Foto: Marija Radošević/SBplusVladimir Pokopčić
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplus
Od mladosti iznimno sigurne ruke što mu je uz discipliniran život, kondiciju i dobar vid osiguralo epitet najtrofejnijeg strijelca Hrvatske koji je 12 puta zaredom proglašen i najboljim sportašem Slavonskog Broda, 12 puta je bio prvak Jugoslavije, proputovao 17 europskih država i neke azijske zemlje, bio je član državne reprezentacije 15 godina, dobitnik je preko 150 pehara, medalja, plaketa i priznanja, a sportski duh ga, unatoč poznim godinama i Parkinsonovoj bolesti, ni danas nije iznevjerio.
VEĆ je gotovo tri desetljeća u
mirovini, zlatar i graver Vladimir
Pokopčić koji je kod brodskog majstora Dragutina
Schwendemanna, nekad uglednog draguljara i zlatara, izučio i optičarski
zanat pa ga sumještani poznaju po uslugama te vrste koje je nudio do
umirovljenja. Ipak, Brođanima je najpoznatiji kao nepobjedivi i najtrofejniji
strijelac u Brodu, kao višestruki prvak Hrvatske i Jugoslavije. Premda je
danas, u 86. godini poprilično narušenog zdravlja, još uvijek ga ne napušta
sportski duh s kojim je valjda i rođen 1935. godine u brodskom Mucvanju, u kući
koja je deset godina kasnije potpuno srušena prilikom bombardiranja saveznika.
Po završetku osnovne škole pa
nakon naukovanja i polaganja ispita za zlatarskog majstora pomoćnika, otišao je
na odsluženje vojnog roka u daleko Skopje. Sjeća se iscrpljujućeg putovanja od
36 sati ubrzanim vlakom do tog udaljenog grada, gdje se kao vojnik baš i nije
iskazao u gađanju iz puške.
„Da bi postao dobar strijelac moraš imati veliku fizičku
kondiciju, dobar vid (što se može postići i s naočalama) i vrsnu koncentraciju",
naglašava majstor. „ Ako dignem pištolj i uhvatim se da mi misli lutaju,
spuštam ga. Svaki dan smo vježbali kako bismo imali jako i izdržljivo cijelo
tijelo", pojasnio je.
No, kada se nakon odsluženja vojske
vratio kući, na nagovor prijatelja Bore
Lipeca koji je radio u kartonaži nekadašnjeg poduzeća Plamen, s 24 godine, neplanski
se počeo baviti streljaštvom jer su prvi rezultati bili iznenađujuće dobri.
Premda je počeo raditi kao
zlatarski majstor u „Tehnometalu", postignuća u streljaštvu, opčinila su ga. Od
1959. godine počeo je trenirati kao član SD „Maršal Tito", a osim na zračnoj
puški pucao je i malokalibarskom i vojničkom. Ipak, '62. godine opredijelio se za
pištoljske discipline te je tada prvi put postao i prvak Hrvatske u disciplini
pištolja serijske izrade „Drulov".
„Kada je stigao poziv za
natjecanje u Zagrebu gdje se pucalo u više disciplina pa i iz malokalibarskog
pištolja što nikada do tada nisam pokušao i sam sam se iznenadio uspjehu. Ne znam
kako mi je to pošlo za rukom. Nakon toga je krenulo. U Jugoslaviju su došla četiri
takva pištolja, a Streljački savez Jugoslavije organizirao je šest dana
natjecanja .Pucalo se običnim pištoljem, a nagrada za prvo mjesto bio je
precizni pištolj. I uspio sam ga osvojiti", i sada ponosno ističe Vlado, kako
ga oslovljavaju mnogi Brođani.
Nizali su se uspjesi pa je tako
kao član streljačke reprezentacije Jugoslavije bio sudionik Europskog
šampionata u Stockholmu 1963. godine, nakon čega je prvi put proglašen i najboljim
sportašem Broda.
Streljaštvo je bilo njegova strast i ljubav
„Da bi postao dobar strijelac
moraš imati veliku fizičku kondiciju, dobar vid (što se može postići i s
naočalama) i vrsnu koncentraciju" naglašava majstor. „ Ako dignem pištolj i
uhvatim se da mi misli lutaju, spuštam ga. Svaki dan smo vježbali kako bismo
imali jako i izdržljivo cijelo tijelo" pojasnio je.
No, kao reprezentativac imao je
zastarjelo i iskorišteno oružje pa si ga je sam kupovao, a u početku nije bilo
lako doći do kvalitetnog komada. Da bi mogao vježbati kupovao ga je, kao i
municiju, u istočnim zemljama. Jer domaća municija iz Goražda je, po njegovim
riječima, bila „luk i voda".
„Tako smo u Mađarskoj,
Bugarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj… mijenjali šuškavce i najlon košulje za
oružje i municiju i još pritom strahovali na granici da nam ne oduzmu i ne
kazne nas"… Ipak, nikad se nije dogodio neki kvar ili da zaglavi metak. Ali
jedanput je, sjeća se, izgubio prvenstvo Jugoslavije zbog dekoncentracije.
„Bila je brza paljba pištoljem. Držimo pištolj dole na 45 stupnjeva, kad okrenu
metu pucam i imam svega tri sekunde. Nanišanio sam ispalio i odložio pištolj.
Ne znam što se dogodilo jer nisam ispalio pet nego četiri metka", prokomentirao
je peh.
U 27. godini prvi je put postao prvak Hrvatske, a takav je
uspjeh zabilježio ukupno 24 puta, dok je najboljim strijelcem Hrvatske
proglašen osam puta. No, bio je i prvak Jugoslavije 12 puta.
Streljaštvo je od prvih
treninga bilo veliki izazov s kojim je proputovao ne samo jugoslavenskim gradovima,
nego i boravio u 17 europskih zemalja te, primjerice, u turskom Izmiru do
kojega su, sjeća se, putovali tri dana autobusom po nesnosnoj vrućini. „Usput smo
spavali u Sofiji, Plovdivu… no, mladi smo bili pa smo sve izdržavali", kazao je
Vlado prisjećajući se i lijepih druženja, ali i stroge discipline. Nas "pištoljaše"
trener je držao pod povećalom da ne bismo negdje otišli, popili i izgubili
koncentraciju. Disciplina je bila iznad svega, nije smjelo biti neprospavane
noći". Od mladosti, zbog toga, ovaj vrsni sportaš nikada nije ni pušio niti pio
alkohol pa čak ni kavu. Jer dogodilo bi se, kaže, da zbog kave ne može zaspati
pa onda izgubi dobru koncentraciju. A discipliniran je ostao do danas pa i
bolest savladava svakodnevnom vježbom s desetak sportskih pomagala. Već osam
godina, naime, koliko se bori s Parkinsonovom bolesti to nije lako, ali
sportski duh se ne predaje. Pištolj koji je težak oko kilogram i pol mora
držati čvrsto i tada se ruka ne trese. „A ponekad, dok sjedim pred televizorom
znam uzeti peglu u ruku i držati visoko. To je naprosto navika. I fali mi ako
ništa ne radim, ako ne vježbam."
Zaredala natjecanja i nevjerojatni uspjesi
U 27. godini prvi je put postao
prvak Hrvatske, a takav je uspjeh zabilježio ukupno 24 puta, dok je najboljim
strijelcem Hrvatske proglašen osam puta. No, bio je i prvak Jugoslavije 12 puta.
Na međunarodnom natjecanju u Leipzigu, postigao je državni rekord, uspjevši s
MK pištoljem slobodnog izbora osvojiti 562 od mogućih 600 krugova. To
natjecanje mu je ostalo u sjećanju zbog još nečega. „Kolegica iz Zagreba, koja
je vrhunski gađala iz puške, rekla mi je; ako ubiješ preko 540 krugova
pištoljem, svaki krug preko toga dobit ćeš jednu pusu. Bila je to dobra
motivacija, ali stvarno sam bio koncentriran pa sam ubio 562 kruga i tada oborio
državni rekord. Naravno, našla se tu i „komisija", svi su stajali oko nas dok
je ona plaćala 22 puse". Nakon toga uslijedilo je i priznanje Streljačkog
saveza Jugoslavije. Iste godine, 1965., bio je član državne reprezentacije na
EU šampionatu u Bukureštu, u gađanju zračnim pištoljem. Više puta je nosio
naslov trostrukog prvaka Hrvatske i Jugoslavije u disciplinama Drulov, u
preciznom pištolju, revolveru Colt „Smith-Wesson", zračnom i pištolju slobodnog
izbora. Kao član državne reprezentacije kroz 15 godina, natjecao se u pištoljskim
disciplinama na brojnim Europskim prvenstvima, u Madridu, Parizu, Londonu,
Lincu, Budimpešti, Bukureštu, Plzenu, Izmiru, Enshedeu, Beogradu,… Možda mu je,
veli, najveći uspjeh osvojeno i podijeljeno s talijanskim strijelcem deseto
mjesto na svijetu, u švicarskom Tunu 1974.
A kada mu se osim prvih
osvojenih nagrada pobroje i one druge i treće, Vlado Pokopčić je, kako su neki
izbrojali, zasigurno najtrofejniji brodski sportaš u prošlom stoljeću.
Bilo je to vrijeme mladosti, ljubavi, uspjeha, druženja, ljepote
Uvijek se volio družiti, a u
mladosti je to bilo s urarom Mirom
Bognarom, Zlatkom i Franjom Škalabrinom, optičarom Jozom Wachtlerom…
Nakon „Tehnometala" gdje je
radio kao zlatarski majstor odlučio se okušati i u optičarskom poslu pa je 12
godina radio u Ghetaldusu, a onda se na nagovor prijatelja Mire, upustio u
privatne „vode" zlatara, gravera i optičara. Zlatarski posao je bio težak jer
su sami izrađivali nakit, a ne preprodavali kao što se uglavnom danas radi,
kazao je Vlado, no uz sva tri zanata uspijevalo se živjeti i izdvajati za veliku
strast - streljaštvo.
„Nas dvojica smo na biciklima po tri dana putovali na more.
Prvi i drugi put smo išli preko Bosne do Splita, treći puta preko Slovenije u
Istru, a četvrti put je s nama išao i Jozo Wachtler. Vozili smo kroz Bosnu pa
Crnu Goru i do albanske granice. Htjeli smo vidjeti bunkere o kojima smo samo
čuli, ali nije nam to uspjelo."
Svoju prvu suprugu Anu, rođenuPiha, upoznao je još kao mladić na plesnjaku. Naučila ga je plesati rumbu a on
je nju poučio gađati iz puške. „Željela je vidjeti čime se ja to bavim pa je
dolazila na treninge. Tako je i sama počela pomalo pucati. A onda se dogodilo
da je na jednom natjecanju Slavonije i Baranje osvojila prvo mjesto iz
malokalibarske puške na 50 metara. I kasnije je bila među vodećima na
prvenstvima Hrvatske", prisjeća se Vlado.
Oženili se 1960. i sljedeće
godine dobili sina koji nosi očevo ime. A ljubav prema zračnoj puški prenijeli
su i na Vladimira juniora koji se kratko vrijeme bavio streljaštvom kao
hobijem.
Supruga Ana je umrla prije 19 godina, a onda se oženio gospođom Ljiljom koja je također umrla prije devet
godina. Rekao je da se neće treći put ženiti, ali danas se druži s gospođom Verom, međusobno si pomažu i prikraćuju
vrijeme.
Uz streljaštvo obožavao je bicikl
Osim kao strijelca, brojni
vremešniji Brođani sjećaju se Vlade na biciklu. Oduvijek ga je volio voziti, pa
i danas to čini ako mu zdravlje i vremenski uvjeti dozvole. Ako ne uspije izaći
van, za vježbu posluži i sobni bicikl.
A prvi bicikl je sam napravio
još kao klinac, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. „Kod jednog čika Đure redovno sam odlazio i molio ga da
se malo provozam na njegovom biciklu. Onda sam nabavio nekoliko starih i
sklepao od njih svoj prvi bicikl. Dvije godine prije vojske i dvije poslije sa
društvom - također zaljubljenicima u bicikle poput putopisca Mate Rajkovića išao sam na more. Naravno
prethodile su pripreme, vožnje bicikla vikendom do obližnjih mjesta, Đakova,
Gradiške, Požege, Dervente,…
„Nas dvojica smo na biciklima
po tri dana putovali na more. Prvi i drugi put smo išli preko Bosne do Splita, treći
puta preko Slovenije u Istru, a četvrti put je s nama išao i Jozo Wachtler.
Vozili smo kroz Bosnu pa Crnu Goru i do albanske granice. Htjeli smo vidjeti
bunkere o kojima smo samo čuli, ali nije nam to uspjelo."
Usput su spavali gdje su
stigli, na sjenicima, u grmlju, šumi, bez šatora. Onda nije bilo ni asfalta niti
guma za bicikl pa su se, kaže, pomagali „bajlagom", ali stigli su uvijek gdje
su naumili. „Usput kupimo malo mlijeka, jedemo konzerve, slaninu, kruh, budemo
par dana na obali i nazad. Jednom smo se vraćali preko Velebita. Zatekla nas je
takva zastrašujuća grmljavina, da je se i danas s nelagodom sjećam" .
Filatelist i planinar
Uz streljaštvo koje je uvijek
bilo na prvom mjestu pa i bicikl, Vlado se bavio filatelijom. Imao je, veli,
zavidnu kolekciju markica, a da bi došao do neke zanimljive, podnosio je pravu
žrtvu. „Tako smo jednom Ivica Koprivčević, Miro Bognar, Vlado Šnajder i ja išli u Dubrovnik na šahovsku olimpijadu kako bismo
dobili specijalne žigove, prvi dan izdavanja markice, a kao planinari smo imali
popust na putovanje i smještaj".
Bio je i dugogodišnji član
brodskog Planinarskog društva, šezdesetih godina, kada je društvo brojilo
triput više članova nego danas. Sjeća se kratkih, ali lijepih izleta,
planinarskog skijanja na drvenim skijama, nepoderivih gojzerica…
U posebnoj uspomeni mu je ostao
posjet Plitvičkim jezerima. „Izašli smo iz autobusa dvije stanice ranije pa nastavili
pješice. Ali naš vodič je „hofirao" s jednom planinarkom pa smo zalutali i na
Plitvice stigli po noći", prisjetio se nekad neugodne, a danas smiješne zgode.
Pohvale, nagrade ali i razočaranje
O čemu god smo razgovarali uz
poslijepodnevnu kavicu, Vlado se stalno s puno razloga vraćao na streljaštvo,
vitešku igru u kojoj se dokazao kao rijetki, koja mu i danas ispunjava srce, a
zbog lijepih sjećanja zaiskre i suze u očima.
Nakon što je ponovo proglašen najboljim natjecateljem u
pucanju iz pištolja u Hrvatskoj, SOFK-a mu je oduzela već dodijeljenu (po 13.
put) titulu najboljeg sportaša Broda, što ga je kao sportaša i čovjeka
razočaralo pa je napustio brodsku streljačku družinu i 1976. godine postao član
kluba „Zagreb 1786.".
Dvanaest godina zaredom
proglašavan je najboljim sportašem Broda, a 1972. godine kao prvi sportaš u
povijesti nagrađen je i najvišom gradskom nagradom - „Nagradom oslobođenja
Broda". No, tri godine kasnije, nakon što je ponovo proglašen najboljim natjecateljem
u pucanju iz pištolja u Hrvatskoj, SOFK-a mu je oduzela već dodijeljenu (po 13.
put) titulu najboljeg sportaša Broda, što ga je kao sportaša i čovjeka
razočaralo pa je napustio brodsku streljačku družinu i 1976. godine postao član
kluba „Zagreb 1786.", gdje je i dalje postizao vrsne rezultate poput Balkanskog
šampionata u Sofiji na kojem je osvojio ekipno prvo mjesto u zračnom pištolju.
Svake godine su se nizale nagrade i proglašenja najboljim strijelcem Hrvatske i
prvakom Jugoslavije, a 1993. godine na otvorenju Europskog prvenstva u
Budimpešti nosio je hrvatsku zastavu.
Četiri desetljeća se Vlado
Pokopčić aktivno bavio streljaštvom, a i nakon toga još koju godinu za svoj „gušt".
Tako je 2000. veteranski prvak Hrvatske u pucanju revolverom Colt
„Smith-Wesson" i aktualni državni rekorder (od 1995.) u disciplini „Drulov".
Godinu kasnije, kao i 2004., osvaja prvo mjesto na Prvenstvu Hrvatske.
Težina godina, ali i lijepa sjećanja
Godine i bolest donijele su
svoje zabrane. Više nema natjecanja a sve češće ni vožnje biciklom s kojeg je
par puta zbog gubitka ravnoteže pao. Tako je prestao voziti i auto svjestan kako
to može biti opasno i po druge u prometu.
Nema više ni druženja koja je
uvijek volio. Prisjeća se prijatelja, s kojima je provodio ugodne trenutke
poput Zvonka i Elvire Ćalić, Terhal Dražena, Ive Jurkovića, Zvonka i Branke Solina,... ali mnogima je, nažalost,
privilegija starenja uskraćena.
Brojna priznanja, plakete,
pehare koje su dobili on i Ana, darovao je Muzeju brodskog Posavlja. Ali i bez
njih kao podsjetnika, sjeća se brojnih zemalja koje je upoznao putujući na
natjecanja i onih koje nije vidio, a htio je, poput Rusije, Albanije, Andore… kao
i bezbroj sretnih trenutaka kada je nakon discipliniranih treninga postizao
najbolje rezultate. Zbog najvećih sportskih uspjeha nuđen mu je posao i stan u
drugim mjestima, u Požegi, Zagrebu, Srijemskoj Mitrovici,... no nikad nije htio
napustiti svoj Brod, grad u kojem je rođen koji najviše voli i čije je ime kroz
svoje pobjede pronio svijetom.