Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Foto: Marija Radošević/SBplusNiko Majdandžić

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Profesor, doktor tehničkih znanosti Niko Majdandžić, začetnik je primjene informatike u proizvodnji ne samo na brodskom području nego i u Hrvatskoj pa i na području bivše države. Poznat je po svom velikom doprinosu u proizvodnim znanostima razvojem originalnog modela planiranja i terminiranja proizvodnje te uvođenjem Integriranih informacijskih sustava i ERP sustava, a rijetki znaju za njegovu ljubav prema nogometu i poeziji. S godinama, prednjači ipak neizreciva toplina prema unucima.

SLAVONSKI BROD -  Za nekoga tko je skoro napunio osam desetljeća života, rijetko se očekuje takva živost, interes, stalni angažman i učenje, kao što to još uvijek radi prof.dr.sc. Niko Majdandžić. Teško je i nabrojati sve što je u životu postigao, knjige i znanstvene radove koje je napisao, nagrade koje su potvrđivale vrijednost onoga što iza sebe ostavlja… ali još uvijek ne odustaje. Možda je svemu tome „krivo" naslijeđe, zahvalni geni, upornost od ranog djetinjstva, pitam ga za početak našeg razgovora uz kavicu. Ozbiljno lice osobe kojoj pristupam s posebnim poštovanjem, na spomen djetinjstva postaje blago i nasmiješeno. Saznajem kako je rođen u potkozarskom selu Ivanjska, odakle sežu prva lijepa sjećanja zbog roditeljske, bratske i sestrinske ljubavi, no i ona manje ugodna, zbog neimaštine. Prisjeća se osnovne škole u svom selu, a potom polaska u Tehničku školu u Banja Luci zbog čega je svako jutro već u pet sati kretao od kuće pješice 40 minuta da bi stigao na vlak kojim se vozio još 45 minuta do grada i opet pješačio da bi na vrijeme stigao na nastavu. Svako jutro budila ga je majka i kao što je zapisao u jednoj pjesmi „budio sam se na dodir žuljevite ruke, izmučene seoske žene, ali nježne kao dodir anđela".

„Za razliku od drugih koji su uglavnom bježali u kancelarije, i biroe ja sam, kao inženjer u pogonu, jako puno učio iz proizvodnje. Puno sam čitao i napravio sam šiber - jedno računalo, kako da izračunam radniku na stroju kojom brzinom treba stroj raditi  a da dobijemo optimalan rezultat, ono  što tražimo. Kolege su bile sumnjičave, ali u okladu po litru rakije – dobili smo kvalitetu koji smo tražili, i od tada  sam ja apsolutno provodio vrijeme u proizvodnji. Tu sam najviše u životu naučio!

U priči su samo navirala sjećanja o kojima možda i ne govori često, a zbog kojih se zacakle oči. „Kao učenici tehničari imali smo table na kojima smo crtali. Sjećam se nosio sam crtež u školu, a kako je bio pazarni dan nije se moglo ući u vlak nego sam stajao između vagona. Bile su to onda parnjače pa je gar padao na moj crtež. Bojao sam se da će mi profesor dati jedinicu, ali… razumio je što se dogodilo i to mi se duboko usjeklo u sjećanju" ispričao je prof. Majdandžić i danas ganut teškim i istovremeno lijepim događajem. Bilo je toga puno kroz godine školovanja, a neka dirljiva sjećanja o dobrim ljudima nikada ne blijede. „Imali smo nekada dužu nastavu pa smo dugo morali čekati na slijedeći vlak. Kolega iz obližnjeg sela i ja, u tom čekanju svaki dan smo šetali pokraj slastičarnice, a u izlogu izobilje kolača. Naravno mi nemamo novca ni za jedan, ali se svaki put zaustavimo i gledamo u njih. No, jednoga dana izađe gazda i  uvede nas unutra. Veli, što god hoćete uzmite i jedite", ispričao je svoje istovremeno potresno iskustvo i divnu gestu jednog dobrog čovjeka kojega nikada nije zaboravio. „Kad sam počeo radit u Banovićima i dolazio u Banja luku, uvijek sam svraćao i donio mu poneki poklon".

Banja Luka je prof. Majdandžiću ostala u srcu, redovito još uvijek kontaktira s kolegama iz Tehničke škole, a Banjalučani su ga, kao i njegovog brata, uglednog slikara Viktora Majdandžića, svrstali među znamenite  Hrvate ovoga kraja, poput biskupa Franje Komarice, kardinala Vinka Puljića, Rudi Čajevca, boksače Antu Josipovića i Marijana Beneša, vrsnog tenisača Ivana Ljubičića, kantautora Zrinka Tutića…

Ljubav prema nogometu, ali tehnika je prevagnula

Poslije Tehničke škole otišao je raditi u Banoviće kako bi vraćao stipendiju. Usput  je, veli, igrao nogomet za „Budućnost" kao „centarhalf". A nogometno iskustvo nosio je od djetinjstva i iz srednje škole u kojoj nikada, kaže, njegova ekipa nije bila pobijeđena. Njegovi drugari kasnije su postali pravi nogometaši poput Jusića u „Borcu" i „Slobodi". „Ja sam bio poznat po upornosti iako nisam bio neki tehničar kao Rakitić, Modrić. Slomio sam nogu i ruku i to je bio kraj moje nogometne karijere." No teške nesreće u rudniku i stradavanje prijatelja prevagnuli su u donošenju odluke o daljnjem školovanju i odlasku iz tog mjesta.

Najviše naučio u proizvodnji

Tako se već davne 1967.godine zaposlio u „Đuri Đaković" i uz rad počeo studirati u Beogradu. „Za razliku od drugih koji su uglavnom bježali u kancelarije i biroe ja sam, kao inženjer u pogonu, jako puno učio iz proizvodnje. Puno sam čitao i napravio sam šiber - jedno računalo, kako da izračunam radniku na stroju kojom brzinom treba stroj raditi,  a da dobijemo optimalan rezultat, ono  što tražimo. Kolege su bile sumnjičave, ali u okladu po litru rakije - dobili smo kvalitetu koji smo tražili i od tada  sam ja stalno provodio vrijeme u proizvodnji. Tu sam najviše u životu naučio!

Prvi i najveći računski centar u Hrvatskoj je onaj u Đuri Đakoviću

Od pogonskog inženjera slijedi posao u pripremi alata, pa upravnika proizvodnje koji je nadgledao i organizirao cijelu proizvodnju. U Đuri Đakoviću je bilo nekoliko pokušaja uvođenja računala u proces rada. „Kako sam u Beogradu završio studij koji je išao prema računalima, mi smo zajedno s Oriolikom, Drvnom industrijom, Gradskom upravom i PBZ, osnovali računski centar koji je u ono doba bio najveći u Hrvatskoj sa 180 zaposlenih ljudi. To se dobro razvijalo i onda je započela proizvodnja tenka. Mi smo preuzeli razvoj informacijskih sustava za kompletnu organizaciju i vođenje proizvodnje i montaže tenka, sa 200  kooperanata. Kroz to smo razvili i sustav za upravljanje proizvodnjom. Danas razmišljamo o digitalnoj transformaciji proizvodnje. Primjerice, u poduzeću imamo od 200 do 800 dokumenata koje netko piše pa unosi u računala, a naša je ideja bila (što je već u Europi uvelike bilo primijenjeno), da papira u tom procesu nestane i da sve  bude pojednostavljeno, digitalizirano.

Mi smo zajedno s Oriolikom, Drvnom industrijom, Gradskom upravom i PBZ, osnovali računski centar koji je  u ono doba bio najveći u Hrvatskoj sa 180 zaposlenih ljudi. To se dobro razvijalo i onda je započela proizvodnja tenka. Mi smo preuzeli razvoj informacijskih sustava za kompletnu organizaciju i vođenje proizvodnje i montaže tenka, sa 200  kooperanata. 

Sustav planiranja i terminiranja - razlike Hrvata i Japanaca

Prof. Majdandžić je s ekipom dao poseban doprinos razvoju originalnog modela planiranja i terminiranja proizvodnje te uvođenju Integriranih informacijskih sustava i ERP sustava u poduzeća, poput Aluminija iz Mostara, Samoborke iz Samobora, tvrtke Lasercut iz Beča, Končar mjerni transformatori, Končar metalne konstrukcije, ĐĐ Termoenergetska postrojenja i drugi. Pitam ga što znači to da je razvio originalni matematički model terminiranja proizvodnje i montaže temeljen na postavkama japanske proizvodne filozofije.

„Osobno rijetko kada sam poslovno bio sretan kao kada sam realizirao svoju dugotrajnu želju za rješenjem sustava planiranja i terminiranja. Japanci su u proizvodnoj filozofiji rekli; mi ćemo sve što radimo raditi tako da ono što nam treba netko prije napravi da mi na montaži ne bi gubili vrijeme (just in time). To je ideja, a ja sam ju dao programirati na računalu da od naših 200 kooperanata na tenku svatko dobije točnu uputu kada treba napraviti svoj dio da bi mi u Đuri mogli montirati sve na vrijeme. S obzirom na našu odgovornost i razlike u odnosu na Japance, ja sam svakom  davao neku rezervu vremena" pojašnjava profesor. Isti sistem će primijeniti i sada za novogradišku pametnu tvornicu za drvnu industriju.

Zbog nerazumijevanja političara, Brod ostao bez stručnog studija informatike

Iz tog vremena ostala mu je, kako navodi, žal u grudima: „Žao mi je što taj ogroman informatički kapital, kakav danas postoji diljem svijeta, nismo iskoristili da napravimo jaki obrazovni centar u Slavonskom Brodu. Danas u  Hrvatskoj ima 190 stručnih studija informatike i svaka županija ga ima izuzev naše. S tim ciljem, moj sin Igor i ja tada smo volonterski napravili program, iz čiste ljubavi i želje za napretkom, prezentirali Gradu i dobili podršku, no tadašnji župan nas je odbacio, a da nije ni poslušao što nudimo. Čak se nije udostojio ni poslušati program, nego je u hodniku odmahnuo rukom i rekao - ma nećemo mi to. Tako je propala ideja o osnivanju informatičkog studija u Slavonskom Brodu.

Nakon niza godina, u taj se projekt sada upušta Nova Gradiška, koja sve više postaje razvijen i moderan grad čiji gradonačelnik uspješno povlači europska sredstva. Planiraju otvoriti kampus u kojem bi bilo mjesta za 40-ak studenata i to bi moglo biti jezgro daljnjeg razvoja", zaključuje dr. Majdandžić.

No čovjek mora naviknuti i na poraze, neke neuspjehe, kazao je citirajući Ivu Andrića:  „Brige su kao vode, dođu i odu, čovjek je kao rijeka, kroz njega mora sve da proteče".

„Đuro Đaković" je nekada bio pravi gigant, najbolji u Jugoslaviji

Napredujući u tvrtki koju je iskreno cijenio, vremenom je postao direktor Radne organizacije, potpredsjednik Poslovnog odbora za razvoj i zamjenik generalnog direktora. Tada je  „Đuro" cvao u pravom smislu riječi, bio je pravi metalski gigant, sa skoro 20 tisuća radnika…. „Da, i bio je svjetski priznat. Mi smo jedne godine bili najveći izvoznici kotlova u svijetu. Pokazali smo se i na Nuklearnoj elektrani Krško do te mjere da su Amerikanci poslije tražili naše zavarivače ne pitajući za cijenu. A zavarivači su na svim natjecanjima u Jugoslaviji bili uvijek prvi, kao i naša lokomotiva, naše šećerane, cementare, vlastita rješenja…".

 Mi smo  jedne godine bili najveći izvoznici kotlova u svijetu. Pokazali smo se i na Nuklearnoj elektrani Krško do te mjere da su Amerikanci poslije tražili naše zavarivače  ne pitajući za cijenu. A zavarivači su  na svim natjecanjima  u Jugoslaviji bili uvijek prvi, kao i naša lokomotiva, naše šećerane, cementare, vlastita rješenja…".

S ponosom se sjeća vremena kada je na čelu poduzeća  ĐĐ Tvornice prijenosnika i uređaja bio Ivan Daus i kada je proglašeno najboljim poduzećem u Jugoslaviji, po dohotku i ostatku dohotka. „Pokazalo se da je moguće postići veliki uspjeh iz ničega. Krenuli smo sa starim strojevima, sa samo nekoliko inženjera, a s vremenom izrasli u modernu Tvornicu prijenosnika i uređaja. „Đuro" je izgradio Migalovce, pomagao Bolnicu s opremom, BSK i ostale, bilo je to vrijeme u kojem se moglo i htjelo pomoći i pomagalo se. Nezamislivo je da ono što smo tad radili, sada ne možemo, a razvoj je tekao kroz proteklo vrijeme, strojevi su suvremeniji. Međutim, današnji stručnjaci, za razliku od nekadašnjih, zahvaljujući tehnologiji, mogu napraviti projekt vrlo brzo ali često ne znaju osmisliti da to bude do kraja funkcionalno… kao što je bila lokomotiva iz biroa projektanta Pepe Šimunovića čija je cijela kancelarija bila oblijepljena crtežima ručno crtanim, ali je lokomotiva vozila" prisjeća se dr. Majdandžić.

Postizali su vrsne rezultate i svojim proizvodima dosezali do vrha svijeta, no sve se na žalost urušilo. Na pitanje zbog čega, ako su u zagrebačkom Končaru, primjerice, uspjeli zadržati nešto znanja i kadrova, prof. kaže: „Imam osjećaj da nas u državi nisu ozbiljno shvatili pa čak da su i u Brodu bili u nesuglasju pomoći 'Đuri', ili ne".

U Đuri Đaković, gdje je krenuo od pogonskog inženjera, prepoznali su Majdandžićev potencijal od 1976.godine i magistra znanosti, a deset godina kasnije doktora znanosti. Kada je ušao u upravu ĐĐ, kao potpredsjednik za razvoj  i zamjenik generalnog direktora Složene organizacije udruženog rada (SOURA) bio je oduševljen sposobnošću izuzetnog čovjeka i vrhunskog stručnjaka, generalnog direktora ĐĐ, Antuna Milovića. „On je uspio spojiti dvije stvari koje ja nikad nisam spojio, ekonomiju i  tehniku" rekao je ističući kako je ĐĐ imao jako puno ljudi koji su "čuda radili".

Iz Đure Đakovića na mjesto profesora pa dekana Strojarskog fakulteta

Svjestan koliko je važno obrazovati mlade ljude i pripremati za proizvodnju, još 80.-ih godina je zagovarao osnivanje Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu. „Da, i orijentirali smo ga k proizvodnji. Proizvodno strojarstvo je bio glavni smjer na fakultetu i naša je sreća da je dosta kadrova bilo iz „Đure" i  Požege, tako da su studenti dobivali živa znanja. Tek kada imamo živo iskustvo možemo nešto doista zapamtiti i naučiti. Prof. Majdandžić se uključivao u predavanja najprije kao izvanredni pa redoviti profesor, od 1990.godine zaposlen je na Strojarskom fakultetu s punim radnim vremenom, a u dva mandata bio je i dekan u toj visokoškolskoj ustanovi. „Kada se u početku zagrebački Stručni studij osamostalio kao fakultet, prešao sam tamo i  počeli smo ga razvijati. Prvo smo pokušali uvoditi neke predmete baš iz novih tehnologija i sudjelovati u dobivanju nekih projekata. Samostalno smo krenuli s projektima i dobili opremu kakvu nitko nije imao u Hrvatskoj, poput 3 D printera. Sve više smo se osamostaljivali od Zagreba…", navodi.

A nije bilo lako. Gotovo četiri desetljeća je proteklo od osnivanja studija do postanka relativno znanstveno zrelog fakulteta, oslonjenog na vlastite snage. Od 1967.godine, kada osnivanjem Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Centar za izvanredni studij postaje Centar za studij strojarstva u Slavonskom Brodu, a osnivanjem Sveučilišta u Osijeku 1975. godine Centar za studij strojarstva ulazi u sastav Sveučilišta u Osijeku. Osnivanjem Strojarskog fakulteta 1979. godine Studij prerasta u cjelokupno obrazovanje strojarskih i diplomiranih strojarskih inženjera. U 1990. godini Strojarski fakultet postaje samostalna znanstveno - nastavna institucija, a u 1998. godini dobiva ovlaštenje za ustroj i izvođenje sveučilišnog postdiplomskog znanstvenog studija iz znanstvenog područja Tehničkih znanosti. Tijekom 2002. godine uspješno su obranjene četiri disertacije s mentorima sa Strojarskog fakulteta i od tada Strojarski fakultet je postao priznat i u pojedinim područjima jedinstveni fakultet.

Sretan je, ističe prof. Majdandžić, što konačno Slavonski Brod postaje sveučilišni grad, osamostalivši se i od osječkog Sveučilišta, premda je pred aktualnim rektorom Ivanom Samardžićem veliki zalogaj. „Brod postaje grad studenata što osim obrazovanja donosi brojne benefite, no ako tu ne bude kampusa i interesa za pojedine studije, ako se nešto ne  osuvremeni, bit će teško."

Sretan je, ističe prof. Majdandžić, što konačno Slavonski Brod postaje sveučilišni grad, osamostalivši se i od osječkog Sveučilišta, premda je pred aktualnim rektorom Ivanom Samardžićem veliki zalogaj. „Brod postaje grad studenata što osim obrazovanja donosi brojne benefite, no ako tu ne bude kampusa i interesa za pojedine studije, ako se nešto ne  osuvremeni, bit će teško", zaključuje.

Osim na Strojarskom fakultetu, prof. Majdandžić je predavao i na Ekonomskom, Poljoprivrednom i Pedagoškom  fakultetu u Osijeku, Mašinskim fakultetima u Zenici i Tuzli.

Napisao je 12 stručnih knjiga koje se odnose na informatiku i proizvodnju  i objavio 130 znanstvenih radova, bio je voditelj dva međunarodna i osam hrvatskih istraživačkih projekata, a za sveukupan stručni i znanstveni doprinos primio je veliki broj priznanja i nagrada, poput nagrade za životno djelo Hrvatske udruge proizvodnog strojarstva, Orden rada sa srebrnim vijencem, Nagradu  "Oslobođenja Broda” za izuzetne znanstvenoistraživačke rezultate i njihovu primjenu u proizvodnim sistemima, Zlatni grb Brodsko posavske županije, Odlikovanje reda  Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića, godišnju nagradu Grada Štit Berislavića…

Član je vijeća za tehnološki razvoj HAZU i  Hrvatske akademije tehničkih znanosti.

Ipak, priznaje kako mu je jedna od slabosti engleski jezik, koji dobro razumije no ima dosta muke s govorom, što ga je spriječilo da prihvati ponude za držanje predavanja u Engleskoj, Finskoj i kojegdje. No premda to doživljava kao nedostatak… upravo u Engleskoj je dobio najveće priznanje za svoja postignuća… Naime, prof.dr.sc. Niko Majdandžić uključen je u ediciju 25000 svjetskih znanstvenika „Who's Who" in Science and Engineering, kao i u ediciju 2000 Outstanding Scientist of the 20TH Century, International Biographical Centre Cambridge, England. „Moji su radovi uglavnom pisani na hrvatskom jeziku pa me oduševilo da su si oni dali truda i da sam se našao u knjizi najzaslužnijih koju su objavili".

Kako se iz malog siromašnog sela i od nepismenih roditelja postaje tako vrstan stručnjak, pitam ga, a pitali su i drugi, jer su Ivanjska i nekoliko okolnih sela iznjedrili desetak visokoobrazovanih ljudi koji su postigli velike uspjehe na raznim stranama svijeta u stručnom, znanstvenom kao i na kulturno-umjetničkom polju. Svi oni su, kako kaže, dr. Majdandžić, u srcu nosili i nose uspomene na svoja sela i ljude o čemu su i pisali. Tako je i on u jednoj od pjesama zapisao: "Ivanjsku ja u srcu nosim njena polja, voćnjake, livade, a ljudima se njenim ponosim od predaka gena mi ostade". „Potiče odatle puno obrazovanih i uglednih ljudi, a mi se zezamo da je to zbog vode koja tamo teče…" zaključuje s osmijehom na licu.

Neobičan spoj - borba između tehnike i književnosti

Rijetkima je poznato da prof. Majdandžić od djetinjstva voli poeziju, a pjesme posvećuje voljenim osobama, djetinjstvu, rodnom kraju…

„Pišem oduvijek, iako ih nisam objavljivao. Kod mene je stalno bila borba između tehnike i književnosti. A uvijek sam čitao. Moj brat Viktor je imao stotinjak knjiga, sve sam ja to kao dječak pročitao i ono što sam razumio i što nisam. Dok sam hodao četiri kilometra držao sam knjigu i čitao, u vlaku pa i kad sam počeo raditi u Đuri, idući na posao hodao sam i čitao novine zbog čega su me svi zezali, ali navikao sam. Sada pišem za svoje unuke, koje obožavam".

Od djetinjstva voli poeziju, a pjesme  posvećuje voljenim osobama, djetinjstvu, rodnom kraju…„Pišem oduvijek, iako ih nisam objavljivao. Kod mene je stalno bila borba između tehnike i književnosti. A uvijek sam čitao. Dok sam hodao četiri kilometra držao sam knjigu i čitao, u vlaku pa i kad sam počeo raditi u Đuri, idući na posao hodao sam i čitao novine zbog čega su me svi zezali".

U  tehničkom znanju dosegao je svoj vrhunac i ne uključuje se, veli, u najnovije pomake vezane, primjerice, uz umjetnu inteligenciju što uspješno radi njegov sin Igor. „E tu je sad granica mojih mogućnosti. To je nadogradnja u kojoj ja nemam temelja iz svoje proizvodnje - što sam uvijek koristio. Ipak još uvijek učim, moram učiti stalno. Sad, primjerice, učim o pametnim bolnicama, pametnim gradovima, pametnim stanovima što je u svijetu već uvelike u primjeni. Pokušat ćemo to i ovdje prezentirati kroz stručni studij".

Supružnici Majdandžić imaju troje djece Igora, Gorana i Mariju, koji su im podarili ukupno osmero unuka, prema kojima iskazuje posebnu ljubav. I ogroman ponos. Ponos osjeća i zbog starijeg brata Viktora Majdandžića koji je među vodećim slikarima apstraktnog slikarstva u svijetu, nagrađivan  u New Yorku, Londonu, Italiji…, a njegove su slike širom svijeta. Sa preko 90 godina, još uvijek je aktivan, putuje, vozi bicikl, hoda po izložbama…

Kada se osvrne iza sebe, prof. Majdandžić zadovoljan je, veli, odnosom s ljudima, poslovnim partnerima i svojim postignućima. S godinama i mudrošću pak daje prednost obitelji, posebice unucima. „Ako za nečim žalim u životu to je činjenica da su mi djeca odrastala uz suprugu Branku, a ja sam stalno radio, putovao, stvarao… Sada to pokušavam nadoknaditi s unucima, pogotovo s najmlađim Mihom s kojim ne propuštam ni jedan trenutak kada sam kod kuće. Nema kraja pričama, njegovoj znatiželji", kaže, prisjećajući se svog djetinjstva i stalne želje za novim znanjem.

Računajući na dobru genetiku, i svoje unuke uči životu, pokušavajući pokazati i prenijeti iskustva mlađima kroz igru, starijima kroz razgovor, s porukom kako samo s radom i upornošću mogu postići ono što žele, dosegnuti cilj. Dodali bismo, i ostaviti traga u sredini u kojoj provode radni i životni vijek, poput dr. Majdandžića.