
Foto: Marija Radošević/SBplusNiko Majdandžić

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus

Foto: Marija Radošević/SBplus
Profesor, doktor tehničkih znanosti Niko Majdandžić, začetnik je primjene informatike u proizvodnji ne samo na brodskom području nego i u Hrvatskoj pa i na području bivše države. Poznat je po svom velikom doprinosu u proizvodnim znanostima razvojem originalnog modela planiranja i terminiranja proizvodnje te uvođenjem Integriranih informacijskih sustava i ERP sustava, a rijetki znaju za njegovu ljubav prema nogometu i poeziji. S godinama, prednjači ipak neizreciva toplina prema unucima.
SLAVONSKI BROD - Za nekoga
tko je skoro napunio osam desetljeća života, rijetko se očekuje takva živost,
interes, stalni angažman i učenje, kao što to još uvijek radi prof.dr.sc. Niko Majdandžić.
Teško je i nabrojati sve što je u životu postigao, knjige i znanstvene radove
koje je napisao, nagrade koje su potvrđivale vrijednost onoga što iza sebe
ostavlja… ali još uvijek ne odustaje. Možda je svemu tome „krivo" naslijeđe,
zahvalni geni, upornost od ranog djetinjstva, pitam ga za početak našeg
razgovora uz kavicu. Ozbiljno lice osobe kojoj pristupam s posebnim poštovanjem,
na spomen djetinjstva postaje blago i nasmiješeno. Saznajem kako je rođen u potkozarskom
selu Ivanjska, odakle sežu prva lijepa sjećanja zbog roditeljske, bratske i
sestrinske ljubavi, no i ona manje ugodna, zbog neimaštine. Prisjeća se osnovne
škole u svom selu, a potom polaska u Tehničku školu u Banja Luci zbog čega je svako
jutro već u pet sati kretao od kuće pješice 40 minuta da bi stigao na vlak
kojim se vozio još 45 minuta do grada i opet pješačio da bi na vrijeme stigao na
nastavu. Svako jutro budila ga je majka i kao što je zapisao u jednoj
pjesmi „budio sam se na dodir žuljevite
ruke, izmučene seoske žene, ali nježne kao dodir anđela".
„Za razliku od drugih koji su uglavnom bježali u kancelarije, i biroe ja sam, kao inženjer u pogonu, jako puno učio iz proizvodnje. Puno sam čitao i napravio sam šiber - jedno računalo, kako da izračunam radniku na stroju kojom brzinom treba stroj raditi a da dobijemo optimalan rezultat, ono što tražimo. Kolege su bile sumnjičave, ali u okladu po litru rakije – dobili smo kvalitetu koji smo tražili, i od tada sam ja apsolutno provodio vrijeme u proizvodnji. Tu sam najviše u životu naučio!
U priči su samo navirala sjećanja o kojima možda i ne govori često, a zbog kojih se zacakle oči. „Kao učenici tehničari
imali smo table na kojima smo crtali. Sjećam se nosio sam crtež u školu, a kako
je bio pazarni dan nije se moglo ući u vlak nego sam stajao između vagona. Bile
su to onda parnjače pa je gar padao na moj crtež. Bojao sam se da će mi
profesor dati jedinicu, ali… razumio je što se dogodilo i to mi se duboko usjeklo u sjećanju" ispričao je prof. Majdandžić
i danas ganut teškim i istovremeno lijepim događajem. Bilo je toga puno kroz
godine školovanja, a neka dirljiva sjećanja o dobrim ljudima nikada ne blijede.
„Imali smo nekada dužu nastavu pa smo dugo morali čekati na slijedeći vlak.
Kolega iz obližnjeg sela i ja, u tom čekanju svaki dan smo šetali pokraj
slastičarnice, a u izlogu izobilje kolača. Naravno mi nemamo novca ni za jedan,
ali se svaki put zaustavimo i gledamo u njih. No, jednoga dana izađe gazda
i uvede nas unutra. Veli, što god hoćete
uzmite i jedite", ispričao je svoje istovremeno potresno iskustvo i divnu gestu
jednog dobrog čovjeka kojega nikada nije zaboravio. „Kad sam počeo radit u
Banovićima i dolazio u Banja luku, uvijek sam svraćao i donio mu poneki
poklon".
Banja Luka je
prof. Majdandžiću ostala u srcu, redovito još uvijek kontaktira s
kolegama iz Tehničke škole, a Banjalučani su ga, kao i njegovog brata, uglednog
slikara Viktora Majdandžića, svrstali među znamenite Hrvate ovoga kraja, poput biskupa Franje
Komarice, kardinala Vinka Puljića, Rudi Čajevca, boksače Antu Josipovića i Marijana Beneša, vrsnog tenisača Ivana Ljubičića, kantautora Zrinka Tutića…
Ljubav prema nogometu, ali tehnika je
prevagnula
Poslije Tehničke
škole otišao je raditi u Banoviće kako bi vraćao stipendiju. Usput je, veli, igrao nogomet za „Budućnost" kao
„centarhalf". A nogometno iskustvo nosio je od djetinjstva i iz srednje škole u
kojoj nikada, kaže, njegova ekipa nije bila pobijeđena. Njegovi drugari kasnije
su postali pravi nogometaši poput Jusića u „Borcu" i „Slobodi". „Ja sam bio
poznat po upornosti iako nisam bio neki tehničar kao Rakitić, Modrić. Slomio
sam nogu i ruku i to je bio kraj moje nogometne karijere." No teške nesreće u
rudniku i stradavanje prijatelja prevagnuli su u donošenju odluke o daljnjem
školovanju i odlasku iz tog mjesta.
Najviše naučio u proizvodnji
Tako se već
davne 1967.godine zaposlio u „Đuri Đaković" i uz rad počeo studirati u
Beogradu. „Za razliku od drugih koji su
uglavnom bježali u kancelarije i biroe ja sam, kao inženjer u pogonu, jako
puno učio iz proizvodnje. Puno sam čitao i napravio sam šiber - jedno računalo,
kako da izračunam radniku na stroju kojom brzinom treba stroj raditi, a da dobijemo optimalan rezultat, ono što tražimo. Kolege su bile sumnjičave, ali u
okladu po litru rakije - dobili smo kvalitetu koji smo tražili i od tada sam ja stalno provodio vrijeme u
proizvodnji. Tu sam najviše u životu naučio!
Prvi i najveći računski centar u
Hrvatskoj je onaj u Đuri Đakoviću
Od pogonskog
inženjera slijedi posao u pripremi alata, pa upravnika proizvodnje koji je
nadgledao i organizirao cijelu proizvodnju. U Đuri Đakoviću je bilo nekoliko
pokušaja uvođenja računala u proces rada. „Kako sam u Beogradu završio studij
koji je išao prema računalima, mi smo
zajedno s Oriolikom, Drvnom industrijom, Gradskom upravom i PBZ, osnovali računski
centar koji je u ono doba bio najveći u
Hrvatskoj sa 180 zaposlenih ljudi. To se dobro razvijalo i onda je započela proizvodnja
tenka. Mi smo preuzeli razvoj informacijskih sustava za kompletnu organizaciju
i vođenje proizvodnje i montaže tenka, sa 200
kooperanata. Kroz to smo razvili i sustav za upravljanje proizvodnjom.
Danas razmišljamo o digitalnoj transformaciji proizvodnje. Primjerice, u
poduzeću imamo od 200 do 800 dokumenata koje netko piše pa unosi u računala, a
naša je ideja bila (što je već u Europi uvelike bilo primijenjeno), da papira u
tom procesu nestane i da sve bude
pojednostavljeno, digitalizirano.
Mi smo
zajedno s Oriolikom, Drvnom industrijom, Gradskom upravom i PBZ, osnovali računski
centar koji je u ono doba bio najveći u
Hrvatskoj sa 180 zaposlenih ljudi. To se dobro razvijalo i onda je započela proizvodnja
tenka. Mi smo preuzeli razvoj informacijskih sustava za kompletnu organizaciju
i vođenje proizvodnje i montaže tenka, sa 200
kooperanata.
Sustav planiranja i terminiranja - razlike
Hrvata i Japanaca
Prof. Majdandžić
je s ekipom dao poseban doprinos razvoju originalnog modela planiranja i terminiranja proizvodnje te
uvođenju Integriranih informacijskih sustava i ERP sustava u poduzeća, poput
Aluminija iz Mostara, Samoborke iz Samobora, tvrtke Lasercut iz Beča, Končar
mjerni transformatori, Končar metalne konstrukcije, ĐĐ Termoenergetska
postrojenja i drugi. Pitam ga što znači to da je razvio originalni matematički
model terminiranja proizvodnje i montaže temeljen na postavkama japanske
proizvodne filozofije.
„Osobno rijetko
kada sam poslovno bio sretan kao kada sam realizirao svoju dugotrajnu želju za rješenjem
sustava planiranja i terminiranja. Japanci su u proizvodnoj filozofiji rekli;
mi ćemo sve što radimo raditi tako da ono što nam treba netko prije napravi da
mi na montaži ne bi gubili vrijeme (just in time). To je ideja, a ja sam ju dao
programirati na računalu da od naših 200 kooperanata na tenku svatko dobije
točnu uputu kada treba napraviti svoj dio da bi mi u Đuri mogli montirati sve
na vrijeme. S obzirom na našu odgovornost i razlike u odnosu na Japance, ja sam
svakom davao neku rezervu vremena"
pojašnjava profesor. Isti sistem će primijeniti i sada za novogradišku pametnu
tvornicu za drvnu industriju.
Zbog nerazumijevanja političara, Brod
ostao bez stručnog studija informatike
Iz tog
vremena ostala mu je, kako navodi, žal u grudima: „Žao mi je što taj ogroman
informatički kapital, kakav danas postoji diljem svijeta, nismo iskoristili da
napravimo jaki obrazovni centar u Slavonskom Brodu. Danas u Hrvatskoj ima 190 stručnih studija
informatike i svaka županija ga ima izuzev naše. S tim ciljem, moj sin Igor i
ja tada smo volonterski napravili program, iz čiste ljubavi i želje za
napretkom, prezentirali Gradu i dobili podršku, no tadašnji župan nas je
odbacio, a da nije ni poslušao što nudimo. Čak se nije udostojio ni poslušati program,
nego je u hodniku odmahnuo rukom i rekao - ma nećemo mi to. Tako je propala
ideja o osnivanju informatičkog studija u Slavonskom Brodu.
Nakon niza
godina, u taj se projekt sada upušta Nova Gradiška, koja sve više postaje
razvijen i moderan grad čiji gradonačelnik uspješno povlači europska sredstva.
Planiraju otvoriti kampus u kojem bi bilo mjesta za 40-ak studenata i to bi
moglo biti jezgro daljnjeg razvoja", zaključuje dr. Majdandžić.
No čovjek
mora naviknuti i na poraze, neke neuspjehe, kazao je citirajući Ivu
Andrića: „Brige su kao vode, dođu i odu,
čovjek je kao rijeka, kroz njega mora sve da proteče".
„Đuro Đaković" je nekada bio pravi
gigant, najbolji u Jugoslaviji
Napredujući
u tvrtki koju je iskreno cijenio, vremenom je postao direktor Radne organizacije,
potpredsjednik Poslovnog odbora za razvoj i zamjenik generalnog direktora. Tada
je „Đuro" cvao u pravom smislu riječi, bio
je pravi metalski gigant, sa skoro 20 tisuća
radnika…. „Da, i bio je svjetski priznat. Mi
smo jedne godine bili najveći izvoznici
kotlova u svijetu. Pokazali smo se i na Nuklearnoj elektrani Krško do te mjere
da su Amerikanci poslije tražili naše zavarivače ne pitajući za cijenu. A zavarivači su na svim natjecanjima u Jugoslaviji bili uvijek prvi, kao i naša
lokomotiva, naše šećerane, cementare, vlastita rješenja…".
Mi smo
jedne godine bili najveći izvoznici
kotlova u svijetu. Pokazali smo se i na Nuklearnoj elektrani Krško do te mjere
da su Amerikanci poslije tražili naše zavarivače ne pitajući za cijenu. A zavarivači su na svim natjecanjima u Jugoslaviji bili uvijek prvi, kao i naša
lokomotiva, naše šećerane, cementare, vlastita rješenja…".
S ponosom se
sjeća vremena kada je na čelu poduzeća ĐĐ Tvornice prijenosnika i uređaja bio Ivan
Daus i kada je proglašeno najboljim
poduzećem u Jugoslaviji, po dohotku i ostatku dohotka. „Pokazalo se da je
moguće postići veliki uspjeh iz ničega. Krenuli smo sa starim strojevima, sa
samo nekoliko inženjera, a s vremenom izrasli u modernu Tvornicu prijenosnika i
uređaja. „Đuro" je izgradio Migalovce, pomagao Bolnicu s opremom, BSK i ostale,
bilo je to vrijeme u kojem se moglo i htjelo pomoći i pomagalo se. Nezamislivo
je da ono što smo tad radili, sada ne možemo, a razvoj je tekao kroz proteklo
vrijeme, strojevi su suvremeniji. Međutim, današnji stručnjaci, za razliku od
nekadašnjih, zahvaljujući tehnologiji, mogu napraviti projekt vrlo brzo ali često ne znaju osmisliti da to bude do
kraja funkcionalno… kao što je bila lokomotiva iz biroa projektanta Pepe
Šimunovića čija je cijela kancelarija bila oblijepljena crtežima ručno crtanim,
ali je lokomotiva vozila" prisjeća se dr. Majdandžić.
Postizali su
vrsne rezultate i svojim proizvodima dosezali do vrha svijeta, no sve se na
žalost urušilo. Na pitanje zbog čega, ako su u zagrebačkom Končaru, primjerice, uspjeli zadržati nešto znanja
i kadrova, prof. kaže: „Imam osjećaj da nas u državi nisu ozbiljno shvatili pa
čak da su i u Brodu bili u nesuglasju pomoći 'Đuri', ili ne".
U Đuri Đaković, gdje
je krenuo od pogonskog inženjera, prepoznali su Majdandžićev potencijal od
1976.godine i magistra znanosti, a deset godina kasnije doktora znanosti. Kada
je ušao u upravu ĐĐ, kao potpredsjednik
za razvoj i zamjenik generalnog
direktora Složene organizacije udruženog rada (SOURA) bio je oduševljen sposobnošću izuzetnog čovjeka i vrhunskog
stručnjaka, generalnog direktora ĐĐ, Antuna Milovića. „On je uspio spojiti dvije stvari
koje ja nikad nisam spojio, ekonomiju i
tehniku" rekao je ističući kako je ĐĐ imao jako puno ljudi koji su "čuda radili".
Iz Đure Đakovića na mjesto profesora pa dekana
Strojarskog fakulteta
Svjestan koliko je važno obrazovati
mlade ljude i pripremati za proizvodnju, još 80.-ih godina je zagovarao
osnivanje Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu. „Da, i orijentirali smo ga
k proizvodnji. Proizvodno strojarstvo je bio glavni smjer na fakultetu i naša je sreća da je dosta kadrova
bilo iz „Đure" i Požege, tako da su
studenti dobivali živa znanja. Tek kada imamo živo iskustvo možemo nešto doista
zapamtiti i naučiti. Prof. Majdandžić se uključivao u predavanja najprije kao izvanredni pa redoviti
profesor, od 1990.godine zaposlen je na
Strojarskom fakultetu s punim radnim vremenom, a u dva mandata bio je i dekan u toj visokoškolskoj ustanovi. „Kada se u početku zagrebački Stručni studij osamostalio kao
fakultet, prešao sam tamo i počeli smo
ga razvijati. Prvo smo pokušali uvoditi neke predmete baš iz novih tehnologija i sudjelovati u dobivanju nekih projekata.
Samostalno smo krenuli s projektima i dobili opremu kakvu nitko nije imao u
Hrvatskoj, poput 3 D printera. Sve više smo se osamostaljivali od Zagreba…", navodi.
A nije bilo
lako. Gotovo četiri desetljeća je proteklo od osnivanja studija do postanka
relativno znanstveno zrelog fakulteta, oslonjenog na vlastite snage. Od
1967.godine, kada osnivanjem Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu,
Centar za izvanredni studij postaje Centar za studij strojarstva u
Slavonskom Brodu, a osnivanjem Sveučilišta u Osijeku 1975. godine Centar za
studij strojarstva ulazi u sastav Sveučilišta u Osijeku. Osnivanjem Strojarskog
fakulteta 1979. godine Studij prerasta u cjelokupno obrazovanje strojarskih i
diplomiranih strojarskih inženjera. U 1990. godini Strojarski fakultet postaje
samostalna znanstveno - nastavna institucija, a u 1998. godini dobiva ovlaštenje
za ustroj i izvođenje sveučilišnog postdiplomskog znanstvenog studija iz
znanstvenog područja Tehničkih znanosti. Tijekom 2002. godine uspješno su
obranjene četiri disertacije s mentorima sa Strojarskog fakulteta i od tada Strojarski
fakultet je postao priznat i u pojedinim područjima jedinstveni fakultet.
Sretan je, ističe prof. Majdandžić, što konačno Slavonski Brod postaje sveučilišni grad, osamostalivši se i od osječkog Sveučilišta, premda je pred aktualnim rektorom Ivanom Samardžićem veliki zalogaj. „Brod postaje grad studenata što osim obrazovanja donosi brojne benefite, no ako tu ne bude kampusa i interesa za pojedine studije, ako se nešto ne osuvremeni, bit će teško."
Sretan je, ističe prof. Majdandžić,
što konačno Slavonski Brod postaje sveučilišni grad, osamostalivši se i od
osječkog Sveučilišta, premda je pred aktualnim rektorom Ivanom Samardžićem veliki
zalogaj. „Brod postaje grad studenata što osim obrazovanja donosi brojne
benefite, no ako tu ne bude kampusa i interesa za pojedine studije, ako se
nešto ne osuvremeni, bit će teško", zaključuje.
Osim na Strojarskom fakultetu,
prof. Majdandžić je predavao i na Ekonomskom, Poljoprivrednom i Pedagoškom fakultetu u Osijeku, Mašinskim fakultetima u
Zenici i Tuzli.
Napisao je
12 stručnih knjiga koje se odnose na informatiku i proizvodnju i objavio 130 znanstvenih radova, bio je
voditelj dva međunarodna i osam hrvatskih istraživačkih projekata, a za sveukupan
stručni i znanstveni doprinos primio je
veliki broj priznanja i nagrada, poput nagrade za životno djelo Hrvatske udruge
proizvodnog strojarstva, Orden rada sa srebrnim vijencem, Nagradu "Oslobođenja
Broda” za izuzetne znanstvenoistraživačke rezultate i njihovu primjenu u
proizvodnim sistemima, Zlatni grb
Brodsko posavske županije, Odlikovanje reda
Danice Hrvatske s likom Ruđera
Boškovića, godišnju nagradu Grada Štit Berislavića…
Član je
vijeća za tehnološki razvoj HAZU i Hrvatske akademije tehničkih znanosti.
Ipak, priznaje kako mu je jedna od slabosti engleski jezik, koji dobro razumije no ima dosta
muke s govorom, što ga je spriječilo da prihvati ponude za držanje predavanja
u Engleskoj, Finskoj i kojegdje. No premda to doživljava kao nedostatak… upravo
u Engleskoj je dobio najveće priznanje za svoja postignuća… Naime, prof.dr.sc.
Niko Majdandžić uključen je u ediciju 25000 svjetskih znanstvenika „Who's Who"
in Science and Engineering, kao i u ediciju 2000 Outstanding Scientist of the
20TH Century, International Biographical Centre Cambridge, England. „Moji su
radovi uglavnom pisani na hrvatskom jeziku pa me oduševilo da su si oni dali
truda i da sam se našao u knjizi najzaslužnijih koju su objavili".
Kako se iz
malog siromašnog sela i od nepismenih roditelja postaje tako vrstan stručnjak,
pitam ga, a pitali su i drugi, jer su Ivanjska i nekoliko okolnih sela iznjedrili desetak visokoobrazovanih ljudi koji su postigli velike uspjehe na
raznim stranama svijeta u stručnom, znanstvenom kao i na kulturno-umjetničkom
polju. Svi oni su, kako kaže, dr. Majdandžić, u srcu nosili i nose uspomene na
svoja sela i ljude o čemu su i pisali. Tako je i on u jednoj od pjesama
zapisao: "Ivanjsku ja u srcu nosim njena polja, voćnjake, livade, a ljudima se
njenim ponosim od predaka gena mi ostade". „Potiče odatle puno obrazovanih i
uglednih ljudi, a mi se zezamo da je to zbog vode koja tamo teče…" zaključuje s
osmijehom na licu.
Neobičan spoj - borba između tehnike
i književnosti
Rijetkima je
poznato da prof. Majdandžić od djetinjstva voli poeziju, a pjesme posvećuje voljenim osobama, djetinjstvu,
rodnom kraju…
„Pišem oduvijek, iako ih nisam
objavljivao. Kod mene je stalno bila borba između tehnike i književnosti. A uvijek
sam čitao. Moj brat
Viktor je imao stotinjak knjiga, sve sam ja to kao dječak pročitao i ono što
sam razumio i što nisam. Dok sam hodao četiri kilometra držao sam knjigu i čitao, u vlaku pa i kad sam počeo raditi u Đuri,
idući na posao hodao sam i čitao novine zbog čega su me svi zezali, ali navikao
sam. Sada pišem za svoje unuke, koje obožavam".
Od djetinjstva voli poeziju, a
pjesme posvećuje voljenim osobama,
djetinjstvu, rodnom kraju…„Pišem oduvijek, iako ih nisam objavljivao. Kod mene
je stalno bila borba između tehnike i književnosti. A uvijek sam čitao. Dok sam hodao četiri kilometra držao sam knjigu i čitao, u vlaku pa i kad sam počeo raditi u Đuri, idući na posao hodao sam i čitao novine zbog čega su me svi zezali".
U tehničkom znanju dosegao je svoj vrhunac i ne
uključuje se, veli, u najnovije pomake vezane, primjerice, uz umjetnu
inteligenciju što uspješno radi njegov sin Igor. „E tu je sad granica mojih mogućnosti. To je
nadogradnja u kojoj ja nemam temelja iz svoje proizvodnje - što sam uvijek
koristio. Ipak još uvijek učim, moram
učiti stalno. Sad, primjerice, učim o pametnim bolnicama, pametnim gradovima,
pametnim stanovima što je u svijetu već uvelike u primjeni. Pokušat ćemo to i
ovdje prezentirati kroz stručni studij".
Supružnici
Majdandžić imaju troje djece Igora, Gorana i Mariju, koji su im podarili ukupno
osmero unuka, prema kojima iskazuje posebnu ljubav. I ogroman ponos. Ponos
osjeća i zbog starijeg brata Viktora Majdandžića koji je među vodećim slikarima
apstraktnog slikarstva u svijetu, nagrađivan
u New Yorku, Londonu, Italiji…, a
njegove su slike širom svijeta. Sa preko 90 godina, još uvijek je aktivan,
putuje, vozi bicikl, hoda po izložbama…
Kada se
osvrne iza sebe, prof. Majdandžić zadovoljan je, veli, odnosom s ljudima,
poslovnim partnerima i svojim postignućima. S godinama i mudrošću pak daje
prednost obitelji, posebice unucima.
„Ako za nečim žalim u životu to je činjenica da su mi djeca odrastala uz
suprugu Branku, a ja sam stalno radio,
putovao, stvarao… Sada to pokušavam nadoknaditi s unucima, pogotovo s najmlađim Mihom s kojim ne propuštam ni jedan trenutak kada sam kod kuće. Nema kraja
pričama, njegovoj znatiželji", kaže, prisjećajući se svog djetinjstva i stalne želje
za novim znanjem.
Računajući
na dobru genetiku, i svoje unuke uči životu, pokušavajući pokazati i prenijeti
iskustva mlađima kroz igru, starijima kroz razgovor, s porukom kako samo s
radom i upornošću mogu postići ono što žele, dosegnuti cilj. Dodali bismo, i
ostaviti traga u sredini u kojoj provode radni i životni vijek, poput
dr. Majdandžića.