Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 1.8.2021. u 12:00
Prikaza: 5458
|
Autor: Marija Radošević

Nada i Antun-Tona Balić

Obični, a tako različiti

M.R./SBplus
Foto: M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus

Oboje su diplomirani agronomi koji su radni vijek proveli na raznim poslovima, veliki su ljubitelji prirode i zdravog načina života pa su komfor stana na korzu zamijenili životom u nekadašnjoj vincilirskoj kućici okruženoj šumom i cvjetnom čarolijom.

KADA sam Nadi i Antunu - Toni Baliću ponudila razgovor iz kojeg bih iznjedrila njihovu malu životnu priču, od prve su odgovorili - 'Ma ni slučajno. Mi smo obični ljudi, nismo mi zanimljivi.' Ali, kako godinama poznajem taj par koji sam prije nekoliko desetljeća srela na planinarenju nakon čega smo puno puta proveli neke lijepe trenutke u planini uz hodanje, priču i pjesmu, sigurna sam da su baš oni, tako obični, a u mnogočemu različiti od drugih, itekako zanimljivi drugima s kojima mogu podijeliti svoja znanja i životna iskustva. Istina, kazali su i kako ne vole nikome ništa docirati jer svatko živi svojim životom i vidi stvarnost sa svog gledišta. Ipak, uz kavicu sam saznala štošta što nisam prije čula, a što je - vjerujem - interesantno.
Balići se sjećaju kako su s fakulteta u Jasinje zimi dolazili profesori, držali predavanja i seminare o ratarstvu i stočarstvu. Razvijalo se i voćarstvo i vinogradarstvo, a ustrojili su i ribnjak na 3000 hektara, tada najveći ribnjak u Europi.

Žive u Vinogorju, na Kotliću, u predivnoj kućici i savršenom vrtu koji je doduše ove godine zbog suše puno siromašniji cvjetnim vrstama i raznim raslinjem.

Prije desetak godina upravo njihov tada raskošni vrt, nagrađen je prvom nagradom Grada za najuređeniju okućnicu, a to može samo vrt u koji je uloženo puno znanja, truda i najviše ljubavi.

Za Baliće, Nadu i Tonu, to je naprosto prirodno jer su oboje po struci inženjeri agronomije a i potiču iz seoskih sredina gdje je sljubljivanje s prirodom najnormalnija pojava od rođenja. Nada je rođena u Stupničkim Kutima, a Tona u Gornjoj Vrbi.

I danas u poznim godinama, ona u 80., a on četiri godine stariji, život usklađuju s prirodom, sve sami rade i održavaju ne tražeći ničiju pomoć. Susret s njima nakon dugo vremena potvrdio mi je dosadašnje uvjerenje da blagost na njihovim licima izvire iz zadovoljstva životom kakvog su odabrali živjeti.

Komfor stana na korzu zamijenili životom u prirodi

A tijekom Domovinskog rata, zbog opasnosti od granatiranja (živjeli su u neboderu na korzu), preselili su se u brdo, u vikendicu kupljenu prije više od četiri desetljeća od obitelji Muler koja je nekada posjedovala cijelo brdo, a ova vincilirska kućica je služila kao kačara. „Bilo je to u lošem stanju ali svidjela mi se pozicija i stalno sam dolazio nešto raditi kako bih je osposobio kao vikendicu".

No, malo po malo, brdo je postajalo sve zanimljivije oboma pa su s vremenom prodali stan u gradu i apartman na Pagu i odlučili život provesti u maloj, ali sada potpuno osposobljenoj i prilagođenoj kućici u cvijeću. Sve je minijaturno, nešto dograđeno poput kuhinje, sanitarnog čvora i nadstrešnice za terasu, a uz struju, uveli su plin, imaju internet, no tek prije dvije godine dobili su i vodovod. Do tad su, kažu, godinama koristili vodu iz cisterne susjeda Pere Katalinića.

Na dvije i pol tisuće kvadrata nekad je bio posađen samo vinograd kojeg su u početku obrađivali, no kasnije su ga isjekli i počeli uzgajati ekološki vrt s povrćem i voćem za vlastite potrebe. Kao agronomi, dobro znaju koliko je štetno kemijom tretirano voće i povrće i to žele izbjeći pogotovo što su kod oboje prije dva desetljeća krenuli zdravstveni problemi, a način života i makrobiotičke prehrane, dokazuju, produžava im život i čini ga kvalitetnijim. „Sada doduše sve reduciramo jer više ne možemo toliko raditi ali zadovoljni smo dok ide" rekli su i danas aktivni supružnici koji još uvijek imaju svoje zdravo uzgojene rajčice, krastavce, kupusnjače… a tu je i puno cvijeća, drveća i nešto voća…što iziskuje cjelodnevnu aktivnost.

Valjda su i zbog toga tako vitalni.

Iz Kopanice smo u vrijeme vršidbe često morali putovati na ispomoć u silos, a na povratku smo znali biti tako umorni da smo na parkiralištu uz autoput odspavali u službenom Fići da bismo mogli nastaviti vožnju. Bilo je to teško razdoblje. - prisjećaju se.

Kada sam ušla u njihov mali raj Nada je rekla kako je Tona na krovu i čisti lišće iz oluka. Rijetko tko to radi u 84. godini, ali oni su navikli sve sami. Upućeni su jedno na drugo već preko pola stoljeća, od početka braka u kojem nemaju djece.

U kućici starinske gradnje zbog dobre izolacije i puno drveća, ne žale se na vrućinu i uglas ponavljaju „Sve nas zadovoljava, volimo ovdje živjeti" .

Porijeklo odredilo izbor fakulteta

Oboje su nakon osmoljetke u Kutima i Vrbi završili slavonskobrodsku Gimnaziju. „Ja sam htio upisati šumarstvo jer je moj šogor to radio i zamišljao sam kako ću se vozat' kroz šumu u fijakeru. Ali on me odgovorio i kazao kako je budućnost u agronomiji. Njegov savjet je presudio". Tona je bio završna godina studija na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, a Nada tek na početku. „Jednog dana smo se sreli na fakultetskoj stazi i upoznali se, ali nismo kliknuli", rekao je Tona koji se po završetku fakulteta vratio u Brod i zaposlio u tada respektabilnoj tvrtki „Jasinje" . Prvo radno mjesto je '63. godine bilo u Kopanici. Prisjeća se kako je radio pod strogom „palicom" agronomke Barice koja je bila strah i trepet, ali vrsni stručnjak od koje se moglo naučiti sve o poslu. Tona je s odabranim ratarsko-stočarskim smjerom radio od jutra do sutra. „Spavao sam u skladištu. Naravno nije bilo ni telefona niti ikakve komunikacije sa svijetom. Čak sam bio toliko izoliran da nisam čuo kako sam postao stric kad je moj brat Đuka dobio sina".

Nakon par godina, Nada se kao diplomirani agronom ratarstva zaposlila također u Jasinju, u Brodskom Stupniku. Saznajem kako je odabir fakulteta i njezin radni put odredilo porijeklo. „Moj djed Jakob Štimac je prije Drugog svjetskog rata doselio u Stupničke Kute iz Gorskog kotara. Tu je držao trgovinu. Bilo je to vrijeme kada je auto bio čudo tehnike. Ako bi netko došao autom pred trgovinu skupilo bi se cijelo selo da ga vide. No, ja sam uvijek naginjala prirodi. Imali smo veliku bašču, pčelinjak, puno voća…a cijelom dužinom bašče od pola kilometra pružala se staza uz koju su bile posađene cinije. Moj je posao bio da ih održavam i njegujem. Valjda je to bilo važno kod donošenja moje odluke. A i došla mi je pod ruku knjiga o izboru fakulteta pa sam proučavala razne mogućnosti. Na kraju sam zaključila kako bi mi agronomija ipak najviše odgovarala. Na žalost, kasnije smo i Tona i ja puno toga radili što nema veze s izabranim fakultetom", rekla je Nada koja je radila u kooperaciji, u Hladnjači, na raznim elaboratima, na zaštiti bilja, u silosu…"Znalo se dogodit da se majstor napije pa ja moram pokretat sušaru iako to nema nikakve veze s ratarstvom, ali eto svačega je bilo". I puno puta tako do prijevremene mirovine.

Požrtvovni rad, napredovanje u poslu i brak

U početku je Tona kao mladi inženjer agronomije vodio mehanizaciju u Kopanici. „ Jasinje se tada snažno razvijalo pa je iz Belja došao Vječeslav (Slavko) Petanjek da objedini tvrtku i ustroji Agrokombinat. On je bio opasan radnik, od tri ujutro pa na večer do deset, radili smo skoro bez pauze. Nije bilo subote, nedjelje, predaha, godišnjeg odmora", navodi Tona.

Nije bilo sindikata koji bi se borio za njihova prava, ali su zato imali društveni život u firmi što ih je održalo. „U Kopanici smo imali salu s klavirom, pa navečer, nakon posla, dečki kao Benčević, Mladen Bosak, Tona i drugi zasviraju a često se priključio i Petanjek koji je svirao gitaru te inženjer Bella s violinom. To nam je pomoglo da ostanemo normalni. Znalo se ponekad dogoditi da feštamo do jutra i ravno na posao. Uvijek smo bili neispavani. Ali mladost je to podnosila" sjetili su se Balići ugodnih zajedničkih trenutaka koji su ih zbližili. Naime kada je i Nada iz Stupnika pa Vrpolja prešla raditi u Kopanicu, tu su se ona i Tona '67. bolje upoznali, a godinu kasnije završili u sretnom braku.

„Žene su u pogonu radile u krznenim kožusima i bundama na minus 15 da bi voće ostalo svježe. Svaka dva sata izlazile bi van na 15 minuta i popile bi čaj da se malo ugriju. Došao sam na ideju kako riješiti problem, da one budu u grijanom prostoru, a da voće ne nastrada."

„Bilo je to vrijeme kada je Agrokombinat Jasinje cvao s tri kombinata, Lug u kojem je bio direktor Vlado Imrović, Brod i direktor Miloš Kos te na istoku direktor Petanjek. Odlično smo poslovali, a tada je bilo zaposleno 2500 radnika s puno završenih agronoma". Balići se sjećaju kako su s fakulteta u Jasinje zimi dolazili profesori, držali predavanja i seminare o ratarstvu i stočarstvu. Razvijalo se i voćarstvo i vinogradarstvo što je vodio Jenč, a ustrojili su i ribnjak na 3000 hektara, tada najveći ribnjak u Europi. Kako se sve razvijalo i integriralo odlučeno je da direkcija iz Kopanice preseli u Brod. Tada su i Balići doselili u grad, a Tona je postao direktor Prerade žitarica, (mlin, silos) i šljunčara, dok je Nada radila analize brašna. Dobili su stan kod Vinarije u Vinogorju. „Bila je to velika promjena na bolje jer smo iz Kopanice u vrijeme vršidbe često morali putovati na ispomoć u silos, a na povratku smo znali biti tako umorni da smo na parkiralištu uz autoput odspavali u službenom Fići da bismo mogli nastaviti vožnju. Bilo je to teško razdoblje", dodaje Nada.

Politička previranja i degradacije

No stigla su politička previranja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme legitimiranja hrvatskog nacionalnog identiteta i težnji za reformom gospodarskog, političkog i kulturnog života koja su obilježila i Baliće. Tona je bio član Saveza komunista, ali i član Matice hrvatske, što se nije toleriralo. A pogotovo kada se priklonio ideji da se Agrokombinat Jasinje pripoji Agrokombinatu Zagreb. „Nije to bila u pitanju politika, nego interes. Puno smo s njima radili. Ali tada smo nadrapali. Zbog tih nastojanja politika nas je ocijenila kao šoviniste i kontrarevolucionare premda Nada nije bila ni član SK, a ni u Matici hrvatskoj. Maknuti smo s dotadašnjih poslova" prisjeća se Tona koji je tada istjeran iz Partije i smijenjen s direktorske pozicije na poslove u razvojnu službu, dok je Nada premještena u Vinariju na poslove službenika srednje stručne spreme. „ Živjeli smo u strahu u tom razdoblju", s nelagodom se i danas sjećaju.

A onda je došla '90. i nova previranja. Agronomka Mirjana Tomakić je po dolasku iz Zagreba postala direktorica brodske Hladnjače na čijoj je gradnji sudjelovao i Tona koji je tada postao glavni tehnolog. Radili su, kaže, u okviru Jasinja mada se nisu slagali s jasinjskom politikom jer su mislili da može bolje i više. U to vrijeme su puno radili sa zagrebačkom firmom Voće export-import i razmišljali su o odvajanju jer im je, kao radnoj jedinici, za to pružena mogućnost. S idejom su se složili i radnici koji su to potvrdili referendumom, no tada je počeo rat.

Ponovo na direktorskoj poziciji, inovator

Kada je Mirjana Tomakić nakon nekog vremena odselila u Zagreb, Tona je ponovo avanzirao i '92. godine postao direktor Hladnjače. Potrajalo je to do mirovine. Na direktorskoj poziciji se dobro snašao, a posebno je ponosan na neke inovacije koje su olakšavale proces proizvodnje. Primjerice, na zaštiti uglavnom ženske radne snage. „Žene su u pogonu radile u krznenim kožusima i bundama na minus 15 da bi voće ostalo svježe. Svaka dva sata izlazile bi van na 15 minuta i popile bi čaj da se malo ugriju. Došao sam na ideju kako riješiti problem, da one budu u grijanom prostoru, a da voće ne nastrada. Smislio sam hladionike iznad traka na kojima je istreseno smrznuto voće dok je ostali prostor bio grijan na plus 18 pa je radnica mogla biti normalno odjevena samo sa specijalnim zaštitnim rukavicama kojima je prebirala voće. Tu inovaciju sam pripremio za patentiranje u Beogradu ali nisam uspio zbog rata", ispričao je Tona.

A bilo je još inovacija koje su se nametale same, kada se primjerice počelo dizati tlo ispod Hladnjače. „Umjesto nekih tvrdnji da se tlo sliježe i da se Hladnjača mora srušiti, geodeti koje sam angažirao su utvrdili da se tlo diže. Ustanovio sam, naime, da se smrzlo tlo ispod Hladnjače i kako se led širi tako se ona na sredini dizala. Znao sam da ispod Hladnjače idu kanali kako bi se izjednačio zrak ispod zemlje, no iz nekog razloga kanali nisu dobro odvodili hladnoću. Došao sam na ideju da ugradim obične ventilatore koji su upuhivali vanjski zrak i tlo se nakon kratkog vremena počelo slijegati. Na taj smo način izbjegli rušenje Hladnjače", s ponosom se sjeća Tona. Kako je posla u preradi voća svakim danom bilo sve više zbog čega po pet dana nije spavao, iscrpio se psihofizički i završio mjesec dana u bolnici. To je bilo presudno da odluči otići u mirovinu.

Ekološki proizvodi temelj su zdrave prehrane

Oboje su otišli u prijevremene mirovine i posvetili se mirnom životu. Kao zaljubljenici prirode i kao agronomi primjenjuju svoje znanje i na svom imanju gdje ekološki uzgoje povrće i voće za vlastite potrebe, svjesni opasnosti za zdravlje od raznih kemijskih preparata i nekontroliranog prskanja. Posebice to naglašava Nada koja je svojevremeno radila i na poslovima zaštite voćnjaka gdje baš nije imala podršku kolega i bilo joj je, veli, teško pokazati i primijeniti znanje koje je proširila i na postdiplomskom studiju na temu zaštite bilja. Nije bilo suradnje. „Sa mnom je u Vino-voću radio Ante Špiranović koji je uvijek govorio; pa šta se bojite špricanja, a neposredno nakon što smo završili s tretiranjem znao je uzeti jabuku i pojesti. Umro je, na žalost, mlad od karcinoma u dobi oko 30-ak godina. U to vrijeme jako je puno kolega koji su radili na zaštiti bilja umrlo od karcinoma a često se nisu pridržavali ni temeljnog pravila o nošenju zaštitne maske.

Kako je posla u preradi voća svakim danom bilo sve više zbog čega po pet dana nije spavao, iscrpio se psihofizički i završio mjesec dana u bolnici. To je bilo presudno da odluči otići u mirovinu.

Tako i za pravilan rad u vinogradima nije imala razumijevanja nadležnih u službi „Govorila sam primjerice da do ponedjeljka treba poprskati vinograde, a nadležni zavaljeni u fotelje uglavnom uz čašicu samo su znali odmahnuti rukom jer su me gledali kao žensko, a ne kao stručnjaka. Govorili su „ma šta ti znaš" kad u ponedjeljak pun vinograd peronospore. I nikom ništa", s nelagodom se prisjeća Nada.

Premda su zaštitna sredstva kao i danas nudili razni proizvođači koji su objašnjavali način primjene i karencu, često su jasinjski agronomi surađivali i s fakultetom, a Nada ističe kako joj je uvijek žao što nije više uspjela naučiti o ekološkoj zaštiti. Zato i kaže kako bi to sigurno odabrala raditi kada bi imala još jedan život.

Osmišljen svaki kutak prostora

Ali to nadoknađuje u vlastitom vrtu i okućnici gdje se šareni preko stotinu lončanica uglavnom starinskog cvijeća, kao i u vrtu, što može postići samo netko s puno ljubavi i truda. „Uživamo u tome, da nije tako ne bismo to ni radili" oboje potvrđuju.

Zbog cjelodnevnog angažmana u koroni, kažu, nisu ni osjetili izolaciju. Imaju toliko posla da ne uspiju ni razmišljati o turobnim vijestima. „Najljepša su nam jutra. Sjednemo vani na klupu, donesu nam svaki dan novine, doručkujemo i gledamo panoramu Broda". A onda u pauzi kavu piju na idiličnim mjestima, jednoj od tri sjenice s kojih imaju pogled na Brod, pogled na kuću, pogled na jezerce, pa biraju gdje je u kojem trenutku ugodnije. Prva je ispod duglazije koju je donio prijatelj Davor Molnar iz Dervente, posebno ugodna. Tu, kažu, uvijek pomalo puše vjetar. Krasi je i stara vaza, dar kume Vesne Ljubičić, iz tvornice keramike u mjestu Wagram nedaleko Beča.

Ostatak sad već odrasle šume je njihovih ruku djelo. Svako drvo ima svoju priču. Tu su lipe, hrastovi, velebitska jela koja se pomalo pati jer joj ne paše klima, pa zimzelena magnolija grandiflora kožnatog lišća s velikim inače čarobnim velikim bijelim cvjetovima. Šire se i crvenolisni javor te iste boje hrast, paulovnija s dopadljivim cvjetnim grozdovima, Tu su i „viseći vrtovi" nastali zbog klizišta ispod kojih je jezerce do pola prekriveno zemljom. Na tom mjestu se godinama rado zadržavaju uz procvale lopoče i neprikosnoveni mir.

Većina njihovog imanja je pod hladom pa je i temperatura niža za nekoliko stupnjeva nego u gradu zbog čega se vrlo rijetko odlučuju krenuti u 'civilizaciju'.

Bolest i makrobiotička prehrana

Zbog opakih bolesti koje su oboma dijagnosticirane još prije dva desetljeća, ovi samozatajni prirodnjaci priklonili su se makrobiotičkoj prehrani. Odmah po izlasku iz bolnice raspitali su se gdje, kako i kod koga mogu savladati osnovu pripreme hrane od zdravih namirnica koje su najprije nabavljali iz udaljenog Zagreba. „Istina, dosta smo toga naučili na seminarima kod stručnjaka u Makro novi, a Nada je išla na seminare kuhanja. U početku smo bili jako strogi u izboru namirnica i načinu pripreme, a sada povremeno malo prekršimo pravila i „ćeifimo".

Da ljubav prema glazbi nije iščezla i nikada neće, svjedoče i brojni instrumenti koji zauzimaju većinu prostora u dnevnom boravku Balićevih. Osim klavira tu je šest harmonika, nekoliko gitara, tambura, violončelo, truba, klarinet, saksofon, berde,...

U novije vrijeme im je lakše jer dio ekoloških proizvoda mogu kupiti u trgovačkim centrima (mada su dosta skuplji), dok ih na brodskoj tržnici, nažalost, još nema. Balići su, međutim, dokazali kako je primjena makrobiotičke prehrane učinkovita. Nalazi biopsije već nakon kratkog vremena pokazali su da je stanje dobro i da hrana može biti lijek. Zato se i dalje trude u vlastitom vrtu uzgojiti rajčice, krastavce, kupusnjače…, koje tretiraju isključivo ekološkim preparatima. „Čini mi se da su ljudi sve više svjesni važnosti ekološke proizvodnje samo u Brodu je malo toga. Možda bi se trebala više angažirati Poljoprivredna škola" smatra Tona, koji sam spravlja kruh od eko brašna, s biokvascem kao i pecilnim prahom. Odviknuli su se od hrane koju su ranije jeli pa tako u kući nema šećera, bijelog brašna, mesa, jaja, mlijeka, sira…No, znaju spravljati već bezbroj recepata s namirnicama koje su im preporučene. „Najvažnije od svega je donijeti odluku da se želimo tako hraniti i onda se toga pridržavati. Ništa na silu, nema smisla" uvjereni su Balići koji su kao zaljubljenici u prirodu godinama i planinarili. Prošli su Velebit i brojne staze s kojih čuvaju divna sjećanja na čistu prirodu i druženja koja su uvijek završavala s pjesmom.

Samouki glazbenik savladao sve instrumente

S glazbom se Tona počeo upoznavati još prije osnovne škole, u Vrbi. „Otac je bio kolar i pravio je instrumente pa je u kući bio brač. Uzimao sam ga kao dijete. Netko mi je prije škole poklonio prim i ja sam ga naučio svirati po sluhu. Kao klinac sam svirao sa seoskim bećarima i znao sam naštimat' tambure što oni nisu znali. Tako se događalo da noću dođu lupat' na prozor da im naštimam tambure. Od Baje Borevkovića sam dosta naučio a kad sam već bio gimnazijalac brat Đuka mi je kupio prvu harmoniku koju sam također savladao", sjeća se Tona.

Na studiju u Zagrebu se našao sa Slavoncima pa su sastavili bend s kojim su hodali po natjecanjima i svirali na plesnjacima pa i u svatovima što im je dobro došlo za džeparac.

 Bilo je puno neprospavanih noći, priznaje Tona, ali ne žali ni za jednom jer mu je glazba u srcu premda i danas žali što se nije više muzički obrazovao. No, nije ga to sprječavalo da se stalno druži s muzikom i onima koji to vole. Tako su i u Jasinju osnovali vlastiti bend. A onda je osamdesetih godina poznatije brodske glazbenike okupio Franja Knežević. "Pod imenom Graničari imali smo svoje uniforme i svirali u hotelima Brod i Park, a znali smo biti pratnja Veri SvobodiZvonku Bogdanu,... Kada je Franja otišao u solo izvođače, priključio nam se Omer Katadžić sa širokim repertoarom za ples, a jedno vrijeme i Slavica Delač. S vremenom smo se raspali, a ostali smo samo nas trojica, Tunja NoracĐuka Andrić i ja. Povremeno bismo zasvirali, no sada mi je već naporno" kazao je Tona i sjeo za klavir prebirući poznate skladbe.  

Da ljubav prema glazbi nije iščezla i nikada neće, svjedoče i brojni instrumenti koji zauzimaju većinu prostora u dnevnom boravku Balićevih. Osim klavira tu je šest harmonika, nekoliko gitara, tambura, violončelo, truba, klarinet, saksofon, berde, a Tona svira gotovo sve iako je najbolji primaš. Moglo bi se reći da ima bogomdani dar, naslijeđen od oca, pa je naučio i braću Đuku i Jozu, svirati tamburu. Glazbeni dio života jako mu je značajan, a i Nada je njegov muzički angažman, izbivanje iz kuće, „preživjela" , ponekad ga čekajući cijele noći. Nije mu prigovarala svjesna Tonine silne ljubavi prema glazbi i nastupima na Brodskom kolu i raznim mjestima što je iznjedrilo brojna priznanja. „Eto on nikada i nigdje nije učio glazbu i sve je sam savladao a ja sam pet šest godina učila klavir kod gospođe kod koje sam stanovala, ali nikada me to nije privlačilo i svirala sam na silu", priznaje Nada.

Vrijedni, obzirni, samozatajni, dobronamjerni…

Za Baliće će mnogi potvrditi kako je riječ o dobrim, vrijednim, obzirnim, samozatajnim, dobronamjernim i časnim ljudima koji žive svoj ispunjeni život, drugačiji od drugih a sigurno raznolik i kvalitetan. Od njih bi mogli naučiti štošta korisnoga o ravnoteži s prirodom, o zdravoj prehrani, naučiti poneki muzički instrument…ali oni nikom ništa ne preporučuju. „Neki nas ljudi smatraju čudacima, zato nikoga ne savjetujemo niti pametujemo, možemo reći svoje mišljenje ako nas netko pita. Mi smatramo da je bolje živjeti na ovakav način kakav smo mi odabrali, ali svatko odlučuje za sebe". Osim života u skladu s prirodom, uvijek su bili konzumenti kulturnih događanja, a kao vjernici odlazili u crkvu što je korona, nažalost, u velikoj mjeri reducirala. No, uvijek nalaze nešto korisno za pročitati i uz sve što rade, smireno pletu svoju životnu priču kojom dokazuju kako sve promjene kreću od nas samih. Ako išta želimo mijenjati, prvo moramo promijeniti sebe. Pritom ne misle da je njihovo „gledište jedino s kojeg se razabire istina" pa nikome ne dociraju. I baš zato što su tako obični, a drugačiji od drugih, zaslužuju ovu svoju malu životnu priču.

    Broj komentara: 0

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Jedini čuvari zanata koji izumire

    Brodska obitelj Tomić

    Jedini čuvari zanata koji izumire

    29.8.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Život je zajebancija!'

    Majstor ozbiljnog humora:

    'Život je zajebancija!'

    11.7.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    Novinar Nikola Đuraković

    Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    20.6.2021. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Majstor života

    Glazbenik i poduzetnik, Tvrtko Exle

    Majstor života

    6.6.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    Velečasni David Sluganović

    'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    13.12.2020. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    Ankica i Engelbert Suchý

    Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    6.12.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    Zlatica i Antun Topčić

    Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    22.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Pamtim samo pozitivne stvari'

    Iznimna liječnica i humanitarka

    'Pamtim samo pozitivne stvari'

    8.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    Supružnici Davorin i Jasna Đanić

    Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    25.10.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    Nuri Ziberi, izvlači osmijeh na lice

    Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    11.10.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    Prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med.

    Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    21.9.2020. | 14:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pionir primjene informatike za proizvodnju

    Prof.dr.sc.Niko Majdandžić

    Pionir primjene informatike za proizvodnju

    6.9.2020. | 10:40
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    Fra Domagoj Šimunović

    Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    23.8.2020. | 11:11
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    Karizmatični dr. Vladimir Jerković-Čole

    Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    16.8.2020. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobri duh i legenda brodskog sporta

    Ivica Brezić - Gips

    Dobri duh i legenda brodskog sporta

    24.7.2020. | 8:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :