Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 29.8.2021. u 11:00
Prikaza: 3279
|
Autor: Marija Radošević

Brodska obitelj Tomić

Jedini čuvari zanata koji izumire

MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus

Hoće li se nastaviti život Krznarije Tomić pitanje je na koje sadašnji majstori nemaju odgovor. Možda će nekom od petero unučadi koji su u raznim strukama, nekada pasti na pamet kako udahnuti život starom obiteljskom poslu, osuvremeniti neke predmete prohujalih vremena i sačuvati tradiciju sredine i svoje obitelji kao što to rade Švicarci, Nijemci, Austrijanci, Talijani…

 

Obitelj Tomić već sedam desetljeća jedini su Brođani, do danas jedini krznari od krajnjeg istoka Hrvatske do Zagreba. Pokušavaju očuvati nekada vrlo cijenjeni luksuzni zanat koji svakim danom sve više uzmiče pred suvremenim umjetnim materijalima što zagovaraju ljubitelji životinja, ali i pred potpunom promjenom slavonskih sela u kojima sve više iščezava tradicija.

"Nakon što je 1943.godine položio majstorski ispit za krznara u Vinkovcima, Petar Tomić otvorio je i prvu vlastitu radnju u istom gradu no 47. godine se sa suprugom Anicom, preselio se u Slavonski Brod i otvorio krznariju."

Treća generacija krznara pokušava sačuvati lijepi zanat

U vremenu od osnutka već davne 1947. godine Krznariju Tomić vodili su PetarBoris pa danas iz treće generacije Darko Tomić uz pomoć supruge Ivanke, iako je njegova majka Dragica dugi niz godina „alfa i omega" ovog zanata koji sve više izumire. Njih troje još pokušavaju očuvati obiteljsku tradiciju premda svjesni kako je to danas samo ostatak nekada izvrsno uhodanog, lijepog, kreativnog i isplativog posla. Slušajući 86-godišnju majstoricu kako objašnjava koliko je mukotrpnog posla uloženo u jedan od gizdavih, nekada neizostavnih odjevnih predmeta seoskih cura, crveni kratki kožuh ukrašen ogledalcima, pletenicama i raznim dodacima, nameće se misao kako je šteta što je takav odjevni predmet, koji izgleda kao pravo umjetničko djelo, gotovo izbačen iz upotrebe.

 „Ma, još se radi", vrteći glavom kazao je Darko koji je devedesetih godina, nakon očeve smrti, naslijedio stari obrt. „Tada je još živjelo selo, a naša proizvodnja je 90 posto bila  okrenuta seoskom stanovništvu. No i to je ograničeno tržište. Prodavali smo robu od Oriovca na zapadu županije do Babine Grede na istoku, oko Đakova i nekoliko sela uz Savu.

Drugi dio, fina krznarija, bunde, ovratnici, šubare…postao je čini se nepristupačan ili kako kaže, preskup zanat za današnje vrijeme. „Bio je to nekad zanat blagostanja, no poslije Domovinskog rata, sve se manje išta može prodati", dodala je njegova majka Dragica koja, iako narušenog zdravlja, u devetom desetljeću života i dalje je u obitelji glavna kada je u pitanju izrada odjevnih predmeta od krzna.

Izučena trgovkinja postala prava majstorica za kožna remek djela

Dragica je kao četverogodišnja djevojčica iz Samobora s roditeljima doselila u Brod gdje je kasnije kod poznatog trgovca Benčevića izučila trgovački zanat. No u mješovitom razredu tada obrtničke škole upoznala je Borisa Tomića, svog kasnijeg supruga, koji je jedini učio za budućeg krznara jer su njegovi roditelji već imali krznarsku radnju u slavonskobrodskoj Strossmayerovoj ulici, na istoj adresi na kojoj se radnja nalazi do današnjih dana. „Prvog dana smo se upoznali i pale su međusobne simpatije, pa smo se zabavljali pet godina, a pedeset i sedme smo se vjenčali." sjeća se gospođa Dragica. Iako je u početku radila kao trgovac, dva puta je davala otkaz na poslu kako bi pomagala raditi u krznariji.

Povijest kožarskog zanata stara je gotovo kao i povijest civilizacije. U obitelji Tomić sve je započeo njezin svekar, Petar Tomić, kojega je doživljavala kao oca. „On je ostao siroče bez roditelja nakon Prvog svjetskog rata te izučio, kako se to kazalo, ćurčijski zanat kod obitelji Novoselović u Čajkovcima, a potom se zaposlio u osječkoj kožari. Nakon što je 1943. godine položio majstorski ispit za krznara u Vinkovcima, otvorio je i prvu vlastitu radnju u istom gradu no 47. godine se sa suprugom Anicom, preselio u Slavonski Brod i otvorio krznariju.  Slavonski Brod  je u to vrijeme imao bogatu okolicu." ispričala je gospođa Dragica. Posao se razvijao, a i ona je u obitelj došla deset godina kasnije. Unatoč tada lijepom poslu trgovkinje, zavoljela je raditi s krznom.

Sjeća se kako su Petar i Boris kožu nabavljali na zagrebačkom velesajmu, a katkad su po sirovinu odlazili i u Makedoniju. „Sirove janjeće kože su dolazile u Brod vlakom pa smo ih mi štavili, prali i češagijama čistili krzno na Glogovici, Nakon toga smo ih vozili kući i skidali ostatak „mesine" s kože, pa sušili, fajhtali i sami bojali. A boju smo dobivali od gljive s drveta koje su nam donosili stari ljudi iz sela, no kad ih je ponestalo bojali smo gotovim bojama. Bile su to uglavnom smećkaste nijanse i boje meda dok smo crvenu kožu kupovali u Zagrebu ili Somboru. Obojanu kožu smo španovali i nakon toga se iz te ravne površine moglo krojiti što se već tražilo." objasnila je majstorica proces pripreme sirovine od koje su nastajali čudesno lijepi proizvodi, prava remek djela.

Živjeli su od sela i kožuha

Njihovi najučestaliji kupci bili su ljudi sa sela, koji su nosili kožuhe, različitih boja i ukrasa. No izrađivali su ih i za radnike „Đure Đakovića" za veterinare, željezničare…u mnogim gradovima bivše države, posebice u Bosni gdje je bilo dosta kupaca. „Ali vremena su se promijenila. Nove generacije više vole džins."

U vrijeme od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća sela su bila bogata, a njihovi najučestaliji kupci bili su ljudi sa sela, koji su nosili kožuhe, različitih boja i ukrasa. No izrađivali su ih i za radnike „Đure Đakovića" za veterinare, željezničare…u mnogim gradovima bivše države, posebice u Bosni gdje je bilo dosta kupaca. „Ali vremena su se promijenila. Nove generacije više vole džins", zaključuje Darko, pojašnjavajući kako današnji kožusi koje još rade za starije snaše više nisu kožni. Kako zbog nedostatka sirovine tako i poslijeratne neimaštine stanovništva, počeli su ih šivati od umjetnih materijala. "Unutra ide umjetno krzno a izvana imitacija kože. Snaše ih nose na pijacu i oko kuće i dobro su prihvaćeni, barem kod starijih". Ako se malo zaprlja može se sprati vodom, dodaje gospođa Dragica. Umjetni materijal nabavljen iz Mađarske lakše je održavati, a i ne napadaju ga moljci. Iako su takvi kožusi jeftiniji i dostupniji svima i njih se sve manje traži  jer izumiru stare generacije. „Na žalost, naši kupci nestaju. Sad ako se i kupi koji kožuh to je uglavnom za sahranu, crni, bez ukrasa" dodaje Darko", koji je zbog smanjenog posla u krznariji bio prinuđen započeti i drugi obrt.

Osamdesetih godina tražile su se i šile u krznariji Tomić i ženske bunde, šubare, po željama kupaca od lisice, nutrije i bizama. Lisice su otkupljivali od lovaca, a bizam od uzgajivača, dok su nutriju nabavljali u Subotici. „Jednom je lovac iz Oriovca donio krzno bijesne lisice pa je završio u bolnici, a i ja sam se morala cijepiti protiv bjesnoće." sjeća se nemilog događaja gospođa Dragica. No bila su to vremena kada su si brodske gospođe mogle priuštiti ovaj luksuzni komad odjeće koji je donekle predstavljao statusni simbol, ali svakako nezamjenjivu toplu odjeću koja apsolutno najbolje grije tijelo, kao i perina (prekrivač punjen domaćim perjem) za krevet. „Nikad neću zaboraviti, prvu bundu od lisice koju smo davno sašili i prodali pred Božić jednoj brodskoj gospođi. Neki su bunde kupovali u Zagrebu i drugdje, a nama donosili da ih popravimo, skratimo ili prekrojimo, kazala je. Danas je i to vrlo rijetko".

Za jedan kožuh mjesec mukotrpnog dana

Iako se značajno smanjio broj kupaca, ostale su povremene narudžbe za izradu pravih kožnih crvenih, živopisnih kožuha za umjetnička društva, jedine još čuvare tradicije, koji, ovisno o tome imaju li financijsku potporu Ministarstva kulture, naruče poneku količinu. „Nije nam problem proizvesti koliko god to mukotrpno bilo, ali je problem naplatiti." žali se Darko, napominjući kako je za jedan kožuh potrebno mjesec dana zahtjevnog rada isključivo rukom.  A takav odjevni predmet koji se u prigodama može nositi par desetljeća mogu naplatiti oko tri do četiri tisuće kuna, što je u usporedbi s drugim robama jako podcijenjeno.

Najbolje to zna gospođa Dragica koja će se, unatoč bolesti uhvatiti u koštac sa svakim naručenim novim komadom. „Te najšarenije kožuhe zovemo s pet grana. Svaku bobicu iz komada kože lohajzom se mora izbiti van i ispeći na peći a onda rukom svaku prišit…To više nitko ne radi, jer je prezahtjevno. A ja to tako volim, iako sve manje mogu raditi, rekla je vitalna gospođa dok pokazuje započeti kožuh i crveni kožni remen ukrašen ogledalcima i šarama. „Mukotrpno je raditi sve rukom i iglom. To je fizovano, petljano, svaka bobica je izvučena lohajznom od najmanjeg do najvećeg tako da se dobiju ove male i veće bobice koje prišivam. Onda okolo ispletem, mi to zovemo vrnđanje. Ovaj remen radim danima, izgubim oči od napora, ali ne postoji mašina koja to može napraviti. I sve to mogu naplatiti recimo 250 kuna. Zato smo mi još jedini u Slavoniji. U Vinkovcima više nema ni jedan od nekadašnjih sedam krznara, nema ni u Osijeku ni Đakovu, nema do Zagreba", kazala je stara majstorica koja je ovaj zahtjevni zanat naučila od svekra i supruga. Oni su, napominje, kao i mnogi krznari zdravlje izgubili od štavljenja janjeće kože. Taj dio posla  naime, radi se s mravljom kiselinom koja je opasna za zdravlje, a stari se majstori nikada ničim nisu zaštitili. Nekada se ovaj kreativni zanat mogao naučiti i u školi no već godinama ovo strukovno obrazovanje ne postoji.

Kape za sinjske alkare i Trenkove pandure

Nadu za opstanak obrta daju neki poslovi koje su po narudžbi radili krznari Tomić poput kape ili tzv. kalpake za sinjske alkare kao i kape za Trenkove pandure.

U dobra stara vremena, sjeća se gospođa Dragica, imali su po nekoliko zaposlenih radnika koji su štavili kože i radili razne pomoćne poslove. A ona je sa suprugom, osim na sajmove, svake srijede i subote iznosila proizvode na brodsku tržnicu. „Grmjelo, sijevalo, po cičoj zimi vukli smo robu do tržnice, čistili snijeg, postavljali šatru i stajali vani po sedam sati. To sam najviše voljela iako je ostavilo posljedice na zdravlje svih". Istina, prodavalo se i u radnji i na sajmovima, no to je davno prošlo. Tradicijska odjeća u selima izumire, bunde se ne kupuju nego se eventualno obnavljaju i prekrajaju stare. „ Znali smo od bunde raditi šubare i ovratnike, no kako je riječ o starom komadu krznene odjeće koji ima vijek trajanja, često bi bilo teško jer koža puca.  „Ipak jako sam voljela taj posao", ponavlja gospođa Dragica. Ona je nakon smrti Petra 79.-te godine sa suprugom Borisom preuzela obrt koji ju je dolaskom u ovu obitelj, opčinio.

Uspijevali su izraditi sve što se od njih tražilo. „Jednom je primjerice modna dizajnerica Cuna Blažević, iz Zagreba donijela sliku po kojoj smo izradili crni grudnjak od kože sa ogledalcima. Uspješno je ispalo." sjeća se Darko, koji ipak ne ide na sajmove kože i krzna poput onoga u Milanu, jer je riječ, kaže, o obiteljskom malom poslu.

Ipak nadu za opstanak obrta daju neki poslovi koje su po narudžbi radili krznari Tomić poput kape ili tzv. kalpake za sinjske alkare, kao i kape za Trenkove pandure.

Žena je najelegantnija u krznenoj bundi

Smatram da žena ne može ni u čemu izgledati tako elegantno kao u krznenoj bundi, a ni jedan ju umjetni materijal ne može zamijeniti"

Nekada odličan biznis, strmoglavljuje se, naročito proteklih nekoliko desetljeća. Tome pridonosi kako nestašica novca tako i glasna zelena ideologija o zaštiti prava životinja te veliki broj onih koji tabuiziraju krznene odjevne predmete, mada većina nosi kožne cipele, torbe, novčanike, kape, rukavice od kože i uglavnom jedu meso usmrćenih životinja. Unatoč svim prozivkama još uvijek ima onih koji najradije nose krzno, posebice u hladnim krajevima.

„Mislim da se ponovo  sve više cijeni krzno iako je jedno vrijeme bilo potpuno obezvrijeđeno kao materijal. Smatram da žena ne može ni u čemu izgledati tako elegantno kao u krznenoj bundi, a ni jedan ju umjetni materijal ne može zamijeniti" ustvrdila je gospođa Dragica, razočarana što izumire zanat u koji se zaljubila.  

„Mi smo zadnji čuvari te tradicije, a hoće li netko od unuka nastaviti vidjet će oni koji ostaju poslije mene".

Možda unuci udahnu novi život Krznariji

Hoće li se nastaviti život Krznarije Tomić pitanje je na koje sadašnji majstori nemaju odgovor. Možda će nekom od petero unučadi koji su u raznim strukama, nekada pasti na pamet kako udahnuti život starom obiteljskom poslu, osuvremeniti neke predmete prohujalih vremena i sačuvati tradiciju sredine i svoje obitelji kao što to rade Švicarci, Nijemci, Austrijanci, Talijani…

 

    Broj komentara: 0

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    Zlatko Burić - Paja

    Beskompromisni roker kojeg nije teško voljeti

    1.5.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    Upamćeni ravnatelj Vlado Prskalo:

    'Da se deset puta rodim, bio bih učitelj'

    24.4.2022. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    Povjesničar i književnik, Stanko Andrić

    Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja

    20.3.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    Poduzetnik i aktivist Dževad Haurdić:

    'Tapetarstvo mi i danas kola žilama'

    27.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    Pukovnik kolekcionar Josip Kecerin

    Doprinos u ratu nije kruna mog života. U ratu majke plaču.

    13.2.2022. | 10:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    Julijana Rosandić

    Dva desetljeća potrage za istinom i pravdom

    6.2.2022. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    Marija Radošević s Venijem Losertom

    Najsjajnija zvijezda brodskog sportskog neba

    23.1.2022. | 8:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    Gordana Mišković - Goga

    Neostvareni san - plesati barem jedan dan

    19.12.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    Husein Čamdžić - Huso

    Srce ispunjeno sportom, ponajviše boksom

    28.11.2021. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Obični, a tako različiti

    Nada i Antun-Tona Balić

    Obični, a tako različiti

    1.8.2021. | 12:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Život je zajebancija!'

    Majstor ozbiljnog humora:

    'Život je zajebancija!'

    11.7.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    Novinar Nikola Đuraković

    Od rađanja do smrti „Đurinog" lista

    20.6.2021. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Majstor života

    Glazbenik i poduzetnik, Tvrtko Exle

    Majstor života

    6.6.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević

    Desetljeća brige za mentalno zdravlje sugrađana

    2.5.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Najtrofejniji brodski sportaš

    Vladimir Pokopčić

    Najtrofejniji brodski sportaš

    18.4.2021. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    Zdenka i Jozo Meter

    Od siromašnog djetinjstva do života „prinčeva“

    4.4.2021. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Radijski posao živio svim srcem

    Županijski kukurijek, Dražen Kasun

    Radijski posao živio svim srcem

    21.3.2021. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    Velečasni David Sluganović

    'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    13.12.2020. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :