Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 19.12.2021. u 10:00
Prikaza: 1394
|
Autor: Marija Radošević

Gordana Mišković - Goga

Neostvareni san - plesati barem jedan dan

M.R./SBplus
Foto: M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • Privatni album
  • Privatni album
  • Privatni album
  • Privatni album
  • Privatni album
  • Privatni album
  • Privatni album

Cijeli život se trudi kako bi, unatoč invaliditetu, bila ravnopravna s ostalima pa se u životu drži izreke „Što te ne ubije, to te ojača.“. Osnažena, ostvarila se kao borac za prava osoba s invaliditetom, kao majka, supruga, baka, humanitarka,... Njezinu je osobnost formirao njezin invaliditet, a tri desetljeća na čelu Udruge Loco-Moto omogućio joj je vrijedne vještine i kompetencije te ono najvažnije - socijalni kontakt.

RIJETKI su Brođani koji ne poznaju Gordanu Mišković, od milja zvanu Goga, koju, unatoč pomagalima, najprije štakama, a već preko desetljeća invalidskim kolicima, redovito sreću posvuda: u knjižnici, na promociji knjige, u kazalištu, na izložbi, korzu, na izletima u prirodi… i to ne samo da bi zadovoljila vlastitu želju i potrebu za raznim sadržajima nego da bi pokazala i drugima kako se sve može kad se hoće. Osnažiti sebe i druge njezina je misija cijelog života jer kao osoba s invaliditetom od djetinjstva je na neki način ovisna o drugima, što nije lako. Na čelu Udruge osoba s invaliditetom Loco-Moto, osnovane prije tri desetljeća, prati i upozorava na probleme osoba s invaliditetom u lokalnoj sredini, kao i na globalnoj razini zagovarajući model društva u kojemu bi osobe s invaliditetom mogle ravnopravno živjeti, uklanjanjem svih prepreka ili, što bi Goga rekla, stvaranja izjednačenih mogućnosti, od elementarnog jednakog pristupa zgradama, raznim dobrima, uslugama do svega ostalog u čemu su osobe s invaliditetom zakinute. Ta nevjerojatno energična žena sitne građe već šest desetljeća, iznimnom voljom i snagom duha, zavidnom se spretnošću snalazi u svijetu koji zna biti okrutan pa me zanimalo kako joj to polazi za rukom.

„Nisam išla ni na jedan školski izlet jer su mislili da mi je to teško, iako se trebalo educirati kako mi pomoći. Ali čovjek se navikne na svoje stanje, jedino na što se teško navići je biti ovisan, jer ovisnost čini čovjeka podređenim."

„Nije nama problem živjeti s nama, problem nam je život s drugim ljudima, s njihovim stavovima, nerazumijevanjima i predrasudama i našim osjećajem da smo im teški", ukratko navodi Goga svjesna sličnih razmišljanja kod svih osoba s invaliditetom.

Tek sa zrelošću, shvatila je kako je osnovni problem neznanje ljudi u okolini pa se uhvatila u koštac s tim, držeći se pravila, kako kada ti nitko ne pruža priliku sam je stvoriš.

Kobno istrčavanje iz dvorišta i navikavanje na život s invaliditetom

Gordana je rođena u Slavonskom Brodu prije 62 godine, gdje je i ostala živjeti. Vrlo kratko s obitelji je živjela u prekosavskom Brodu gdje je kao dvogodišnja djevojčica i nastradala. Dok je s majkom bila u dvorištu, u jednom je trenutku istrčala pod zaprežna kola koja su vukli konji. "Konj me udario i jako ozlijedio. Susjeda koja je bila medicinska sestra, podigla me na ruke i trčala tako do bolnice gdje je radio i moj otac kao rendgen tehničar. Povrijeđena mi je kralježnica. Do šeste godine nisam uopće hodala. Uglavnom sam bila po bolnicama, na operacijama, po toplicama. Nakon nekog vremena liječnici su vidjeli da mogu stajati na nogama ako mi se fiksira kralježnica. Tako sam dobila prvu ortozu za kičmu i štake, i dalje sam funkcionirala uz povremene operacije, sve do 2010. godine. Poslije jednog uklještenja kralježnice nisam više mogla stati na noge i od tada sam u kolicima. Morali smo prodati stan i preseliti u kuću", sažela je svoj razlog invaliditeta, pokazujući kako se spretno s kolicima kreće u kućnom prostoru koji joj je potpuno prilagođen.

Naravno u poznijim godinama sve postaje teže, a ovisnost o drugima izraženija, što je zamara. Dok je bila mlađa snalazila se lakše. Sama vozi auto, ali s kolicima ne može baratati pa ih uvijek netko mora iznijeti. „Najgore je to što mi koji smo inače ovisni, s godinama još više trebamo pomoć drugih. Onda postanemo ljuti, jer budemo umorni od svega". Ponekad nerazumijevanje osjeti i uz najbliže osobe, koje najviše voli, a oni su u njenoj obitelji – muškarci koji, kaže, nemaju isti 'filing' kao žene. Oko nje su suprug Novak, sin Domagoj, unuci Damjan i Patrik, (čak i pas je muško, a imala je i mačka), koji zaborave da joj trebaju pomoći dok primjerice izrađuje božićne ukrase ili peče kolače pa joj stalno netko nešto treba dodati.

Teško je biti ovisan o drugima

Kao dijete s invaliditetom Gordana je među rijetkima pohađala redovnu školu i premda je bila dobra učenica nije bilo lako pratiti ostalu djecu. "U to vrijeme, osim mene u školi jedino je još Goran Milutinović bio dijete s invaliditetom. Tada takva djeca nisu išla u redovne škole pa sam ja mislila da više i nema takve djece. No, viđala sam ih po toplicama i znala da idu u neke institucije - na Goljak, u Krapinske toplice, Kraljevicu.

„Bila sam svjesna da drugi kod mene prvo vide invaliditet i moje štake. Često sam čula kako dečki kažu - šteta, bila bi to krasna djevojka. No, svejedno sam vjerovala da će naići netko kome to neće smetati."

U razgovoru uz čaj zanimalo me kako su se prema njoj odnosili nastavnici i učenici i kako se osjećala. Mada priznaje kako je u njezinoj memoriji, vjerojatno kao samoobrana, puno toga izbrisano, ili negdje trajno pohranjeno, podijelila je neka iskustva „Osjećala sam se usamljeno. Sada, kao odrasla osoba, znam da je neznanje krivo za sve propuste. Da bi ljudi nešto prihvatili moraju to najprije upoznati, a u osnovnoj školi primijetila sam da je iz čistog neznanja dolazilo do isključenosti. Tako ja, primjerice, nikada nisam izlazila na veliki odmor u strahu da me netko ne gurne. Inače, nastavnici i učenici bili su korektni. Nisam išla ni na jedan školski izlet jer su mislili da mi je to teško, iako se trebalo educirati kako mi pomoći. Ali čovjek se navikne na svoje stanje, jedino na što se teško navići je biti ovisan, jer ovisnost čini čovjeka podređenim".

U srednjoj školi, druga priča

No, u srednjoj školi, brodskoj Gimnaziji, situacija se promijenila na bolje. Prvo polugodište prvog razreda nakon operacija uopće nije odlazila u školu. „A razrednik Rubil koji je predavao fiziku, jako se zainteresirao za moje stanje i formirao je grupe učenika koji su dolazili svaki drugi dan prenijeti mi to što su učili. Uz školsko gradivo, naučili smo i kako međusobno komunicirati. Zbližili smo se, a kako sam živjela u neboderu na korzu pa su mi kad sam prizdravila svi sadržaji zanimljivi tinejdžeru. poput kina, korza, kazališta, kafića… bili dostupni, redovito sam ih s prijateljima posjećivala. Također sam s razredom išla na ekskurziju u drugom razredu kao i na maturalno putovanje i to nakon operacije kičme, onako s velikim gipsom. Mene je odredio urbani život u centru grada i mogućnost korištenja sadržaja. Išla sam čak i na plesnjake s društvom, na Plavac i u Radnički, ali to je bilo teško gledati. Bila sam svjesna da drugi kod mene prvo vide invaliditet i moje štake. Često sam čula kako dečki kažu - šteta, bila bi to krasna djevojka. No, svejedno sam vjerovala da će naići netko kome to neće smetati. U konačnici, bilo mi je najbitnije da sam u društvu s ostalima. Tako smo utjecali jedni na druge. Oni su mene osnaživali, a ja sam njih educirala kakve su moje mogućnosti. Svi su sa mnom imali puno strpljenja. Bili smo prijatelji, a i danas se družim intenzivno s nekolicinom među kojima su Dubravka PletikapićVlatko Balošić…", ispričala je Goga koja taj dio svoga života svrstava među najljepše. Sazrijevanjem je izgradila osobnost pa je promijenila i svoj pristup prema okolini. Postala je puno komunikativnija, vedrija, društvenija. Koju godinu kasnije shvatila je koliko je važno kako se i osobe s invaliditetom odnose prema nečemu. Zato se jako rano priključila pokretu osoba s invaliditetom čiji je cilj osnažiti ih kako bi dozvolili ostalim ljudima da im priđu i upoznaju ih.

Na fakultetu, ljubav, brak, dijete

Nakon Gimnazije upisala je sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu što ju je donekle odredilo. Postala je pravi zagovarač aktivizma u pokretu osoba s invaliditetom. Za sve u životu pa i za fakultet imala je punu potporu roditelja, majke Mare i oca Tome kao i dviju sestara, Blaženke i Snježane. Odrastala je, kaže, sa stavom da može postići sve kao i njezine sestre, od studija do supruga i podizanja obitelji. U domu na Savi upoznala je dečka, kasnije svog supruga Novaka, koji je studirao grafički dizajn. Zaljubili su se i vjenčali, a na četvrtoj godini fakulteta rodila je sina Domagoja. Sve do poroda pohađali su fakultet, a onda se vratili u Brod i Goga se zaposlila u Hrvatskoj pošti. U početku joj nije bilo lako, no izdržavala je uz podršku obitelji. Suprug je, pak, zbog njezinog invaliditeta, imao velikih problema sa svojom obitelji, posebno s majkom, no kasnije se, navodi Goga, odnos popravio i lijepo je prihvaćena. „Bila sam uporna u tome da me upoznaju, redovito smo ih posjećivali. Željela sam da se zbliži s mojim sinom, njezinim prvim unukom. I uspjela sam u tome, razbijajući predrasude u njihovim glavama. U životu je točna izreka, što te ne ubije to te ojača. Jednostavno ideš dan po dan. No, kad si mlad to izaziva revolt, prkos i hoćeš sve unatoč svemu. Mada to zna iscrpiti. Godinama kasnije izranjaju problemi koje kao mladi potiskujemo. Tek u zrelijoj dobi sam shvatila koliko je zbog mog invaliditeta bilo teško i mojim roditeljima", rekla je Goga. A tako je i ostalim roditeljima koji uz svu ljubav koju pružaju trebaju ojačati dijete s invaliditetom, naučiti ga da postane svoj čovjek, da se, što je prirodno odmiče od roditelja te da se bez obzira na intelektualne sposobnosti uči samostalnom životu.

Preko tri desetljeća borbe za osobe s invaliditetom

Studij sociologije bio je dobra podloga Gordani Mišković i za uključivanje u rad Pokreta za prava osoba s invaliditetom. Upoznala je već tada brojne aktiviste, a 1984. godine društvo je osnovano i u Brodu. Od '92. godine, izabrana je kao predsjednica Udruge distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida (danas Udruge osoba s invaliditetom Loco-Moto) gdje radi volonterski sve do današnjih dana.

„Koliko god sam ja dala ovoj Udruzi ,toliko mi je ona vratila. Omogućila mi je poznanstvo s divnim ljudima diljem Hrvatske, stjecanje takvih kompetencija, vještina koje vjerojatno nigdje ne bih mogla naučiti."

 „Moj prvi posao te ratne godine bio je kako izmjestiti iz ratnog područja djecu s poteškoćama u razvoju zajedno s majkama, braćom i sestrama. Omogućen nam je smještaj u Kraljevici. Bilo je to vrijeme kada je bila čast dati svoj doprinos zajednici", prisjetila se Goga, navodeći kako su u početku stizale ogromne količine humanitarne pomoći. „Mi smo u udruzi ukazivali i na potrebu podjele humanitarne pomoći i osobama s invaliditetom. Tada smo dobili četiri kombija od Rotary kluba iz Landshuta u Njemačkoj, što nam je jako puno značilo".

Nakon toga, uprli su sve snage u lobiranje što boljih zakona za prava osoba s invaliditetom. „Dugo sam bila i u predsjedništvu Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida u Zagrebu pa sam imala priliku raditi na nacionalnoj razini. Dosta se radilo i na umrežavanju udruga u cijeloj Hrvatskoj. Mi Brođani smo često organizirali druženje osoba s invaliditetom iz cijele Hrvatske, a znalo nas je biti i po 500. Takav vid druženja danas nam nedostaje" kazala je Goga, svjesna novih, drugačijih okolnosti. „Nekad smo to financirali donacijama, što bi neki rekli „prosjačenjem". Danas se, pak, iz određenog fonda financiraju projekti. S tim se krenulo oko 2005. godine, kada se i sama počela educirati o projektnom financiranju.

Projekti olakšavaju život invalidima i Udruzi

Sjeća se kako se u početku rad u organizaciji civilnog društva svodio na geslo „Katica za sve". Trebalo je ustrojiti bazu podataka svih članova, opremiti ured i sve redom, a onda se upustiti u pisanje i prijavljivanje prvih projekata. „Do sad je iskorišten veliki broj što nacionalnih što europskih projekata, a trenutno je u tijeku četvrta faza po tri godine programa „Udruga naš drugi dom", iz državnog proračuna, što obuhvaća veliki broj aktivnosti". Puno je tu radionica, poput kreativne, likovne, učenje kuhanja, vježbe s terapeutom, rad u vrtu koji je nedaleko lijepih prostorija Udruge u Naselju A. Hebrang. „Tim od psihologa i socijalnog radnika kao mobilni servis odlaze našim članovima u kuću, uzeti socijalnu anamnezu, procijeniti kakva je situacija u kući i kakva je podrška potrebna."

Naravno, u samom početku Goga je pisala i izvješća o provođenju projekata jer nije bilo zaposlenih, a prva djelatnica, tajnica Udruge, zaposlena je preko projekta 2007. godine. Već godinama Udruga je smještena u prostoru od 170 četvornih metara koji je u Naselju A. Hebrang dobila na korištenje od Grada, a danas broji čak 62 zaposlenika, čime se ubraja u srednje velika poduzeća. To je, mora se priznati, ogroman korak. Među njima je 36 osobnih asistenata, što je čini se „jednostavnije i jeftinije nego zapošljavanje preko institucija" , a traje od 2006. godine i još nije zakonski regulirano. Zaposleno je i 18 domaćica u programu Zaželi, iz Europskog socijalnog fonda, koje rade isključivo kod osoba s invaliditetom s jedinim ciljem, njihovo osnaživanje.

Godišnji proračun Udruge je preko tri milijuna kuna. Nakon nekoliko projekata upali su, kaže dugogodišnja predsjednica, u dvojno knjigovodstvo, a od početka ove godine zaposlili su i knjigovođu. Podliježu obavezi revizorskog izvješća. Svi zaposlenici Udruge dobivaju plaću, osim Goge koja, doduše kao savjetnica, dobije godišnji honorar u visini 10 tisuća kuna, premda je najzaslužnija za funkcioniranje Udruge. „ Ali ja sam u mirovini i to sam si posložila u glavi, odgovara pomirljivo. Koliko god sam ja dala ovoj Udruzi toliko mi je ona vratila. Omogućila mi je poznanstvo s divnim ljudima diljem Hrvatske, stjecanje takvih kompetencija, vještina koje vjerojatno nigdje ne bih mogla naučiti". A kako Udruga podliježe svim zakonima kao i ostale tvrtke, neumorna Gordana proučila je i Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu, o računovodstvu neprofitnih organizacija…Uz menadžerski dio od nje se očekuje poznavanje i pravnih propisa koji reguliraju prava osoba s invaliditetom. Jer prvo što netko pita kad dođe u Udrugu je, koja su mu prava i kome se treba obratiti da bi ih ostvario. Od novčanih naknada, obrazovanja pa do Zakona o zapošljavanju." Zakon je stupio na snagu ali ga na žalost nije pratilo obrazovanje. Našli smo se tako u situaciji da nemamo kvalificirane radne snage koja bi mogla zadovoljiti sve ono što je propisano, a kod zapošljavanja trebalo bi napraviti razliku između tjelesnog oštećenja i invaliditeta" navodi predsjednica.

„Danas mogu govoriti i o najintimnijim trenucima, o obrazovanju, o krizama u pubertetu, o potrebi za psihološkom podrškom koja nedostaje inače, posebice u Brodu. Razgovor sa psihoterapeutom smatram elementarnom potrebom, Kako se nositi s osjećajem da si potpuno drugačiji, da te ljudi drugačije doživljavaju na javnom mjestu, u obitelji."

Udruga danas broji 340 članova s područja Brodsko posavske županije, od dječje dobi do duboke starosti, čiji invaliditet treba biti stečen prije 65.te godine.

Veliki broj njih (iz bližih mjesta) svakodnevno kombijem dovozi stalno zaposleni vozač na programske aktivnosti u klupske prostorije, u čemu uživaju. No oni iz udaljenijih mjesta (od Gundinaca na istoku do Okučana na zapadu) u tome su relativno zakinuti jer vozač fizički ne može stići sve pokupiti a i preskupo je, pojašnjava Gordana, dodajući kako povremeno volonteri pokupe ljude iz udaljenijih mjesta. No za očekivati je, (što se i događa) da članovi svojom voljom pronađu vlastitu snagu. Onda se stvari pomiču s mrtve točke.

Situacija je sve bolja

Nakon tri desetljeća funkcioniranja Udruge može se reći kako je njezino djelovanje doprinijelo tome da predrasude možda više nisu tako prisutne koliko konformizam, primjećuje Goga. Neki se nerado privikavaju. I danas vidim da neki ljudi zaziru kada nam trebaju prići zbog neke fizičke pomoći, recimo uz stepenice, dok će neki doduše odmah priskočiti. A najteže je kada nam žele dati do znanja da tu nismo trebali ni doći ako se ne možemo sami kretati". A takvih prostora u Slavonskom Brodu ima još dosta iako je pristupačnost zadnjih godina značajno poboljšana. „No trebalo bi puno više, ističe predsjednica Udruge. Nas posebno ljute novogradnje koje se prilagode forme radi. Primjerice pothodnik na Osječkoj ulici, ali i na Općinskom sudu gdje su rampu zamijenili s platformom što je za invalide puno teže. Tako i na zgradi HZZO-a. Ono što meni osobno jako otežava pristup to su mali lokali u gradu, kafići, frizeraji, razne trgovinice u centru grada, koji imaju jednu do dvije stepenice ali što je nama potpuno nedostupno. A to se lako može riješiti, umjesto stepenica napraviti kosinu kao što su malobrojni primjenili" požalila se Goga, najavljujući novi vodič o pristupačnosti u Gradu.

Život je bio ispunjen, ali...

S toliko puno angažmana u domeni vezanoj za osobe s invaliditetom, Goga ostavlja dubok trag u rodnom Gradu. Zato je nagrađena i Štitom Berislavića, premda joj, kaže, priznanja ne znače puno.

Udruga se od početka preobražavala od humanitarnih aktivnosti do zagovaranja modela društva u kojemu bi mogli svi ravnopravno živjeti, ili, što bi Goga rekla stvaranja izjednačenih mogućnosti. Na tome se, kako ističe, još dosta treba raditi, premda je i sama organizirala niz različitih aktivnosti poput one pod imenom „Različiti a jednaki" koju su započeli prije skoro dva desetljeća. „U početku je to bilo tridesetak učenika, pa svake godine više a 2019.godine bilo ih je čak 300" Riječ je o jedinstvenoj akciji koja se odvija u sklopu obilježavanja Svjetskog dana pješačenja i ima simbolično značenje - povezati one koji mogu hodati i one koji to ne mogu, posebno djecu i mlade. „To je jedan od najboljih načina da se učenicima približe njihovi vršnjaci koji su po nečemu različiti. Učenici vide da mi ne možemo pješačiti što oni urade umjesto nas ali se zajedno igramo, jer naše potrebe za igrom, druženjem u prirodi su jednake. Zato želim poručiti svima da mi nismo osobe s posebnim potrebama nego s istim potrebama - za izletom, druženjem, igrom, ali to radimo na drugačiji način" izjavila je jednom prilikom predsjednica Udruge Loco Moto. Premda nje 2020-te godine pandemija korone „rastjerala" hodače, organizirali su virtualni program s edukativnim sadržajem, a ove godine po prvi put su bile uključene i dvije srednje škole, Medicinska i Tehnička.

„Ljubavi do neba ali ne mogu ih čuvati, potrčati za njima, igrati se u parku i fizički odraditi ono što bi htjela. To su one najvažnije „sitnice" u životu i to me najviše pogađa".

Na inicijativu Gordane Mišković, i Udruge Loco Moto, na brodskom Poloju postavljena je također 70-metarska drvena montažna rampa koja olakšava pristup rijeci Savi, posebice osobama u kolicima, a sagrađena je kroz projekt Naš doprinos zajednici. Među korisnicima je i Vladimir Juras, dugogodišnji član Udruge koji je puno puta bio na Poloju ali nije mogao ući u vodu jer se nakon prometne nesreće kreće uz pomoć kolica. Kako je kazao, najviše ga je obradovala suradnja puno dobrih ljudi (učenici Obrtničke škole i regionalne Zaklade Slagalica iz Osijeka,) kojima je stalo da pomognu. A Vladimir je , dodaje Goga i jedan od primjera koliko Udruga promijeni i kako poveže ljude. U Udruzi je našao ljubav, (djevojku), s kojom će možda slijediti primjer ranijih članova i okruniti je brakom.

Većina provedenih aktivnosti Udruge može se vidjeti na YouTube tube kanalu Udruge pod nazivom LOM TV (što znači lomimo predrasude).

Koliko ju je sve ojačalo a koliko joj je bilo teško

Na moje pitanje koliko ju je iscrpilo sve što radi proteklih desetljeća a koliko ojačalo, Gordana je kazala da joj je teško komparirati jer je svjesna kako je njezinu osobnost formirao invaliditet. „Kakva bih bila osoba da nisam nastradala sad ne mogu znati, ali u odnosu na moj karakter, svjesna sam samo da mi je rad u Udruzi puno dao u smislu da steknem potrebne vještine i kompetencije, a što je najvažnije socijalni kontakt s ljudima. Mislim da me osnažilo u toj mjeri da mogu iskreno govoriti o invaliditetu. Postala sam primjerice svjesna da smo moja majka i ja cijeli život provele u nekom osjećaju krivnje. U trenutku kad sam nastradala, odvojila sam se od nje u dvorištu što ona nije primijetila, izašla sam na ulicu i ..ona je samo čula vrisak. A s druge strane, sama sam odrastala s osjećajem krivnje da svojim invaliditetom opterećujem roditelje i cijelu obitelj. To mnogi osjećaju. O tome tek danas mogu govoriti otvoreno nakon puno godina osnaživanja. Itekako mi je trebalo hrabrosti kada sam išla s društvom na plesnjak, da se suočim s pogledima dečki koji komentiraju „šteta,a kakva bi to djevojka bila". Naravno to me pogodi, otplačem svoje, ali zbog toga odlučim da neću ostati zatvorena i povući se nego krenem u idući dan. Danas mogu govoriti i o najintimnijim trenucima, o obrazovanju, o krizama u pubertetu o potrebi za psihološkom podrškom koja nedostaje inače, posebice u Brodu. Razgovor s psihoterapeutom smatram elementarnom potrebom, Kako se nositi s osjećajem da si potpuno drugačiji, da te ljudi drugačije doživljavaju na javnom mjestu, u obitelji".

Pusti snovi

Goga ide s povjerenjem prema ljudima iako je, veli, kroz godine koje su prošle svašta doživjela pa i u ulozi predsjednice Udruge." Povrijedi me nešto ali shvaćam da danas svatko ima pravo sve reći, da Internet i društvene mreže svima otvaraju mogućnost za to".

Unatoč tome cijeli život ostavlja dojam tako snažne osobe na čemu bi joj mnogi mogli pozavidjeti. Život joj je uz obitelj i stalni angažman u Udruzi gotovo ispunjen, ali želi još puno toga. „Znam da nisam uspjela sve što sam željela, ali neke stvari ne možemo kontrolirati". A neostvarena želja joj - zaplesati. „Da me netko pita što bih najviše željela na jedan dan, rekla bih da želim plesati bez prestanka. Imam taj temperament i to bih strašno željela, ali…dobro", samo je spustila glavu.

Kad zasvira tamburica srce joj igra, a kao mlada odlazila je na plesnjake s prijateljicama i promatrala druge kako plešu. „Žao mi je danas što sam si u tim najljepšim godinama uskraćivala takva zadovoljstva. Sada bez problema kada idem na neku zabavu, u kolicima odem na podij i vrtim se. U svijetu postoje i natjecanja u plesu s kolicima". A utjehu joj donekle pružaju i slike na zidu dnevnog boravka, njezini radovi s motivima mladih koji plešu.

Osim što ne može zaplesati, žao joj je što nije imala više djece. „Djeca su najveće bogatstvo i smisao življenja", naglašava Goga, premda se bori i s drugim demonima, jer ne može, kaže, biti prava baka svojim unucima Damjanu i Patriku. „Ljubavi do neba ali ne mogu ih čuvati, potrčati za njima, igrati se u parku i fizički odraditi ono što bi htjela. To su one najvažnije „sitnice" u životu i to me najviše pogađa".

Mada i u mirovini ima puno svakodnevnih obaveza, Goga ipak pronalazi vremena za čitanje, a posebno je privlače knjige o ženama koje su napravile puno značajnih stvari u životu i o kojima se malo zna. „Sve priče su istinite i dojmljive, o ženama vrijednima pažnje, truda ljubavi, poštovanja, jer su časne, poštene. Žene suptilnije prilaze svakom problemu, drugačije ga rješavaju" zaključuje Gordana koja uvijek pronalazi snage kako bi poticala osobe s invaliditetom, da prikupe svu upornost pa i hrabrost kako bi iskoristili sve svoje potencijale i maksimalno se probili u životu. Pritom naravno pomaže Udruga gdje se svi osjećaju jači, zaštićeniji, sigurniji, a kad se barijera jednom slomi svima je mnogo lakše i samostalno krenuti prema svijetu koji bi trebao biti svijet izjednačenih mogućnosti.

    Broj komentara: 0

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    Zlatko Burić - Paja

    Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    1.5.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    Upamćeni ravnatelj Vlado Prskalo:

    'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    24.4.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    Povjesničar i književnik, Stanko Andrić

    Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    20.3.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    Poduzetnik i aktivist Dževad Haurdić:

    'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    27.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    Pukovnik kolekcionar Josip Kecerin

    Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    13.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    Julijana Rosandić

    Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    6.2.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    Marija Radošević s Venijem Losertom

    Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    23.1.2022. | 8:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    Husein Čamdžić - Huso

    Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    28.11.2021. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Jedini čuvari zanata koji izumire

    Brodska obitelj Tomić

    Jedini čuvari zanata koji izumire

    29.8.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Obični, a tako različiti

    Nada i Antun-Tona Balić

    Obični, a tako različiti

    1.8.2021. | 12:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Život je zajebancija!'

    Majstor ozbiljnog humora:

    'Život je zajebancija!'

    11.7.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    Novinar Nikola Đuraković

    Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    20.6.2021. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Majstor života

    Glazbenik i poduzetnik, Tvrtko Exle

    Majstor života

    6.6.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    Velečasni David Sluganović

    'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    13.12.2020. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :