mnom mogu o svemu popričati, pa i oni koji nisu religiozni."

Pitam ga, slaže li se da ima župnika čije ponašanje ne potvrđuje onu iskonsku ulogu, posvećenosti izvorima vjere – a to je činiti dobro drugima. Umjesto toga neki se razmeću skupocjenim automobilima, vilama u kojima stanuju životom plejboja. „Ja sam realan čovjek. Ima nas različitih. Oni svećenici koji nemaju neke druge vrijednosti uhvate se za nešto manje važno…skupi automobil, kuće, dragocjenosti.

Ja imam dosta vozila, ali sva možda ne vrijede ni kao pola auta što ima neki svećenik u Brodu. Već dvije godine vozim se autom koji sam kupio za 350 eura", navodi vlč. David. A „renault kampus" kupio je uoči Domovinskog rata u Bosanskom Brodu. Taj auto još uvijek vozi, a kada je majstor Ivan Knezović vidio koliko ga župnik voli, rastavio ga je do temelja i sredio. „Za nekoga je to smeće, pa su mi znali reći šta vozim tu šklopociju, ali meni taj auto služi isto i kao neki skupocjeni, nikad me nije ostavio, ni preko livada, niti preko kanala…"

Nema idealne pravednosti, uvijek si u nečem zakinut.

Na pitanje ima li osjećaj da je išta propustio u životu, posebice u vrijeme momkovanja, vlč. David odgovara kako je bio zaljubljen u osnovnoj školi. „A u srednjoj mi je jedna djevojka bila osobito draga. No, moj duhovnik mi je rekao; ne možeš sjediti na dvije stolice. Moraš biti iskren prema njoj. I odabrao sam Boga i crkvu. Ali išao sam na plesnjake, družio se s prijateljima, čak sam kao student imao i auto u kojem sam vozio prijatelje sjemeništarce na blagdane koje smo slavili kod kuće od Đakova do Vinkovaca, Jankovaca, Privlake, Otoka... I sad se volim družiti s ljudima. Obožavam se smijati, a tambure volim…" s dignutim rukama u zrak i posebnim žarom u očima, rekao je ovaj neobični svećenik koji okupi tridesetak veselih šokaca s tamburama za Dan Svete Obitelji pa svi zajedno „feštaju" i slave god.

Od vremena dolaska u Brod, kada je imao osamdesetak kilograma, bez obzira na stalnu angažiranost i fizički rad, za neko vrijeme nakupilo se 184 pa je na poziv odlučio otići u Njemačku i riješiti se viška. No, ni to nije ispalo onako kako je planirao. Umjesto očekivane liposukcije sala, mjesec dana se hranio pod kontrolom stručnjaka i za pet tjedana skinuo petnaestak kilograma. To se, kaže, samo malo vidjelo, ali bolje se osjećao, bolje spavao. Danas se ne važe iako misli da je „malo pao" otkad si sam kuha. Misli da se vaga vrti oko 150 kilograma, sa tendencijom pada. A i počeo je, kaže, osluškivati sebe je li doista gladan ili ne.

U zajedništvu možemo svašta učiniti

Premda neki kažu kako je vlč. David radio „za trojicu", pred njim je još puno posla i dug put. U mirovinu može sa 75 godina. Tako i planira, a ne boji se onoga što ga čeka, jer je svjestan koliko toga je dobroga ostavio iza sebe. „Neki kažu svećenik je onakav kakvi su mu vjernici. Ja sam imao sreću da imam dobre vjernike. Sretan sam što moji župljani nisu povodljivi, razmišljaju svojom glavom. Neki su dobro živjeli, a neki i nisu. Nekima nije pružena šansa da pokažu svoj talent. No, važna je dobra volja" zaključuje karizmatični svećenik s porukom župljanima i svim ljudima dobre volje; „u zajedništvu možemo svašta stvoriti". Naravno, to se odnosi ne samo na crkvu, nego i na dobrosusjedske, rodbinske, prijateljske i uopće odnose u društvu. Jer, njegova je životna uloga dobročinstvo, a životno geslo. „Tko dobro čini, od Boga je!". Pa zaključno poručuje - Budite Božje osobe, činite dobro!

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava
    balkanforever

    balkanforever

    Komentirano: 13.12.2020. | 13:00

    1

    Vlc David je pravi primjer kako zupnici trebaju zivjeti s narodom i za narod. Za njega je svecenistvo zaista poziv, a ne kao nekima samo usputno zanimanje. Neka mu Bog da snage i vjere da jos dugo sluzi njemu i ljudima.

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    Ankica i Engelbert Suchý

    Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    6.12.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    Zlatica i Antun Topčić

    Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    22.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Pamtim samo pozitivne stvari'

    Iznimna liječnica i humanitarka

    'Pamtim samo pozitivne stvari'

    8.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    Supružnici Davorin i Jasna Đanić

    Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    25.10.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    Nuri Ziberi, izvlači osmijeh na lice

    Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    11.10.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    Prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med.

    Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    21.9.2020. | 14:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pionir primjene informatike za proizvodnju

    Prof.dr.sc.Niko Majdandžić

    Pionir primjene informatike za proizvodnju

    6.9.2020. | 10:40
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    Fra Domagoj Šimunović

    Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    23.8.2020. | 11:11
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    Karizmatični dr. Vladimir Jerković-Čole

    Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    16.8.2020. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobri duh i legenda brodskog sporta

    Ivica Brezić - Gips

    Dobri duh i legenda brodskog sporta

    24.7.2020. | 8:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobar liječnik može biti onaj koji voli ljude i sluša ih

    Zaslužni epidemiolog, dr. Stjepan Čeović

    Dobar liječnik može biti onaj koji voli ljude i sluša ih

    12.7.2020. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    Omiljeni brodski pisac - Zvonimir Toldi

    Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    4.7.2020. | 9:22
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    Čika Mija - legenda tamburaške glazbe

    'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    18.6.2020. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Život i rad daleko ispred svog vremena

    Legendarna nastavnica Đurđa Vilagoš

    Život i rad daleko ispred svog vremena

    11.6.2020. | 14:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    Današnji klinci ne znaju što je to

    'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    11.1.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :