Premda je uživao i dokazivao se u brojnim sportovima, najduže – gotovo četiri desetljeća zadržao se kao boksački sudac, pa i najvišeg ranga, presuđujući u preko tisuću mečeva i na svjetskim natjecanjima, tko zaslužuje pobjedu. Zato je zaslužio nagradu za životno djelo.
MOGAO je postići vrhunske sportske
rezultate na državnim, možda i međunarodnim natjecanjima, da je ovaj svestrani
sportaš imao malo više strpljenja zadržati se u jednom sportu. No, zato je
desetljećima ostao u boksu, kao jedan od najuspješnijih boksačkih sudaca
najvišeg ranga u svijetu - i to iz ovoga Grada.
„Sport je od mene uzeo što je mogao, a ja sam mu dao najviše što sam mogao."
Nakon svih godina u kojima je
stekao rejting ponajboljeg, ostavlja zasluženi trag u sportskom životu
Slavonskog Broda i cijele države. Njemu osobno, uspjeh je donio osjećaj
zadovoljstva, ljepote, vrijednosti… Bi li sve ponovio, pokušala sam saznati u
razgovoru uz poslijepodnevnu kavicu.
Huseina Čamdžića poznajem pola stoljeća i on je „krivac" za moju
bržu vožnju autom jer me sad već davne sedamdeset i neke (kao uspješni rally
vozač) i instruktor vožnje, naučio voziti. Tada smo ga svi, poznanici i
prijatelji, zvali Huso pa ću ga ja tako i dalje oslovljavati.
Od malena „gutao" sve što je sport nudio
Huso je neobičan čovjek. Djeluje
mirno, plaho i samozatajno, a u svemu čega se prihvatio u životu imao je
uspjeha. Znatiželjan po prirodi, od malena se htio okušati u svemu što se
nudilo u sportu.
Rođen je prije 75 godina u mjestu
Lukavica, kako opisuje, malom lijepom brdskom selu kod Tuzle, gdje se zadržao
svega dvije godine jer je otac Smail kao
vojno lice dobio premještaj u Osijek. Tu je završio i osnovnu školu, nakon čega
je obitelj preselila u Slavonski Brod, gdje je, veli, završio srednju Tehničku
školu, strojarskog smjera, a potom i Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu. I
sve je to nabrojio mlako kao da je proteklo bez ikakvog napora. No, kad je
sport u pitanju, razgovor je tekao s puno više žara.
Kao i većina klinaca, zaigrao je
nogomet pa se pokazao talentiranim i kao napadni vezni igrač u osječkom
podmlatku NK Proleter koji je bio prvoligaš. Mladi zaljubljenik u ovaj
općeprihvaćeni sport, brzo se snašao i u Slavonskom Brodu. U Tehničkoj školi,
dijelio je klupe i sportsku dušu s tada već poznatim nogometašima poput Tomislava Čopa, kasnije čuvenog
„Mašine", Mile Ivezića zvanog Mitnje, Ljubana Čeglaja, Franje Horela,… koji su se tada zadovoljili
rangom reprezentacije škole.
Kako je stanovao u blizini parka i
sportskih terena „Klasije", Huso je svakodnevno iskušavao rukomet i košarku
koja ga je opčinila pa se, unatoč nešto nižem rastu, ubrzo svrstao u juniorsku
momčad Košarkaškog kluba „Oriolik", gdje je nastupala vrsna ekipa nekada vrlo
popularnih brodskih košarkaša poput Dragana
Miljanovića, Antuna Bračuna, Vitasa, Palenkića, Godića,... koja
je dostigla renome odličnih, osvojivši drugo mjesto u Jugoslaviji. Druženje s brodskim
rukometašima, pak, poznatom braćom Losert, dovelo ga je '64. godine u Rukometni
klub „Radnički", kao rezervnog golmana. S ekipom koju vremešniji Brođani pamte,
a u kojoj su osim braće Losert, bili Ruda
Abramović, Gabrijel Sentić, „Dasa" Pavičić, Antun Sajfert, Sejo Omanović,...
dogurao je i do kvalifikacija za prvu rukometnu ligu.
U svemu tome Huso je uživao, no život
kraj rijeke Save i mogućnost veslanja odvela ga je i u tom smjeru. „Čim sam
sjeo u kajak jednoklek, osjećao sam se kao svoj na svome. Redoviti treninzi
polučili su i rezultate, a jednom sam bio i prvak Hrvatske u toj disciplini",
sjeća se. Ipak, shvatio je da od sporta dobiva onoliko koliko daje, a nije
mogao istovremeno, uz školu i kasniji studij, posvetiti puno vremena i energije
svim sportovima.
Očarao ga automobil i rally
Nije, pak, mogao odoljeti želji da
sjedne u automobil i natječe se u brzini. Premda ne može objasniti kako je sve
krenulo i zašto. „Ne znam ni sam zašto se to dogodilo, odmalena sam volio
automobil iako nismo imali vlastiti, a moj otac kao ni majka Bahrija nikada nisu vozili auto. Možda
je bilo presudno druženje s Ivicom
Svircem, Šestanovićem i sličnima
koji su također voljeli i vozili auto pa smo zajedno išli gledati rally
natjecanja od Požege do Rijeke", ispričao je. Nakon što je 1968. godine položio
vozački ispit, svoj prvi zarađeni novac, ali i uz novčanu pomoć roditelja i
strica, uložio je u kupovinu polovnog Fiće. Uredio ga je i odmah se počeo prijavljivati
na rally utrke gdje je među tadašnjim brodskim brzim vozačima, poput Franje Golubića, Svirca, Mate Crnca,
kasnije i Mustapića, Željka Račkog, Zlatka Pupića, Đuke Vizjaka,...
počeo osvajati nagrade.
„Dok sam još sparingovao u ringu i uglavnom u tomu bio bolji od protivnika, jedan Makedonac se ponudio da se okuša sa mnom. Pristao sam, a on me tako pretukao da sam izgubio daljnju volju za treninzima."
„Ipak, Fićo je bio slab pa sam kupio jači automobil,
tada prestižni NSU Princ, s kojim sam na deset slavonskobrodskih rally utrka
uvijek pobjeđivao u svojoj klasi. On je bio jako cijenjen kao brz auto. Jedino
što je bio lagan pa je, primjerice, na Grižićima gdje se odvijao brzinski test,
trebalo jako oprezno voziti da ne izleti u krivini", sjeća se ovaj zaljubljenik
u brzu vožnju. „No, išli smo na nekoliko međunarodnih rallyja kao što je
Hrvatska-Mađarska, gdje se nije tražila samo brzina, nego i točnost. Dobro
organizirana nadmetanja u vožnji kao i općepopularan automobilizam, tih su godina
privlačili mnoštvo gledatelja pa i neke prave majstore rally vožnje poput Jovice Palikovića, Mladena Gluhaka, Gorana
Štroka,... čiji su savjeti organizatorima mogli biti dragocjeni, a i samo
njihovo pojavljivanje pridonosilo je popularizaciji ovog sporta".
Nakon slavonskobrodskih utrka,
Huso je i u susjednom Bosanskom Brodu organizirao rally „Mladosti" koji je okupljao
vozače pretežno iz Bosne i Hrvatske, s pedesetak i više vozila, uglavnom
ispitom točnosti. Kroz deset godina vožnje, Huso je s „Princom" redovito
pobjeđivao u svojoj klasi, a na rallyju „Mladosti" bio je više puta pobjednik u
generalnom plasmanu. „Triput zaredom osvojio sam u svojoj klasi i prelazni
pehar, na kraju i u trajno vlasništvo", svjedoči Huso svoju strast prema
brzini, za što je zaslužio brojne trofeje i nagrade.
Instruktor vožnje
Nakon deset godina, zbog drugih
obaveza, radnih i privatnih, prekinuo je sudjelovati u organizaciji rally
natjecanja, ali se nije odrekao ljubavi prema vožnji. „Toliko sam volio voziti
da se nikad nisam umarao. I danas mogu voziti u cugu 600 kilometara", ustvrdio
je. S obzirom na to da je među prvima (s brojem 4) položio u Zagrebu tečajeve
za instruktora vožnje, najprije se, pred kraj fakulteta, zaposlio kao
instruktor vožnje u slavonskobrodskom Automoto društvu( AMD).
„Meni je vožnja uživanje. Radio
sam svakakvih poslova u životu, a najviše sam volio podučavati nekoga vožnji. Posebno
me se dojmio jedan Štefo, kao osoba
s invaliditetom, problemima s rukom i nogom, kojega nitko prije mene nije htio
prihvatiti kao učenika. Došao mi je i rekao: „Imam novog Volkswagena, a neće
nitko da me nauči vozit'." Pristao sam i rekao mu da moramo ugraditi duple
komande u auto koje bi mu bile prilagođene. To je i urađeno, no nije bilo
jednostavno. Dapače bilo je tako komplicirano da sam ja morao cijeli dan vježbati
kako da mu to mogu prenijeti. Ipak, nakon 80 sati vožnje, on je položio ispit
iz prve. Rasplakao se. Toliko sreće ne znam kad sam vidio. Vozio je još
dvadesetak godina", prisjetio se Huso zanimljivog instruktorskog slučaja. To je
ljepši dio života kojega se, kaže, rado sjeća. Daleko više od raznih poslova od
kojih se živjelo, u raznim tvrtkama kada je imao i direktorsku poziciju.
Od autoškole do pročelnika urbanizma
Automobilizam je napustio '78.
godine, deset godina nakon polaganja vozačkog ispita i kupovine polovnog Fiće.
Ipak, ljubav prema automobilima nije ugasla, a ona je bila i razlog što je Huso,
u suradnji s Franjom Golubićem, odlučio osnovati prvo Udruženje vozača i
automehaničara u Slavonskom Brodu. Uslijedilo je mjesto direktora Autoškole i
Udruženja vozača i automehaničara u Bosanskom Brodu.
„Tamo sam radio nekoliko godina, a
potom prešao u Transport tečnih tereta kao pomoćnik direktora. To je firma koja
je bila naslonjena na Rafineriju nafte i dobro je poslovala. Tada sam dobio
ponudu da pređem u slavonskobrodsku firmu Slavonijatrans za direktora
Transporta gdje sam se zadržao do rata. No, prije rata sam pokrenuo i privatnu
malu firmu ABC. Među prvima sam u Brodu otvorio autoškolu i trgovinu tehničkom
robom. Tu je radila supruga Željka.
Od listopada '91. godine uključen sam u rat - kao zapovjednik amfibijsko-pontonijske
satnije. Tu sam s prekidima proveo četiri godine."
Nakon rata, jedno je vrijeme radio
u brodskom Komunalcu, kao zamjenik direktora zadužen za tehniku, a potom u
Brodsko-posavskoj županiji, kao stručni savjetnik i pročelnik za urbanizam i
komunalnu djelatnost. Na toj je poziciji ostao do mirovine.
Iskušavanje u ringu, ali…
U razgovoru se vraćamo na sport i mladenački
interes vezan za boks. Odlaskom na odsluženje vojnog roka u Foču, svoj sportski
duh najprije je počeo dokazivati u atletici, trčanjem na 100 i 800 metara, gdje
je odnio nekoliko pobjeda. No, ubrzo ga je privukao boks. Šezdesetih i
sedamdesetih godina, ovaj sport je bio u velikom usponu, a brodski je klub „Radnički"
1978. godine ušao u prvu ligu. Inače, prvi boksački meč u Brodu na Savi, prema
nekim izvorima, održan je 31. siječnja 1931. godine, kada je „Marsonijina" boksačka
sekcija priredila javni boksački susret u dvorani Kasina. Prvo pojedinačno
otvoreno seniorsko prvenstvo Slavonskog Broda u boksu održano je u travnju
1947. godine, a prvi pravi željezni ring s drvenim podijem i filcom izradili su
na inicijativu prijatelja boksa Mirka
Malića, radnici Đure Đakovića 1949. godine. Brodski boksači koji su
doprinijeli slavi brodskog boksa, između ostalih, bili su braća Velički, Milošević, Grba, Dugojević, Vuzem, Luc, Bičanić, Debelić, Smajić, Bardak, Ređepi, Basara, Poje, Burić, Kudrija, Vukoje,...", podsjetio je Huso na neke
zanimljivosti iz povijesti brodskog boksa. A što je njega privuklo ovom sportu?
„Bilo je to vrijeme kada se i u Brodu igrao kvalitetan boks, a mečeve je dolazilo gledati više tisuća znatiželjnika."
Prisjećajući se vojničkih dana,
Huso kaže kako su u krugu kasarne imali za vježbanje dvoranu s ringom gdje su
mnogi trenirali boks. „Do tada se nisam time bavio. Našao sam protivnike da
malo treniram. Bio sam samouvjeren kako sam nadaren boksač pa sam već planirao
kako ću, kad se vratim kući, u Klasiji trenirati u Radničkom klubu. No, jednom
dok sam sparingovao u ringu i uglavnom bio bolji, jedan Makedonac se ponudio da
se okuša sa mnom. Pristao sam, a on me tako pretukao da sam izgubio daljnju volju
za treninzima", prisjetio se ovaj nesuđeni boksač nekih gorčih trenutaka. No,
to ga nije obeshrabrilo da se upiše na tečaj za boksačke suce. „Upisao sam se u
Zagrebu gdje sam 1974. položio prvi ispit". Tada je krenula njegova karijera
sve uspješnijeg suca na boksačkim natjecanjima od lokalnih do regionalnih,
republičkih, državnih do međunarodnih natjecanja.
Sjajan uzlet u svijetu boksa
„Bilo je to vrijeme kada se i u
Brodu igrao kvalitetan boks, a mečeve je dolazilo gledati više tisuća
znatiželjnika. Družio sam se s Josipom (Pepom)
Dužancem, koji je bio utemeljitelj boksačkog sporta u Brodu. Bio je boksač
i trener, sudac i predsjednik kluba. S položenim sudačkim ispitom, počeo sam suditi
uvodne borbe, s klincima. Tako se napreduje ovisno o tome koliko znanja pokažeš.
Znao sam da želim ići do kraja. Napredovao sam i već 1975. godine položio ispit
za republičkog pa '78. za saveznog suca gdje su bile međugradske borbe seniora".
Sudio je i u jakoj prvoj ligi bivše Jugoslavije i to mečeve Benešu, Mavroviću, Tadiću, Škari, Miličeviću,…
Uslijedilo je '79. godine polaganje
ispita za klupsko internacionalnog suca (KIS) zbog čega je mogao suditi i
međunarodne mečeve. „ Zatim je na red došla EABA, krovna asocijacija amaterskog
boksa, kad možeš suditi i europska prvenstva. Poslije toga, najvišu sudačku
amatersku kategoriju AIBA, položio sam 1996. godine, tek kada sam za to stekao
uvjete. A da bi uopće stekao uvjete za polaganje, moraš se naći među pet sudaca
koji imaju visok rang i određeni broj godina. Onaj tko dobije AIBU može suditi
sve na svijetu vezano za boks. Ja sam to položio u Bratislavi. Bilo je 20
kandidata iz 15 država a svega pet nas je položilo i popunilo upražnjena
mjesta, onih koji idu u mirovinu", ispričao je respektabilni boksački sudac.
Sudio europska i svjetska prvenstva
Dodao je kako svako međunarodno
natjecanje ima kontrolore suđenja, tako da svaki sudac također podliježe
ocjenjivanju, što se vodi u evidenciji. Važno je da sudac tijekom godine ostane
među prvih deset. Kad je svjetsko prvenstvo u pitanju sa svakog kontinenta
delegira se pet sudaca. Pogriješe li tijekom suđenja i oni bivaju eliminirani.
Kriteriji su vrlo strogi i teško je suditi, a ostati u vrhu, što je pak Husi
uspjelo. On je, naime, kroz dva desetljeća koliko je nosio titulu međunarodnog
suca, (a ukupno je sudio 40 godina) uspio suditi tri svjetska prvenstva i pet
europskih.
„To je maksimum u konkurenciji
kada sam morao biti među pet najboljih u svijetu ili u Europi. Čak sam dobio
diplomu u Wadendorfu i Bakuu kao najbolji sudac", kazao je Huso, navodeći kako
nagrade u amaterskom boksu nisu novčane, ali uz plakete vrijedno je stečeno
samopouzdanje i ispunjena duša. To potvrđuje i boksačka knjižica u kojoj je
upisano 37 država u kojima je sudio na međunarodnim natjecanjima i svjetskim
vojnim igrama, s odličnim ocjenama. Među ostalima, bile su to Italija,
Mađarska, Češka, Poljska, Austrija, Azerbajdžan, Turska, Njemačka, Finska,
Grčka, Tunis, Meksiko,...
Sve je bilo lijepo, ali najveći
izazov i najljepše uspomene čuva sa suđenja u Meksiku. „Da nisam ništa vidio
osim Meksika, bio bih zadovoljan. Bilo je to Svjetsko natjecanje 2008. godine, gdje
sam proveo 20 nezaboravnih dana. Od dočeka sa ženskim marijačima do stalnih
ponuda svega i svačega. A prvi put sam u životu tada sreo i ženskog suca, s
Bahama. Ona je bila prva žena koja je dobila tu licencu, mada danas ima
sutkinja. Mogu samo reći da mi je, osim sjajnih mečeva, ostalo ispunjeno srce
predivnim ljudima i susretima", ispričao je Huso koji je sudio svjetsko
prvenstvo i u Zagrebu kao i CISMA vojne igre te predolimpijski turnir u Bakuu
kao i u Istanbulu.
Sudio je preko tisuću borbi i bilo
je tu puno lijepih trenutaka i akcija što ga je impresioniralo. Ima borbi koje
su zapamćene, neuobičajene, no ponekad je teško izdržati psihički i fizički.
Ima i ona druga strana
Osim uglavnom lijepih uspomena, u
svijetu boksa (pa i kada je amaterski) znalo se događati i nešto što nije bilo
baš ugodno. Tako su i prema njemu kao iskusnom sucu, na nekim velikim
natjecanjima pokušavali lobirati za neke boksače. „Događa se da nakon
polufinala kreću oni koji misle da mogu utjecati na suce. Ponude nešto, uz
napomenu „pripazi malo na mojeg boksača". To je i način da se iskušava sudac. No,
sudac koji podlegne tome, gubi rejting i brzo biva isključen", ispričao je.
„Bila bi to kruna moje karijere, ali ne samo osobno priznanje, nego i prezentacija države iz koje dolazim. To je bila crna mrlja u sportskom svijetu. Kod mene se tada nešto slomilo i nedugo poslije toga sam se prestao baviti suđenjem."
Huso koji kroz 40 godina u boksu
nije imao nekih loših iskustava, ipak se prisjetio 1991. godine kada su u Podgorici
(bivšem Titogradu), održani zadnji mečevi prve boksačke lige iz svih republika
Jugoslavije. „Već je zveckalo predratno oružje, a trebao sam suditi zadnji meč.
Neki su me upozoravali da ne bih trebao ići u Titograd jer je prevruć teren, a
u gostima je bila Rijeka. Bio sam u Titogradu na suđenju i dva tjedna ranije i
nisam osjetio nikakve posebne tenzije. No, tada se zakuhalo i jedva sam se
izvukao do aviona da ne dobijem batina."
Boks među najstarijim sportovima
I danas ovaj dugogodišnji
respektabilni boksački sudac prati sva natjecanja, a boks doživljava kraljem
borilačkih vještina, premda je interes nešto slabiji uz noviji kickboxing,
pride, tajvanski boks i razne druge kategorije.
U prilog vrijednosti boksa navodi
činjenicu kako je upravo to jedan od najstarijih sportova koji se još održava
na olimpijskim igrama. Na praolimpijadama tisuću godina prije Krista bilo je,
kaže, pet sportova - atletika, bacanje koplja, bacanje diska, hrvanje i boks. U
Grčkoj se pojavio na 23. olimpijadi, 688. godine prije Krista. „Tada su dva
suca sudila boks do momenta kada jedan od boksača više ne može trpjeti ili
zadavati udarce i on se predaje. Pobjednik ostaje na nogama. A prva pravila
najbliža današnjima izradio je markiz Queensberry u 19. stoljeću. Po njegovim
pravilima rundu je trebalo ograničiti na tri minute s minutom odmora između
rundi. Nije se smjelo udarati protivnika dok je na zemlji, a on je prvi uveo i rukavice
(do tada je vrijedio kaiš oko ruke s metalnim nitnama što se srećom kasnije
ukinulo)", ispričao je neke zanimljivosti o ovoj gruboj, ali plemenitoj
vještini borbe. Plemenitoj jer nije dozvoljeno protivnika udarati dok je na
podu te zbog strogih pravila u koji dio tijela i na koji način se smije udariti
protivnika.
Zbog nemara boksačkog saveza, kraj karijere
Sva je pravila Huso odlično
poznavao zbog čega je i stekao respektabilno zvanje AIBA suca. Zbog toga je i
sudio u Rijeci 2004. godine, kvalifikacije za Olimpijske igre u Grčkoj. „Predsjednik
sudačke organizacije AIBA je rekao da nas 40 sudaca krećemo sa suđenjem, a do
polufinala ostat će nas deset koji idemo na Olimpijadu. Ja sam bio prvi od
svih. No, ljudi iz hrvatskog boksačkog saveza nisu poslali akreditaciju koja je
tjedan dana nakon turnira morala biti u Rimu, iako su to bili dužni. Olimpijada
je bila u Ateni. Čekao sam da zovu na seminar koji smo prije toga trebali proći
u Abu Dhabiju, no poziv nije stizao. Nakon desetak dana, nazvao sam tajnika
boksačkog saveza Hrvatske koji je rekao da nije znao kako to treba poslati moj
boksački savez. Uglavnom, olimpijada je prošla, a ja na nju nisam otišao. Do
danas mi je jako žao zbog toga i ne mogu shvatiti da netko nije želio poslati
svog predstavnika na takva prestižna natjecanja. Bila bi to kruna moje karijere,
ali ne samo osobno priznanje nego i prezentacija države iz koje dolazim. To je
bila crna mrlja u sportskom svijetu. Kod mene se tada nešto slomilo i nedugo
poslije toga sam se prestao baviti suđenjem", kazao je Huso razočaran tim
događajem.
Ni u mirovini ne miruje
Od 2014. godine se ne bavi
suđenjem, ali prati sva boksačka i druga natjecanja.
Nakon svega što je u životu
prošao, za Husu se može reći da je sportaš u duši. Kada se osvrne na niz svojih
sportskih uspjeha, posebice najprestižnije sudačke pozicije, kaže kako mu je to
najljepši dio života. Ako nešto voliš moraš se tome posvetiti, rekao je. Posvećivao
je sportu dobar dio životne energije, odričući se istovremeno puno drugih
važnih stvari. I danas mu je, primjerice, žao što je zbog čestih putovanja i izbivanja
od kuće, malo vremena provodio sa suprugom Željkom i sinovima Dinom i Danijelom. A bilo je i dosta stresa. Nije bilo svejedno ni lako
izaći pred deset tisuća ljudi u ring očekujući moguće zviždanje, psovke,
prozivke,... Znaju to i u Hrvatskom boksačkom savezu pa je Huseinu Čamdžiću, međunarodnom
boksačkom sucu i dugogodišnem istaknutom boksačkom djelatniku iz Slavonskog
Broda, za dugogodišnji doprinos Hrvatskom boksačkom savezu i boksačkom sportu u
Hrvatskoj i svijetu 19. siječnja 2014. godine, dodijeljena nagrada za životno
djelo.
Ipak, za Husu je čar svega, osim
natjecanja - bilo putovanje i druženje. Amaterski sport je entuzijazam i to je
njegova ljepota.
„Lijepo je baviti se sportom,
pogotovo kad imaš dobar rejting. Sport je od mene uzeo što je mogao, a ja sam
mu dao najviše što sam mogao. Kad bih se vraćao na početak, ne znam bih li sve
ponovio", završavajući svoju priču kazao je Huso koji ni u mirovini ne miruje, razmišljajući
o mogućoj knjizi koja bi nastala iz obimne arhive i fototeke s boksačkih
natjecanja.