Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 20.3.2022. u 10:00
Prikaza: 1076
|
Autor: Marija Radošević

Povjesničar i književnik, Stanko Andrić

Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

Nakon rodne Strizivojne i odrastanja u pravoj seljačkoj, šokačkoj obitelji, školovanje u Slavonskom Brodu, Zagrebu, sve do magisterija i doktorskog studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti te kraćih stipendijskih boravaka u Italiji i Francuskoj, omogućilo je dr.sc. Stanku Andriću široko i temeljito upoznavanje sa svijetom znanosti na humanističkom području, kao i duboko uranjanje u znanost vlastitim radovima.

SAMOZATAJAN i povučen kakvog ga četvrt stoljeća poznaju Brođani, dr.sc. Stanko Andrić, jedan je od, mogli bismo reći, osnivača slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje - Hrvatskog instituta za povijest, gdje vrijedno radi, a na čelnoj je poziciji, kao predstojnik, proveo cijelo desetljeće.

Istraživači koji nešto tvrde bez valjanih argumenata ili pokušavaju manipulirati argumentima moraju za to „snositi posljedice", a to je gubitak reputacije i vjerodostojnosti.

Tek osnivanjem slavonskobrodske podružnice Instituta, krenula su i sustavna istraživanja o Slavoniji i ostatku istočnog dijela Republike Hrvatske, što je kroz brojna predavanja, povijesne publikacije, znanstvene radove, knjige,... iznjedrilo nove znanstvene spoznaje o ovom civilizacijski europskom prostoru. Tako je, među ostalim, dosad objavljeno i 18 knjižnih naslova koji se izravno odnose na povijest Broda, a u časopisu Scrinia Slavonica izašli su desetci znanstvenih članaka koji se bave Brodom. Podružnica izdaje i poseban niz knjiga pod naslovom Prilozi za povijest Broda i okolice, što je pozamašna zbirka manjih i većih radova o Brodu, zbog čega i Stanko Andrić koji se obiteljski skrasio u Osijeku, a radi u Brodu, ostavlja zamjetan trag u Slavonskom Brodu, Slavoniji i Hrvatskoj.

Kad sam, po novinarskom zadatku, prvi put pratila jedno od njegovih predavanja, pomislila sam kako bi Stanko Andrić tako tih, nenametljiv, a zanimljiv čovjek, s precizno biranom svakom riječi, bio rado prihvaćen i kao „profa" predmeta koje je studirao - latinskog, francuskog jezika i književnosti. No, on je svoj životni poziv posvetio povijesti pa sam naš razgovor i započela tim pitanjem.

Premda ste diplomirali latinski, francuski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, magisterij i doktorat ste posvetili povijesnim temama. Zašto vas je opčinila povijest i mislite li da je svakom čovjeku važno poznavanje povijesti?

- U vrijeme kada sam odabirao što ću studirati i potom tijekom studija, vjerovao sam da ću se u životu baviti nečim u vezi s književnošću. No, usporedo s tim, još od gimnazije fasciniralo me „otkriće" starije povijesti Slavonije, one predturske, to jest, srednjovjekovne. Taj je odsječak hrvatske povijesti u tadašnjoj hrvatskoj historiografiji bio vrlo rijetko istraživan i o njemu se tijekom osnovnog i srednjeg školovanja nije moglo čuti ništa. Nekako se uvijek uzimalo da, ne samo književna povijest, nego i povijest općenito, u Slavoniji počinju oslobađanjem od turske vlasti, na kraju 17. stoljeća. O samom razdoblju turske vlasti, kao i onom što je bilo prije nje, kao da se nije imalo što reći. Postoje kulturno-povijesni razlozi zašto se na to tako gledalo, ali bilo bi preopširno to sada pojašnjavati. Za to preliminarno upoznavanje zaboravljene predturske Slavonije meni je naročito bila važna knjiga osječkog povjesničara i arhivista Josipa BösendorferaCrtice iz slavonske povijesti, iz 1910. godine. To je većim dijelom kompilacija prema nekoliko ranijih autora, među kojima istaknuto mjesto ima mađarski povjesničar i arhivist Dezső Csánki. Tu sam naišao na obilje podataka o srednjovjekovnim plemićkim obiteljima, vlastelinstvima, utvrdama i samostanima u Slavoniji i Srijemu, kao i na zanimljive povijesne priče iz razdoblja turskog osvajanja tih krajeva. Dakle, to moje otkrivanje slavonskog srednjovjekovlja povezalo se zatim sa studiranjem latinskog jezika (jezika na kojem su napisani gotovo svi ovdašnji srednjovjekovni dokumenti), a i sa studiranjem francuskoga, u sklopu kojega sam se upoznao s velikim autorima francuske „nove povijesti" (Nouvelle histoire), kao što su Jacques le Goff i Georges Duby, koji su također specijalisti za srednji vijek. Sva ta tri interesa mogla su se logično spojiti u jedinstvenu cjelinu pa sam tako tijekom studija napisao jedan historiografski esej o Slavoniji u srednjem vijeku koji je 1992. objavljen kao omanja knjiga pod naslovom Povijest Slavonije u sedam požara. Napokon, kada sam bio pri kraju studija, pojavila se prilika da se prijavim na natječaj za poslijediplomski studij srednjovjekovne povijesti u Budimpešti pa, kad sam ondje bio primljen, moja je „karijera" na samom početku dosta glatko skrenula iz očekivanog književnog ili filološkog smjera, u smjer bavljenja poviješću.

Zašto Vas je privukla baš srednjovjekovna povijest sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina?

Bilo je trenutaka i razdoblja kada smo „mi" postupali nepravedno i nečasno, i kada su drugi bili nedužne žrtve „naših" postupaka. Ne samo Vukovar, nego i Jasenovac mora biti dio našeg kolektivnog pamćenja.

- Srednji vijek mi je zarana postao „najdraže" povijesno razdoblje, zbog toliko zanimljivih stvari koje se u njemu kriju: vitezovi, kraljevi, teolozi, dvorske lude i putujući pjesnici, sveci i hodočasnici, katedrale, razne kamene građevine od kojih su ostale ruševine pa vikinzi, velike epidemije kuge, polumitske predodžbe o svijetu i hrabri istraživači nepoznatog, vjerovanja u čarobnjake i vile, junački epovi i mističke pjesme,... Sve se to čini vrlo šaroliko i u isto vrijeme tajnovito; grubo i oporo, a istovremeno djetinje naivno. Bilo mi je fascinantno kad sam shvatio da je to slikovito razdoblje prošlosti, barem dijelom svojih sadržaja, postojalo i u našim krajevima, a ne samo u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji,... Od pojedinačnih doživljaja koji su na mene utjecali u tom smislu mogu spomenuti jedan posjet Iloku, gradiću na Dunavu, nekada sredinom 1980-ih godina. Ondje sam vidio izvrsno očuvane srednjovjekovne zidine i stari franjevački samostan koji se uzdiže na rubu obronka prema Dunavu, a u njegovoj crkvi sarkofag sveca, talijanskog fratra Ivana Kapistrana. To su, kao što ću poslije saznati, samo ostaci ostataka nekadašnjeg srednjovjekovnog grada iznimno bogate povijesti. To mjesto, za koje do tog davnog posjeta vjerojatno nisam ni čuo, oduševilo me svojim izgledom i položajem, iz njega je snažno zračilo ono što se zove genius loci, „duh mjesta". Poslije sam o Iloku pisao u spomenutoj knjižici Povijest Slavonije u sedam požara, a kada sam došao na nastavak studija u Budimpešti – profesor Klaniczay predložio mi je da za doktorat obradim rukopisne zbirke svetačkih čudesa Ivana Kapistrana. I tako sam postao istraživač povijesti srednjeg vijeka.

Jesu li Hrvati opterećeni poviješću i njeguju li „kolektivno pamćenje", posebice bolnih tema, bez obzira na činjenicu o subjektivizaciji povijesti.

- Svi su narodi u manjoj ili većoj mjeri opterećeni svojom poviješću. Svi u povijesti imaju neka prijeporna razdoblja ili pojave oko čijeg se tumačenja i vrednovanja ne može u društvu postići suglasnost. Tako da naše razmirice oko „povijesne ocjene" Jugoslavije, komunizma, partizana, ustaša, logora Jasenovac, nisu nekakva neviđena pojava. Što se tiče struke, mislim da ne trebaju postojati tabu-teme niti unaprijed zabranjena mišljenja. No, istraživači koji nešto tvrde bez valjanih argumenata ili pokušavaju manipulirati argumentima moraju za to „snositi posljedice", a to je gubitak reputacije i vjerodostojnosti. Zato je poželjno da o svim kontroverznim temama imamo što širu raspravu kompetentnih stručnjaka. Što se tiče politike i šire javnosti, ti su razdori oko „povijesnih ocjena" ponekad dramatični ili prenapuhani, jer zapravo samo reflektiraju razlike u temeljnim političkim opredjeljenjima. Uključivanje političara u takve povijesne ili pseudopovijesne prijepore obično samo znači da nemaju pametnijih ideja ni važnijeg posla od toga, a trebali bi imati. Nacionalno „kolektivno pamćenje" (odnosno, njegove službene forme) svakako stoji pod izravnim utjecajem politike. Ono ne bi trebalo biti selektivno u smislu samodopadnosti i autoidealizacije. Nacija i društvo trebaju pamtiti ne samo svoje „svijetle trenutke", kojima se ponose, nego i one mračne, zbog kojih imaju razloga žaliti. Nijedan narod nije se uvijek u svojoj povijesti držao junački, nijedan nije u svim konfliktima bio samo častan pobjednik ili samo nedužna žrtva. Bilo je trenutaka i razdoblja kada smo „mi" postupali nepravedno i nečasno, i kada su drugi bili nedužne žrtve „naših" postupaka. Ne samo Vukovar, nego i Jasenovac mora biti dio našeg kolektivnog pamćenja.

Poznato je da interpretacije povijesti podliježu svjetonazorskim pogledima svakog povjesničara. Je li onda moguće saznati univerzalnu istinu?

 - Da, povijest, kao i ostale humanističke znanosti, nije tako „čista" znanost kao npr. fizika ili medicina. Otud npr. engleski jezik razlikuje sciences(znanosti) i humanities (humanističke discipline), a povijest spada u te potonje. U humanističkim znanostima radovi u znatnijoj mjeri nose osobni pečat svojih autora. Pisanje o povijesti ima egzaktne elemente, slično kao u prirodnim znanostima i takvih elemenata nema malo; ali s druge strane to je pisanje blisko i književnosti, uključuje neke elemente književne „fikcije". Modernizacija povijesne struke, koju možemo pratiti naročito od 19. stoljeća dalje, nastojala je oko toga da se povijest što više „poznanstveni", da bude što više egzaktna, ali danas znamo kako to nije nimalo jednostavno provesti. Nije riječ samo o utjecaju politike, nego i o cijelom nizu drugih problema na koje nailazi težnja za „objektivnom povijesnom spoznajom".

O politički uvjetovanim razlikama u tumačenju tzv. „osjetljivih" ili prijepornih tema, Andrić je kazao sljedeće:

- Tu se zaista mogu vidjeti razlike među povjesničarima ovisno o njihovim političkim i svjetonazorskim preferencijama. Osim tih individualnih razlika, važan je i utjecaj nacionalnih historiografskih „škola", da ih tako nazovemo. To su dominantni povijesni narativi koji se tijekom više naraštaja oblikuju u nacionalnim historiografskim „zajednicama". Značajne su, primjerice, razlike u tumačenjima povijesne uloge bana Josipa Jelačića u kontekstu Revolucije 1848. koja nalazimo u hrvatskoj i susjednoj mađarskoj historiografiji. Ništa manje nisu razlike u pogledima tih dviju historiografija na okolnosti nastanka „ugarsko-hrvatske državne zajednice" oko 1100. godine, a sigurno ni na proces razgradnje Austro-Ugarske Monarhije nakon Prvog svjetskog rata, na koji Mađari imaju, i njeguju, traumatično sjećanje u znaku Trianona. O razlikama između hrvatske i srpske historiografije oko pojedinih pitanja osobito novije povijesti – da i ne govorimo. Naravno, sve to ne znači da različiti povjesničari i povjesničari različitih nacionalnosti uopće ne mogu naći „zajednički jezik". Postoje mnoga područja suglasja, a i oko prijepornih pitanja moguće je doći do prilično jedinstvenih interpretacija kroz međusobno raspravljanje i sučeljavanje argumenata, naročito u onim egzaktnijim zonama povijesnih znanja.

Te dvije stvari, postignuti rezultati kojima možemo biti zadovoljni i ideje za budućnost, najbolji su lijek protiv umora koji se s godinama u čovjeku neumitno nakuplja.

No, na postojeća nesuglasja i prijepore ne treba gledati samo kao na nešto negativno. Oni u velikoj mjeri čine našu znanost živom i tjeraju je da ide naprijed. Skeptičan sam prema ideji neke univerzalne ili apsolutne povijesne istine, koja bi na bilo koji način obvezivala sve istraživače povijesti, pogotovo ako se ta obvezatnost nameće uz podršku državnih politika. To se može provesti samo u obliku nekakve diktature u znanosti, a i tada samo na površini. Kao što znamo, u nametanju obveznih povijesnih istina naročito su se isticala totalitarna društvena uređenja u 20. stoljeću. Kao i u društvu općenito, i u znanosti je demokracija puno bolja opcija od diktature. Zato, ako bi trebalo definirati pojam „povijesne istine", najtočnije bi bilo reći da je to ono oko čega u historiografiji postoji visoka demokratska suglasnost, i to po mogućnosti međunarodna („univerzalna"), a ne samo nacionalna.

Vratimo se, s teških tema, u Vaše djetinjstvo i rodnu Strizivojnu, što ste i opisali u autobiografskom nagrađenom romanu Simurg.

- Odrastao sam u seoskoj, pravoj seljačkoj, šokačkoj obitelji. Koordinate mojeg odrastanja bile su obiteljska kuća, polje, škola, crkva; i čitanje knjiga, koje sam zarana zavolio. Puno sam knjiga pročitao čuvajući naše stado krava na ispaši. Nešto o tom životu zapisao sam u proznoj knjizi pod naslovom Simurg. Bilo je to djetinjstvo u mnogočemu lijepo, osobito iz naknadne perspektive, a koje je kao cjelina već danas jedva zamislivo. I na slavonskom selu djeca danas žive sasvim drukčije, u usporedbi s našim djetinjstvima 1970-ih i 1980-ih godina.

U Slavonskom ste Brodu završili Gimnaziju, a po završetku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ponovo ste u Brodu kao jedan od utemeljitelja brodske Podružnice za povijest, Slavonije,Srijema i Baranje, Hrvatskog instituta za povijest. Bilo je to prije četvrt stoljeća, osjećate li teret dosad učinjenog?

- Nakon završetka studija u Zagrebu 1993. otišao sam na magistarski i potom doktorski studij na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Ondje sam početkom 1998. doktorirao na Odsjeku za medijevistiku, disertacijom pod naslovom „Čudesa svetog Ivana Kapistrana: povijesna i tekstualna analiza". Mentor mi je bio Gábor Klaniczay, istaknuti mađarski povjesničar koji se bavi kultom svetaca u srednjem vijeku, ulogom „nadnaravnog" u društvenim procesima, konstrukcijom fenomena „vještištva" i represijom kojom su europska društva odgovarala na tu fiktivnu „ugrozu". Taj doktorski studij, na kojem sam se našao stjecajem okolnosti koje nisam mogao predvidjeti, bio je prava prekretnica u toj ranoj fazi mojeg profesionalnog života. Ondje sam postao istraživač povijesti srednjeg vijeka, naravno samo jednog malog segmenta toga golemog i kompleksnog razdoblja europske povijesti. Kažem „europske" jer je, primjerice, temu koju sam obradio u doktoratu nemoguće svesti u okvire samo jedne nacionalne povijesti, kolikogod se ona u prvom redu ticala konkretnog zemljopisnog i političkog prostora. Četverogodišnji boravak u Budimpešti, i u tom sklopu kraći stipendijski boravci u Italiji i Francuskoj, omogućio mi je široko i prilično temeljito upoznavanje sa svijetom znanosti na humanističkom području: imao sam priliku slušati predavanja nemalog broja istaknutih svjetskih stručnjaka koji su posjećivali sveučilište ili surađivali na njemu, razmjenjivati istraživačka iskustva u šarolikoj međunarodnoj zajednici studenata, raditi u nekoliko velikih i izvrsno opremljenih budimpeštanskih knjižnica, kao i u arhivu koji čuva najveću zbirku srednjovjekovne pisane građe koja se odnosi na središnje Podunavlje u širokom smislu, što uključuje i cijelu današnju kontinentalnu Hrvatsku. Također sam mogao i upoznati jedan velik i vrlo zanimljiv grad koji mnoge niti povezuju s hrvatskom poviješću i koji je, prema tome, važan dio i naše povijesne baštine i ukupne društvene i narodne memorije.

Osobita sastavnica našeg izdavaštva odnedavno su zbornici radova o pojedinim općinama Brodsko-posavske županije. Dosad smo objavili takav zbornik o Donjim Andrijevcima, s radovima 21 autora iz povijesti, arheologije i etnografije, sljedeći pripremamo za Općinu Sibinj.

Već tijekom doktorskog studija zaposlio sam se u novoosnovanoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu, a nakon završetka studija i stjecanja doktorata počeo sam redovito dolaziti u Brod i intenzivnije sudjelovati u životu i radu Podružnice. Da, od tada je proteklo već više od četvrt stoljeća. To je vrijeme, kako se obično konstatira, proletjelo, ali se u njemu i štošta događalo. Rekao bih da ne osjećam, bar ne još uvijek, veći zamor od dosad prijeđenog puta. Neke stvari sam, kao pojedinac ili u suradnji s kolegama, u tom vremenu i uspio napraviti, a još imam podosta ideja za nove poslove. Te dvije stvari, postignuti rezultati kojima možemo biti zadovoljni i ideje za budućnost, najbolji su lijek protiv umora koji se s godinama u čovjeku neumitno nakuplja.

Cijelo desetljeće bili ste inovativan i vrlo aktivan predstojnik Podružnice. Na vašu inicijativu pokrenut je prije dvadeset godina znanstveni godišnjak, časopis Scrinia Slavonica. Koliko je znanstvenih priloga objavljeno, koja su povijesna razdoblja obuhvaćena i jeli stavljen naglasak na neke teme?

- Bio sam voditelj ili predstojnik Podružnice od 2012. do 2021., okruglo deset godina, nakon prethodnog, prvog voditelja Podružnice dr. Mate Artukovića. U svojem mandatu nastojao sam oko nekoliko važnijih stvari. Jedna je da Podružnica svake godine organizira jedan veći, tematski ambiciozniji znanstveni skup s izlagačima s različitih ustanova ne samo iz Hrvatske, nego i iz inozemstva. Tako su održani znanstveni skupovi o Josipu Matasoviću i „paradigmi kulturne povijesti", o rijeci Savi u povijesti, o Franzu Vaničeku i vojnokrajiškoj historiografiji, o slavonskim šumama kroz povijest, o vinu i vinogradarstvu itd. Sa svih tih skupova objavljeni su ili su u pripremi zbornici radova na temelju održanih izlaganja. Uz to, 2013. pokrenuli smo poseban niz manjih zbornika radova pod naslovom Prilozi za povijest Broda i okolice, koji izlaze jednom u dvije godine i donose radove o različitim temama iz raznih razdoblja prošlosti Slavonskog Broda ili okolnih mjesta. Nedavno je izašla peta knjiga toga niza. Nadalje, nastojao sam još više diverzificirati izdavaštvo Podružnice pa su pokrenute neke nove biblioteke ili nizovi, objavljene su desetine knjiga koje su napisali ili uredili kolegice i kolege iz Podružnice i matičnog Instituta, a i s raznih drugih ustanova, a zajedničko im je to da se bave nekim segmentom povijesti hrvatskog sjeveroistoka. Osobita sastavnica našeg izdavaštva odnedavno su zbornici radova o pojedinim općinama Brodsko-posavske županije, u suradnji s općinama o kojima je riječ. Dosad smo objavili takav zbornik o Donjim Andrijevcima, s radovima 21 autora iz povijesti, arheologije i etnografije. Sljedeći takav zbornik pripremamo za Općinu Sibinj, okupljeni su autori i selektirane teme, a taj zbornik treba biti objavljen 2024. Po istom modelu nastavili bismo surađivati i s drugim općinama, a prema informacijama kojima raspolažemo – postoji interes za takve projekte u više lokalnih zajednica. Napokon, kao voditelj Podružnice trudio sam se povećati društvenu „vidljivost" Podružnice, kroz česta predstavljanja naših izdanja ne samo u Slavonskom Brodu nego i u drugim mjestima po Slavoniji te u Zagrebu. S istom svrhom, obilježavanje 20. i 25. obljetnice Podružnice uključivalo je javna predavanja svih naših znanstvenika i pano-izložbe o dosadašnjem radu Podružnice koje su bile postavljene u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Na našoj internetskoj i Facebook stranici unazad desetak godina redovito objavljujemo sve novosti vezane za rad Podružnice ili važnija postignuća njenih znanstvenika, a to je svakako najučinkovitiji način da dođemo do onog dijela javnosti koji zanima povijest Slavonije, Srijema i Baranje te doprinos naše ustanove na tom polju.

Potaknuli ste i natjecanje mladih povjesničara u pisanju radova s ciljem promicanja povijesnih istraživanja. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim rezultatima?

- To je još jedan od oblika popularizacije povijesne struke i, konkretnije, poticanja istraživačkih interesa među mladim snagama i talentima. Ove smo godine objavili deseti godišnji natječaj za našu „Nagradu za najbolji rad mladih povjesničara iz povijesti Slavonije, Srijema i Baranje". Prosječni broj radova prijavljenih na dosadašnje natječaje bio je između šest i sedam radova po godini. Vjerojatno smo očekivali nešto veći interes za Nagradu među mladim povjesničarima i veći broj kandidiranih radova, ali ni ovo zapravo nije loš rezultat te mislim da organizacijski trud i trošak oko te nagrade nije uzaludan. Uz ostalo, ti su natječaji instrument da uočimo nove talente i perspektivne istraživače među novim naraštajima studenata i diplomanata povijesti (uglavnom se radi o njima, iako Nagrada nije propozicijski ograničena samo na studentsku populaciju). S mnogima od dosadašnjih dobitnika Nagrade ostali smo u kontaktu i nakon susreta na dodjeli, kroz suradnju u našim izdanjima, a i na natječajima za asistentska radna mjesta u Podružnici koji, nažalost, nisu česti niti brojni, u krugu najboljih kandidata nalaze se po pravilu oni koji su prethodno osvojili našu Nagradu. Takav je slučaj sa sadašnjim asistentom-doktorandom Ivanom Milecom koji sada u Podružnici priprema doktorsku disertaciju o društvenoj eliti grada Broda u međuraću i Drugom svjetskom ratu.

Percepcija nekih je kako je povijest dosadna za čitanje, proučavanje,... Mora li biti tako ili može biti i zanimljiva, pisana slobodnijim stilom, potkrijepljena zanimljivim dokumentima,...?

- To je, naravno, relativno. Ima ljudi kojima je dosadno čitati poeziju ili, općenito, književnost, onih kojima je dosadna filozofija, itd. Bojim se da ima puno onih kojima je dosadno svako čitanje, kako tiskanih knjiga, tako i većih tekstova u bilo kojem obliku. Ili su sebe uvjerili da za to nemaju vremena ili da imaju pametnijeg i važnijeg posla od čitanja. To je šteta jer, prema svjedočenju onih koji mnogo čitaju i čitanje im je važan sastojak života, čitanje književnosti, povijesne literature, filozofije, može uvelike obogatiti naše živote, dodati im nove zanimljive dimenzije. Naravno, nisu sva štiva jednako zanimljiva ni vrijedna čitanja, a različitim ljudima mogu biti zanimljive različite stvari. I o povijesti se može pisati na manje ili više zanimljiv način. To ovisi o talentu povjesničara-pisca, a i o temi o kojoj se piše – neke su teme same po sebi zanimljivije većem broju ljudi nego druge. Svakako je poželjno da i povjesničar piše „dobro" ili „lijepo" – dakle da je sposoban izlagati jasno i ekonomično, bez prevelikog gnjavljenja nevažnim sitnicama, da zna varirati načine izlaganja (na primjer, pripovijedanje i analizu), da svoj tekst može začiniti ponekom zgodnom asocijacijom, usporedbom, duhovitošću. - kazao je Andrić.

Bojim se da ima puno onih kojima je dosadno svako čitanje, kako tiskanih knjiga, tako i većih tekstova u bilo kojem obliku. Ili su sebe uvjerili da za to nemaju vremena ili da imaju pametnijeg i važnijeg posla od čitanja.

Ja sam se, neminovno, među brojnima, prisjetila zanimljivog predavanja o povijesti vina, za koje je još u 16. vijeku, švicarski liječnik Paracelsus napisao kako je to hrana, lijek i otrov – ovisno o količini koja se konzumira. Vino nije samo opojno piće, ono je i prehrambena namirnica. Postoji svjedočanstvo iz srednjeg vijeka da se u slučajevima rata, gladi, vino spašava, skriva. To je namirnica koja treba biti na svakom stolu.

Andrić je tada ispričao neke zanimljivosti, poput one kako su stručnjaci puno puta tvrdili da je vino, pogotovo crno, zdravo, zbog čega ga mnogi nazivaju pićem bogova, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća dokazano je kako je smrtnost u Francuskoj opadala s rastom potrošnje vina.

- Nažalost, dobar dio povjesničara vjerojatno ne mari puno za takve stvari (zanimljivosti), nego iznosi svoja znanja o određenoj temi jednolično i suhoparno, prenoseći i komentirajući podatke iz arhivskih i drugih izvora, pa koga zanima – zanima. Povijest, i humanističke znanosti općenito, po svojoj su prirodi drukčije od prirodnih i srodnih znanosti, u kojima se radovi sastoje od posve zbijenog i formuliranog rješavanja postavljenih problema, a to zatim prate popularizacijski tekstovi čiji autori za zainteresirane laike pojašnjavaju spoznaje do kojih se došlo u velikom broju teško razumljivih specijalističkih radova. U radovima o povijesti to dvoje mora biti objedinjeno, izlaganje rezultata istraživanja tu treba u isto vrijeme biti i njihova „popularizacija" za publiku koju većinom ne čine stručnjaci ni specijalisti. - kazao je Andrić.

No, značajan je Vaš doprinos i u književnom stvaralaštvu. Objavili ste brojne književne članke, autobiografski roman Simurg, član ste Društva hrvatskih književnika te dobitnik prestižne književne nagrade Vladimir Nazor. Koliko Vam je to sve važno?

- Književnost mi je, i kao čitatelju i kao autoru, i dalje važna, premda se kao autor njome već niz godina „bavim" vrlo rijetko. Imam još nekih ideja ili započetih radova, uglavnom na esejističkom ili tome srodnom planu, i nadam se da će u doglednoj budućnosti nešto od toga ugledati svjetlo dana. Kao što znamo, „život je kratak" i ne stignemo u njemu ni izdaleka napraviti sve što bismo voljeli. Ili barem većini nas to ne polazi za rukom.

Koliko je znanstvenih radova posvećeno Brodu? Dosta ste pisali o prvom spomenu imena Brod pa poučite Brođane o tome - kada je ono zabilježeno.

- U izdavaštvu Podružnice dosad je objavljeno 18 knjižnih naslova koji se izravno odnose na povijest Broda. U mnogim drugim knjigama koje smo objavili također su znatni dijelovi posvećeni Brodu. U časopisu Scrinia Slavonicaizašle su dosad desetine znanstvenih članaka koji se bave Brodom. Osim toga, kako sam već spomenuo, izdajemo i poseban niz knjiga pod naslovom Prilozi za povijest Broda i okolice. Uzeto zajedno, to je već pozamašna zbirka manjih i većih radova o Brodu, od kojih većina donosi nove spoznaje i uvide na temelju izvornih istraživanja. U dogledno vrijeme Podružnica će se svakako poduhvatiti i izrade sinteze povijesti Slavonskog Broda od prvih spominjanja do naših dana, kolikogod to nije jednostavan zadatak i povjesničari obično, s pravom, procjenjuju da još uvijek nisu napravljena sva temeljna istraživanja koja bi trebala prethoditi pisanju sinteze.

Otkako sam iz rodnog sela otišao na studij u Zagreb, nigdje se više ne mogu osjećati onako iskonski „kod kuće" kao što je to bilo u djetinjstvu i ranoj mladosti.

Što se tiče problema prvog pisanog spomena Broda, u radu na koji aludirate detaljno sam se pozabavio rekonstrukcijom jedne zablude: radi se o poznatom mišljenju da se naselje pod imenom Brod, preteča današnjeg Slavonskog Broda, spominje 1244. godine u znamenitoj povelji kralja Bele IV. Arpadovića za Bosansku (Đakovačku) biskupiju. To se mišljenje formiralo u Brodu počevši od sredine 20. stoljeća te je do kraja tog stoljeća ušlo u fond „službenih informacija" o prošlosti Broda, a donekle i u širu stručnu literaturu. No, to je mišljenje pogrešno i svakom stručnjaku za srednji vijek to je lako pokazati uz pomoć ne jednog, nego više posve jasnih argumenata.

Ako, dakle, Brod nije prvi put zabilježen 1244., kada jest? Tim se pitanjem namjeravam pozabaviti u zasebnom radu u bliskoj budućnosti. Pitanje nije jednostavno, iz više razloga. Imamo izvorne podatke o Brodu oko 1450., ali dokument koji ih donosi nastao je 1483. Moguće je da je najstariji sačuvani pisani spomen Broda u jednoj povelji iz 1464., ali to još treba potvrditi detaljnim istraživanjem. Dodatni je problem mogućnost da se Brod prije sredine 15. stoljeća spominje pod nekim drugim imenom, što ne bi bio neobičan slučaj; dapače, to je vjerojatno, jer je naselje na mjestu Broda sigurno postojalo i prije toga vremena

Nakon četvrt stoljeća dosadašnjeg rada u Brodu, nastavljate i dalje. Osjećate li se u nekoj mjeri Brođaninom?

- Kada sam 1986. završio gimnaziju u Brodu, nisam mislio da ću se u životu opet trajnije vezati uz ovaj grad. Najizglednije mi se činilo da ću poslije studija naći posla u Zagrebu. Tijekom ratnih godina upoznao sam donekle i Osijek koji mi se svidio. Poslije, za vrijeme studija u Budimpešti, otvorila se mogućnost da se zaposlim u Brodu, u novoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest, što je savršeno odgovaralo mojem bavljenju slavonskim srednjim vijekom, iz kojega sam tada pripremao doktorsku disertaciju. Na koncu sam se zaposlio u Brodu, a nastanio, i obiteljski skrasio, u Osijeku. Putovati na posao za mene doslovce znači putovati od Drave (moja ulica izlazi na pješački most na toj rijeci) do Save (koja je jedva stotinjak metara udaljena od sjedišta Podružnice). Sviđa mi se ta pomalo simbolična činjenica, jer su Drava i Sava, povijesno gledano, ključne međašne rijeke za Slavoniju: bez njih Slavonije, kao zasebne pokrajine, vjerojatno ne bi ni bilo. Je li sve to dovoljno da bih se imao pravo smatrati Brođaninom, ili za to ipak treba biti više uključen u svakodnevicu i bolje poznavati mentalitet grada? Što se tiče mojeg osobnog osjećaja, otkako sam iz rodnog sela otišao na studij u Zagreb, nigdje se više ne mogu osjećati onako iskonski „kod kuće" kao što je to bilo u djetinjstvu i ranoj mladosti. Ipak, više gradova volim i u njima se osjećam kao „na domaćem terenu". U Slavoniji imam nekoliko takvih gradova, i Brod je svakako jedan od njih.

Sada, kad više niste predstojnik Podružnice - čime se bavite, što trenutno okupira Vašu pažnju?

- Kao i dosad, paralelno istražujem više različitih tema i pišem više radova, dobrim dijelom za zbornike znanstvenih skupova na kojima sam sudjelovao. Teme su: ime i pojam „Slavonija" u ranom srednjem vijeku, crkvene ustanove u srednjovjekovnom Iloku, šume donjega međurječja Drave i Save u srednjem vijeku, samostani na području hrvatske Baranje, Franjo Zay i njegov opis pada Beograda 1521. i tako dalje. Pretprošle godine počeo sam objavljivati niz monografija o srednjovjekovnim samostanima na slavonsko-srijemsko-baranjskom području, naslovljen „Monasticon Slavonicum, Sirmiense et Baraniense". Ove godine pripremam za tisak treću knjigu toga niza, posvećenu bazilijanskom samostanu u Srijemskoj Mitrovici. Imam osim toga i više drugih ideja za različite radove pa i knjige, a inicijativa često dolazi i od drugih osoba i ustanova, kojima uglavnom ne mogu odbiti suradnju ako se radi o temama iz mojeg istraživačkog djelokruga. Nastavljam uređivati naš časopis (ove će godine izaći 22. svezak), a u dogovoru s voditeljem Podružnice vodim brigu i o izdavanju knjiga u Podružnici, što znači manje-više neprekidnu suradnju oko toga s autorima, recenzentima, sunakladnicima, grafičarima,...

Osim stalnog istraživanja, znanstvenih skupova i zbornika, nalazite li vremena za obitelj, suprugu i sina, za neku „lakšu" literaturu, glazbu, hobije,...

- Mnogo vremena provodim za računalom i među knjigama. Radim dosta sporo, a i volim „vršljati" oko teme koja mi je u fokusu, povodeći se za raznim asocijacijama pa moram svemu posvetiti puno vremena kako bih došao do željenih rezultata. Svoj posao ili njegov najveći dio, ne doživljavam kao teret; da mi nije posao, vjerojatno bi mi bio hobi, tako da mi hobiji nisu neophodni i nemam nijedan koji bih redovito prakticirao. Volim tu i tamo prošetati, provozati se biciklom, otići na piće i razgovor s društvom sličnih „knjigoljubaca" koje imam u Osijeku. Ništa od toga nije prečesto. Čitam književnost i „neobavezno" (bez namjere da s time nešto dalje radim), ali ima već nešto godina otkako sam zaključio da nemam vremena za čitanje „lake", efemerne, „hit" književnosti. Toliko je klasičnih djela i provjerenih vrijednosti koje vrijedi pročitati i koji su, na kraju krajeva, zanimljiviji i zabavniji od tzv. „lake" literature. Osim književnosti, važna mi je filmska umjetnost. Nisam pravi filmofil i ništa ne pratim redovito, ali imam 40-50 flmova raznih žanrova koji su mi vrlo važni i koje mogu uvijek iznova gledati. Kubrick, Hitchcock, Kurosawa, Scorsese, Coppola, Chabrol, Lynch, Malick, braća Coen,... Sve klasici. Od budućih klasika, nedavno sam gledao film „Aferim", rumunjskog redatelja imenom Radu Jude, to je također sjajno. Glazbu slušam rijetko i tu sam temeljito neupućen, jednako u „ozbiljnu" i u „popularnu". Ne mogu slušati glazbu kao pratnju uz rad ili čitanje. To ne znači da ne postoje izvođači i pjesme koje volim, ali to su mahom stvari koje povremeno dobijem želju poslušati slično kao što odete u galeriju ili otvorite reprodukciju pa razgledavate neku sliku koju poznajete i volite. Neke klasične pjesme Jima Morrisona i Doorsa, Pink Floyda, Kraftwerka, Velvet Undergrounda, Residentsa,... Volim i filmsku glazbu (određenih filmova), zanimljivo mi je poslušati i staro crkveno pjevanje, katoličko i pravoslavno. Koliko, nakon svega, ostaje vremena koje posvećujem obitelji, supruzi i sinu? Vjerojatno ne dovoljno, trebalo bi više. Nadam se da mi mogu oprostiti moju popriličnu samoživost.

Ako ne tražim previše, možda biste htjeli prokomentirati danas gorljivu temu - rat Rusija-Ukrajina - s odmakom u povijest, sličnosti i razlike.

- Već tri puna tjedna u nevjerici gledamo golemu najezdu ruske vojske na Ukrajinu. Posve je jasno da je to što ta vojska čini u Ukrajini strahovit zločin koji će sadašnju rusku vlast na čelu s Vladimirom Putinom – pogotovo ako im pođe za rukom provesti to što su naumili – staviti u red velikih negativnih formacija novije europske povijesti, nije pretjerano reći: gotovo u rangu Hitlera i Staljina. Putinova neuvijena prijetnja uporabom nuklearnog oružja – u prilikama kada bi nuklearni rat vrlo vjerojatno značio uništenje ljudske civilizacije i velikog dijela čovječanstva i ostalog živog svijeta – već je sama po sebi dovoljan razlog da ga povijest zabilježi kao mračnu pojavu. Putinova Rusija nije samo autoritarna autokracija, nego i, u velikoj mjeri, militaristička i policijska diktatura. Diktatura, država u kojoj bespogovorno vlada nesmjenjivi vlastodržac, prirodno se okreće nasilju u odnosima s drugim, naročito manjim i „slabijim" državama, a neizbježno, i s vremenom sve više, i nasilju nad vlastitim stanovništvom.

Nemam vremena za čitanje „lake", efemerne, „hit" književnosti. Toliko je klasičnih djela i provjerenih vrijednosti koje vrijedi pročitati i koji su, na kraju krajeva, zanimljiviji i zabavniji od tzv. „lake" literature.

Kao što se posljednjih godina posve jasno razotkrilo, temeljna ideologija Putinove vladavine jest imperijalni nacionalizam. U okviru te ideologije, uz zloupotrebu tobože povijesnih argumenata, negira se ukrajinskom narodu i ukrajinskoj državi pravo da postoje, jer su samim svojim postojanjem tobože prijetnja Rusiji. Ukrajince se naziva „bratskim narodom", ali pod tim se zapravo misli da su i oni Rusi. One koji to ne žele prihvatiti proglašava se izdajicama i „nacistima" koje, kao takve, treba uništiti. Takva proturječna ideologija koja u konačnici traži uništenje „bratskog naroda" poznata nam je i iz naše ovdašnje novije povijesti. Unatoč tome što ni zemlje demokratskog Zapada nisu bez svake odgovornosti za katastrofu u Ukrajini, prije svega jer u nizu godina nisu prema Ukrajini i Rusiji vodile politiku dovoljno pažljivo, promišljeno ni dalekovidno, temeljna odgovornost i krivnja za tu katastrofu leži na Rusiji. Uzroke rata koji gledamo treba tražiti u Rusiji. Rat protiv Ukrajine samo je nova i još strašnija epizoda u povijesnom razvoju politike koja je dosad razarala i uništavala Čečeniju, Gruziju i Siriju ili pomagala nasilnom održavanju autoritarno-diktatorskih režima u Bjelorusiji i Kazahstanu. Dubinsko rješenje takve situacije i takvih odnosa temeljenih na brutalnoj sili počet će se događati kada većinska Rusija shvati da pravi problem leži u Rusiji, a ne u zemljama koje ona napada i terorizira, kao sada Ukrajinu. Nadajmo se da će i Rusija jednom dočekati da postane normalna demokratska, prema svojim susjedima stvarno dobronamjerna i prijateljska zemlja, kakvu sanjaju oni hrabri prosvjednici koje se sada svaki dan uhićuje kao najgore kriminalce na ulicama Moskve, Sankt-Peterburga, Novosibirska,...

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava
    MarMar

    MarMar

    Komentirano: 20.3.2022. | 10:29

    1

    Dr. je Andrić jedan od mnogih samozatajnih a velikih suvremenih hrvatskih intelektualaca i znanstvenika uopće a čiji je posebni doprinos upoznavanju slavenske i turske prošlosti Slavonije nemjerljiva i trajna vrijednost. S pozornošću sam slušao njegova predavanja i izlaganja. Nadam se da će i nadalje svojim radom biti situiran u našem gradu i u međurječju Drave, Save i Dunava. Također se nadam kako ćemo imati prigode dočekati i nova njegova književna djela i poneku zbirku poezije. Novi ravnatelj Podružnice uz vjerojatni zaokret prema nekim novim temama iz povijesti trebao bi nastaviti i smjerom koji je zacrtao dr. Andrić.

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ljubav, talent i nasušna potreba

    Glazbena obitelj Seletković

    Ljubav, talent i nasušna potreba

    22.5.2022. | 12:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    Zlatko Burić - Paja

    Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    1.5.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    Upamćeni ravnatelj Vlado Prskalo:

    'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    24.4.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    Poduzetnik i aktivist Dževad Haurdić:

    'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    27.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    Pukovnik kolekcionar Josip Kecerin

    Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    13.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    Julijana Rosandić

    Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    6.2.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    Marija Radošević s Venijem Losertom

    Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    23.1.2022. | 8:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    Gordana Mišković - Goga

    Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    19.12.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    Husein Čamdžić - Huso

    Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    28.11.2021. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Jedini čuvari zanata koji izumire

    Brodska obitelj Tomić

    Jedini čuvari zanata koji izumire

    29.8.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Obični, a tako različiti

    Nada i Antun-Tona Balić

    Obični, a tako različiti

    1.8.2021. | 12:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Život je zajebancija!'

    Majstor ozbiljnog humora:

    'Život je zajebancija!'

    11.7.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    Novinar Nikola Đuraković

    Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    20.6.2021. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Majstor života

    Glazbenik i poduzetnik, Tvrtko Exle

    Majstor života

    6.6.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :