Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 20.6.2021. u 9:00
Prikaza: 1649
|
Autor: Marija Radošević

Novinar Nikola Đuraković

Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

Marija Radoćević/SBplus
Foto: Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus
  • Marija Radoćević/SBplus

Neplanski je postao novinar, a gotovo cijeli radni vijek je proveo upravo radeći novinarski posao u tvorničkom listu "Đure Đakovića". Prvi je u Slavonskom Brodu s televizijskom kamerom bilježio događaje, prvotno u "Đakoviću". Za svaku radnu organizaciju snimljen je reklamni film o proizvodima, ali izvještavao je i o Brodu te širem području. Uz posao, bavio se gimnastikom, folklorom i pjevao „šlagere" po brodskim „baščama" te u okolnim mjestima, živeći radosnu mladost.

SLAVONSKI BROD - Premda je u 86-toj godini, još uvijek vitalan i živahan Nikola Đuraković, kojega prijatelji znaju i kao Nikicu, a u obitelji ga zovu Niko, i danas koristi sve blagodati života, redovito šeta, svakodnevno se dva desetljeća druži s ekipom u istom kafiću, dok sa suprugom Anom redovito posjećuje sva kulturna događanja u gradu, kazališne predstave, koncerte, izložbe…

„Radilo se jako puno: gradila se kovačnica, teška hala, industrijska postrojenja, institut inženjering, Milovićka, sve je to nicalo. Stalno se išlo naprijed. Zapošljavali su se doktori nauka, mladi inženjeri, osnovan je fakultet tako da smo s našim zavarivačima pokrivali skoro cijeli svijet." 

Mnogima možda i nije poznato da je Nikola Đuraković mirovinu zaradio kao novinar tvorničkog lista u Đuri Đakoviću, ali da je i prvi u Brodu nosio televizijsku kameru i snimao priloge za televiziju Zagreb, ne samo iz "Đakovića" nego s područja cijele bivše općine. I danas je član Hrvatskog novinarskog društva.

U djetinjstvu nije znao da će se baviti novinarstvom, nije ni razmišljao o tom, ali je od malena odlazio u Tvornici vagona, kasnije Đuru Đaković, gdje je njegov otac Mijo od 1921.godine radio kao kovač i dugogodišnji poslovođa. Iako je rođen u Rastušju, od druge godine živio je s obitelji u Slavonskom Brodu, u stanu koji je otac dobio od firme, na Koloniji. U Brodu je završio osnovnu, a kasnije i Industrijsku školu, koja je u to vrijeme po opremljenosti i organizaciji te kvalitetnim nastavnicima bila jedna od najboljih u Jugoslaviji.

Već kao desetogodišnjak, od 1946 godine, bavio se desetak godina aktivno gimnastikom koju je, kaže, jako zavolio. No usput je s 15 godina u RKUD-u Đuro Đaković počeo igrati folklor, a zanimala ga je i gitara te pjevanje. „Aktivnosti je bilo na pretek. Po završetku osnovne škole htio sam ići u zubotehničku školu u Sarajevo gdje sam se već i upisao. No, tata je rekao, najprije završi ovdje zanat pa onda možeš kud hoćeš. Tako sam upisao Industrijsku školu i završio  strojobravarski zanat".

Neplanirano postao novinar

Po završetku srednje škole odmah se zaposlio u Đuri Đakoviću. „Iako sam  u početku radio u odjelu Nabave, kao aktivni omladinac pisao sam ponešto o radu omladine, sindikata i ostalim temama za "Đurin" list, u kojem je u to vrijeme Marko Singer  bio jedini novinar. On je i osnovao tvorničko glasilo 58.-godine, a od 61. list je izlazio na četiri stranice, dva puta  mjesečno. Kako mu se svidjelo to što sam pisao pozvao me da dođem u redakciju. I tako je počelo. U to vrijeme nije bilo u Zagrebu škole za novinare nego pri Institutu za novinarstvo u Beogradu gdje sam se upisao i nakon dvije godine dobio zvanje novinara".

Školovao se uz posao. Svakog vikenda je odlazio vlakom do Beograda. Tvornica je rasla i razvijala se, pa se i redakcija povećavala. List je počeo izlaziti svakih 10 dana na 8 do 12 stranica, a osim Marka i Nikole s vremenom su još zaposleni Marija Agičić, Pavo Colić, Ana Cindrić, Tea Blažević,Vesna Bader i Mirko Macan, te dva fotografa: Ivan Brezić i Slavko Tomičević, koji su se obučavali na zagrebačkoj televiziji. „To je već bila velika redakcija, a sedamdesetih godina kada je Singer otišao u mirovinu, ja sam bio urednik osam godina, a poslije mene, Marija. U to vrijeme bilo je više radnih organizacija u SOUR-u (Složena organizacija udruženog rada), Mostovka, Tedington, Industrijska postrojenja, Energetska postrojenja, Šinska vozila, Inženjering, Zajednički pogoni, Elektromont, Montaža...Svaka je radila za sebe i imala vlastiti način financiranja", navodi Nikola.

Živjelo se dobro i svakim danom bolje. Bilo je to vrijeme zlatnog doba metalskog giganta kada je sve išlo uzlaznom putanjom, kada su svi dobivali plaće. „Radilo se jako puno gradila se kovačnica, teška hala, industrijska postrojenja, institut inženjering, Milovićka, sve je to nicalo. Stalno se išlo naprijed. Zapošljavali su se doktori nauka, mladi inženjeri, osnovan je fakultet tako da smo s našim zavarivačima pokrivali skoro cijeli svijet" sjeća se Nikola vremena u kojem nije bilo problema ni s novinarskim poslom.

Rado čitano tvorničko glasilo

List je tiskan u brodskoj Tiskari, a od 1982.godine išlo se na rotaciju u Banjaluku, gdje je bilo jeftinije. "Novine su stizale autobusom, a mi smo ih preuzimali na kolodvoru, i onda ih besplatno dijelili svim radnicima. Jednom se međutim dogodilo da ih ja zbog nekih drugih obaveza nisam mogao u 6 sati preuzeti pa sam zadužio Singera. No on je ujutro u pol sedam stigao na posao bez novina. Zaboravio. Novine su se vozale do rumunjske granice i u povratku su, sa zakašnjenjem, stigle do nas", prisjetio se  jedne davne zgode.

Kako sam doznala, tvornički list je svakih deset dana bio rado čitan, a sadržavao je vijesti o poslovanju, novim proizvodima, inovacijama, razvoju instituta, razvoju inženjeringa s projektima, o prodaji, sajmovima, o društvenom radu, kulturi, sportu i rekreaciji, razvoju informiranja…Ponekad su tu bile i vijesti iz grada, poneka kazališna predstava koju su radnici pogledali u tvornici.

Bilo je puno afirmativnih priloga, ali i kritičkih osvrta posebice za nerad, aljkavost, neodgovornost, a ponekad i za poslovne propuste. Kada smo kritizirali, neki direktori su se znali žaliti generalnom direktoru Miloviću da nisu zadovoljni, a on bi rekao; svatko mora odgovarati za svoj posao.

Bili smo kritični, ali ne previše

No zanimalo me koliko je doista bilo slobode izvještavanja s raznih sastanaka poslovodstva, Radničkih savjeta, zbora radnika… i koliko je moralo biti autocenzure. „Nikada nitko nije kontrolirao naš rad. Đuro Đaković je narastao na preko 15 tisuća radnika pa je u tvorničkom listu bilo puno afirmativnih priloga, ali i kritičkih osvrta posebice za nerad, aljkavost, neodgovornost, a ponekad i za poslovne propuste. Kada smo kritizirali, neki direktori su se znali žaliti generalnom direktoru Miloviću da nisu zadovoljni, a on bi rekao; svatko mora odgovarati za svoj posao. Na nas se gotovo nikad nije ljutio niti povisio ton. Nije ni raniji direktor Ratko Svilar. Marko i ja smo rekli nezadovoljnicima, ako smo napisali nešto pogrešno vi napišite kako mislite da treba, ali argumentirajte, a mi ćemo objaviti".

S radnicima je uvijek bio normalan odnos. Među njih smo išli jedino ako su se zbog nečega bunili, a svega nekoliko puta u tri desetljeća bilo je nekih prozivki.

No nekada je baš trebalo biti kritičan. „Jednom je mala lokomotiva koju smo radili udarila u baraku u kojoj su sjedili poslovođe pa je jedan od njih skoro poginuo. Ja sam napisao kako HTZ nije postavio potrebne odbojnike na pruzi, no svakako je kriv i direktor, nakon čega je on dobio godinu dana zatvora, uvjetno. Imali smo  slobodu pisanja, ali kako smo živjeli u istom kolektivu i od njega, bili smo svjesni da ne trebamo iznositi baš neke prljave detalje. Primjerice, ako radnici štrajkaju zbog niskih plaća i kriva im je firma i država, a pritom ne kažu da im dvije trećine plaće ode na kredite koje su podigli, mi to napišemo i ne pljujemo po kolektivu, kao što su radili vanjski novinari", kazao je Nikola.

Rubrika „na margini" i „kozerije"

Nekada su nekoga ismijavali kroz rubriku nazvanu „na margini" što je znalo biti čak učinkovitije. Kada je primjerice Andrija iz nabave trebao za lokomotive naručiti neke limove, ali je to stavio u ladicu i zaboravio i kada su iz Šinskih vozila zavapili „gdje su limovi"…u rubrici je osvanulo „Gospodin (a ne drug) Andrija zaboravio u ladici".Ja sam primjerice napisao pedesetak kozerija koje su i objavljene u knjizi „Put na Olimp". Bile su to svojevrsne zezalice. Nedeljko Veselinović je crtao karikature a ja pisao tekst. Najčešće smo tako objavili karikaturu i kozeriju vezanu uz direktora, šefove proizvodnje itd. Tako je primjerice za vrijeme rada jedan šef skupio ekipu koja je išla raditi na njegovu vikendicu. Naravno, svi su ga prepoznaIi  u kozeriji.

O direktoru SOUR-a, Miloviću, kojega je upoznao još davne 1962.godine, kada je još bio upravitelj RO Remont kotlova i dizalica, i danas tri desetljeća od umirovljenja ima samo riječi hvale. „Nije bio zahtjevan kao drugi direktori, govorio je tiho, odmjereno i uvjerljivo. Koliko je bio aktivan, uporan i točan kada su informacije u pitanju najbolje pokazuju neki primjeri. Na sastancima  su mu direktori tvornica podnosili izvješća o stanju proizvodnje. Znalo se dogoditi da su pojedinci iznosili podatke a potom bi ih Milović ispravljao, jer je večer prije ili ujutro obišao pogone i upoznao se s najnovijim stanjem u proizvodnji. Zaista je bio i pedantan i odgovoran. Nekoliko sam intervjua s njim radio. Bio je tih i po mom mišljenju odličan za suradnju. Mi smo mu svi u listu bili zahvalni jer je uvijek bio dobar izvor informacija, ali i inicijator razvoja informiranja i propagande u kolektivu".

Prvi dopisnik HTV iz Broda

Rijetki pak znaju da je Nikola Đuraković prvi dopisnik televizije Zagreb s područja nekadašnje brodske općine. To je krenulo 69. godine. Cilj je bio što bolje prezentirati tvornicu "Đuro Đaković" pa su na sugestiju direktora kupili TV kameru i putem RTV Zagreb informirali cijelu Hrvatsku o rastućem metalskom gigantu. „Uz to, pokrivali smo s važnim vijestima cijelo područje, od Vrpolja (ponekad i Đakova) do Oriovca. Osijek naime nije imao dovoljne kapacitete pa je urednik Stanko Eder dogovorio sDarkom Uranjek da ja pokrivam ovo područje osim nekih velikih vijesti kada je primjerice dolazio predsjednik vlade. Svaki prilog smo slali autobusom i bio je plaćen, mada su, sjećam se, bili jako neuredni platiše. Bio je to honorarni uz redoviti posao koji je trajao vrlo često po cijeli dan, jer su se svi sastanci odvijali poslije podne. Često sam dolazio kući navečer, a onda opet ujutro na posao. Ni Marko ni ja  nismo nikada rekli ne možemo, umorni smo. Ponekad sam radio jače priloge za televiziju i putovao autobusom u Zagreb gdje sam ih sam montirao. Radeći priloge iz „Đure" nastojao sam uvijek više u prvi plan staviti radnike i proizvodnju, a tek nekoliko sekundi sastanka rukovodstva", prisjeća se novinar.

Za svaku radnu organizaciju napravili smo film od desetak minuta. Ja sam radio tekst, a Slavko je snimao. Svaki film je realiziran na pet jezika, osim našega, preveden je na engleski, njemački, ruski i češki jezik, a prikazivani su  gostima u tvornicama i biroima na televiziji te na sajmovima u zemlji i inozemstvu.

Prelazak u propagandu

Kada se zaposlio, u Đuri Đaković bilo je tri i pol tisuće radnika, a onda je njihov broj narastao do skoro 17 tisuća. Osim u Brodu bilo je zaposlenih u Križevcima i Županji, Lužanima.

Kako su "Đurini" proizvodi na tržištu postajali sve zanimljiviji javila se potreba za odjelom propagande pa su 86. godine Nikola i Slavko prešli u novi odjel. Tu je bio i Rajko Svilar koji je naslijedio Dinka Perka. „Predložio sam da za svaku organizaciju snimimo reklamni film u kojem bi prikazali kako nastaju proizvodi, od projektiranja, proizvodnje do plasmana. Direktor Milović je s oduševljenjem prihvatio prijedlog i mi smo ga vrlo brzo realizirali. Za svaku radnu organizaciju napravili smo film od desetak minuta. Ja sam radio tekst, a Slavko je snimao. Svaki film je realiziran na pet jezika, osim našega, preveden je na engleski, njemački, ruski i češki jezik, a prikazivani su  gostima u tvornicama i biroima na televiziji te na sajmovima u zemlji i inozemstvu. Osim filmova, u propagandi smo radili pripreme za sajmove Zagreb, Brno u Češkoj, njemački Dusseldorf, Moskvu u Rusiji…".

Najuspješnije godine

Kroz stoljeće postojanja (od 1921.), nekadašnja Tvornica vagona, strojeva i mostova pa kasnije Đuro Đaković, bili su jedan od glavnih nositelja razvoja strojogradnje i metalske industrije ne samo u Hrvatskoj nego i u Jugoslaviji. Tu je proizvedena prva parna lokomotiva, prvi vagoni, tramvaji, motorni vlakovi, viličari, bageri tenkovi, borbena oklopna vozila…Nakon II Svjetskog rata prolazio je kroz razdoblja uspješnog poslovanja, ali i kriza, koje su posebice bile izražene 1953, 72.,73., te 1990. godine. "Đaković" je poslovao u različitim povijesnim okolnostima i vremenima, u različitim društveno-političkim sustavima i društveno-pravnim regulativama, no do 1990. godine bio je nositelj gospodarskog razvoja Slavonskog Broda i okolice. Najuspješnije godine u poslovanju, prema jednom zapisu direktora Milovića, bile su od 1976.do 1982. godine.

Tijekom i poslije Domovinskog rata, uslijedila je privatizacija poduzeća, izgubljeno je tržište, izostao je tehnološki razvoj, promijenio se odnos radnika prema radnim obavezama, a nekadašnji gigant se, unatoč restrukturiranjima, strmoglavljivao sve više i brže. Od 31 pravnog subjekta koji je 1990. godine bio u vlasništvu Holdinga "Đuro Đaković", 2011. godine ostao je na 7 društava.

Gašenje lista

Nakon 36 godina kontinuiranog izlaženja tvorničkog lista, koji je redovito izvještavao o svim zbivanjima u kolektivu, zbog nemilih okolnosti u društvu i na tržištu, bio je pred gašenjem.

Nikola Đuraković, novinarski je posao radio 32 godine, do 90.-te, kada se "Đurin" list počeo raspadati. Može se to zaključiti iz zapisanih riječi urednika, krajem studenog 1990. godine. „U eri štrajkova, stečajeva, užarene političke i ekonomske scene…na prste jedne ruke mogu se izbrojati poduzeća u nekada gigantskom sistemu - koja imaju donekle jasnu perspektivu i ne provode pred stečajni ili stečajni postupak i otpuštaju značajni broj radnika…Gotovo da nema proizvodnog subjekta i programa koji može garantirati izvjesnu sigurnost svojim radnicima. U ovakvoj situaciji, prateće, tzv. uslužne djelatnosti neminovno doživljavaju svoj kolaps"…,napisao je urednik, navodeći kako su i novinari osobne dohotke za kolovoz primili tek sredinom studenog, dok je negativna bilanca, zbog nenaplaćenih potraživanja, iznosila tri milijuna Markovićevih dinara. Stručni kolegij i Radnički savjet zaključio je da može  opstati i preživjeti samo ono što ima financijsko pokriće, a tu ne spada tvorničko glasilo. Premda je tada radio u propagandi i samo ponekad pisao, Đuraković se sjeća kako ga je pozvao direktor Milović i kazao „Nikice, list i propagandu moramo ugasiti". Ugašen je uoči rata i nikada više nije zaživio.

Priznanje za dugogodišnji rad

Na pitanje kako sada s velikim odmakom,  doživljava novinarski poziv, koliko je sve bilo zahtjevno, odgovorio je „Ako nešto voliš, a ja sam to jako zavolio, onda ništa nije teško".

Za dugogodišnji uspješan rad u Tvorničkom listu "Đuro Đaković" i postignuća u zastupljenosti grada Slavonskog Broda u sredstvima javnog priopćavanja na lokalnoj i državnoj razini, Nikoli Đurakoviću je 2008. godine uručeno priznanje, Grb Grada.

„Žao mi je što današnji novinari moraju pisati onako kako gazda kaže i što mnogi nisu adekvatno plaćeni za svoj posao. Uvijek sam govorio da se novinar treba najviše moguće približiti istini, mada je ona ponekad za neke bolna. Nisu svi novinari isti i nisu svi krivi".

Novinarstvo je profesija koja podrazumijeva veliku društvenu odgovornost, no sve su češći slučajevi njegova srozavanja na društveno neprihvatljivu razinu, pa se sve češće poteže i pitanje novinarske etike. Da bi došao do informacija, kako je poznato, novinar se služi dokumentacijom, opažanjem i razgovorom, a pritom se mora truditi da informacije prenese vjerno, obvezan je iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju te misliti na posljedice onoga što napiše.

Na pitanje kako danas razmišlja o novinarstvu, Nikola je rekao kako danas nema novinarske slobode. „Žao mi je što današnji novinari moraju pisati onako kako gazda kaže i što mnogi nisu adekvatno plaćeni za svoj posao. Uvijek sam govorio da se novinar treba najviše moguće približiti istini, mada je ona ponekad za neke bolna. Nisu svi novinari isti i nisu svi krivi".

Pjevač šlagera

I danas Nikola prati život u Đuri Đakoviću koji se na žalost nakon rata značajno promijenio. „Ali interes se gubi s godinama. Sada se brinem o sebi i supruzi, okupiraju me unuke i praunuci", navodi Nikica koji uživa u društvu supruge Ane preko šest desetljeća. Upoznali su se 1956. godine na stanici u Sibinju kad su se vraćali sa kirvaja. Razgovarajući u vlaku do Broda svidjeli su se jedno drugom i dvije godine kasnije vjenčali, a 61. godine su, kaže, digli kredit i kupili stan u kojem i danas žive. Imaju kćer Mirnu te unuke Janui Vanju, a veseli ih što su dočekali i praunuke Enu i Marina. Svi žive u Brodu, i nitko se ne bavi novinarstvom.

Osim što se bavio novinarstvom pa i gimnastikom, Nikica je volio i pjevati pa je već kao dijete sudjelovao u raznim zborovima. No 1969. godine je u Đuri Đakoviću bilo održano natjecanje mladih pjevača „Mikrofon je vaš", što mu je trajno ostalo u sjećanju. „Nova hala u strojnoj obradi i oko pet tisuća ljudi. Ja sam tada otpjevao „Stranci u noći" (evergreen koji je komponirao Ivo Robić 1966.). U to vrijeme je  i Bela pl. Panthy okupljao mlade glazbenike i prijavio sam se. Kao mladi pjevači nastupali smo u Radničkom i u Hrvatskom domu. Nešto kasnije, ja  sam uz  RKUD Đure Đakovića osnovao grupu od desetak pjevača među kojima su bili Nikica Kerdić, Muhamed Sadiković, Danica Valković… i pjevali smo uz orkestar Bambino, Mirka Sečića, a kasnije  i orkestar Vese Gradića. Organizirao sam putovanja po mjestima od Nove Gradiške do Đakova i dalje gdje smo pjevali na zabavama. Najveći uspjeh imali smo u  Starim Mikanovcima gdje smo znali ostati do jutra jer publika nije htjela otići. Uvijek je bio veliki interes. I tako smo znali zarađivati honorar".

Pjevao je Nikola dvije godine i u bašči Hotela Brod te studentima u Najlon bašči, a njegova pjevačka karijera trajala je od 1959. do osamdesetih godina. No, unatoč ponudama, nikada, kaže, nije razmišljao o tome da se više posveti glazbi.

Na pitanje kako sada s velikim odmakom,  doživljava novinarski poziv, koliko je sve bilo zahtjevno, odgovorio je „Ako nešto voliš, a ja sam to jako zavolio, onda ništa nije teško".

Đurinci se i u mirovini druže

Već godinama u mirovini ista vremešna ekipa uglavnom iz Đure Đakovića: Dragutin Zmajić, Tomislav Iđojtić, Dragutin Krumes, Ibro Pešarić i Nikola Đuraković, svakodnevno se nalazi na Korzu u pola 11 i ispijajući kavicu  „bistre" politiku, nogomet, izbore ili već pronađu neku zanimljivu temu. Svjesni su svojih godina pa za njih ne vrijedi izreka „nije život kratak, nego se mi kasno sjetimo živjeti".

Svemu prilaze s vedrije strane zbog čega često bude i razloga za smijeh.

„Ne možemo bez toga, ispraznimo se, to je takvo olakšanje. Ako jedan dan preskočim, mislim da je propast svijeta .." reći će svaki od njih. Kao i ostali, Nikola se ne želi više baviti teškim temama, skloniji je, šetnji, priči, druženju i izreci; misli dobro pa će dobro biti! Zato zasigurno i u 86.-oj tako dobro funkcionira.

    Broj komentara: 3

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava
    korupcija1

    korupcija1

    Komentirano: 22.6.2021. | 10:43

    1

    Administratore, junačino, blebećeš, a da možda nisi ni svjestan toga. Pročitaj onda što ovdje piše i odgovori zašto ovaj junački portal to nije objavio. https://brodska.stvarnost.hr/slavonski-brod-plan-iz-pakla-sumrak-saga-dure-dakovica-dio-cetvrti/
    administrator

    administrator

    Komentirano: 21.6.2021. | 23:24

    2

    korupcija1 - Ako ste borac protiv korupcije - napišite sami nešto konkretno, a ne solite pamet dokazano najhrabrijem portalu u suzbijanju svinjarija koje čini ovdašnja država i njezini čuvari pravnog poretka. Ako ste pripadnik korumpirane manjine i zbog toga si nadjenuli ime 'korupcija', uživajte u svome brlogu i šutite. Ako ste, pak, pripadnik kukavičke šutljive većine - ne blebećite na ovom portalu.
    korupcija1

    korupcija1

    Komentirano: 21.6.2021. | 21:26

    3

    Kada će SBPLUS objaviti istinu koju vođe Đure Đakovića spremaju radnicima ĐĐ Industrijska rješenja? Do kad ćete držati ljestve tim lopinama koji su Đuru upropastili i dalje ga upropaštavaju? Nijedan lokalni medij ne smije pisati o tome. Stvarno ste dno dna.

    Broj komentara: 3

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    Zlatko Burić - Paja

    Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    1.5.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    Upamćeni ravnatelj Vlado Prskalo:

    'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    24.4.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    Povjesničar i književnik, Stanko Andrić

    Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    20.3.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    Poduzetnik i aktivist Dževad Haurdić:

    'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    27.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    Pukovnik kolekcionar Josip Kecerin

    Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    13.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    Julijana Rosandić

    Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    6.2.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    Marija Radošević s Venijem Losertom

    Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    23.1.2022. | 8:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    Gordana Mišković - Goga

    Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    19.12.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    Husein Čamdžić - Huso

    Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    28.11.2021. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Jedini čuvari zanata koji izumire

    Brodska obitelj Tomić

    Jedini čuvari zanata koji izumire

    29.8.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Obični, a tako različiti

    Nada i Antun-Tona Balić

    Obični, a tako različiti

    1.8.2021. | 12:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Život je zajebancija!'

    Majstor ozbiljnog humora:

    'Život je zajebancija!'

    11.7.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Majstor života

    Glazbenik i poduzetnik, Tvrtko Exle

    Majstor života

    6.6.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    Velečasni David Sluganović

    'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    13.12.2020. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :