Ilustracija(Foto: Paulina Mirković/SBplus)Protiv nove vlasti i kapitalista ne mogu štrajkati jer su ih sami 'proizveli', a proslave socijalističke provenijencije ne bi bile tek anakronizam nego i zloban sarkazam na vlastiti račun.
BUDUĆI da je moguće kako su mlađi ljudi
zaboravili što su o proslavi 1. maja čuli u školi – jer se najvećem svjetskom radničkom
blagdanu u Hrvatskoj, službeno, pridaje manje pažnje nego Hitlerbart-u paradnog
neofašiste Marka Skeje – podsjećamo
kako je 1. svibnja 1886. godine u Chicagu prosvjedovalo oko 40 tisuća radnika
ističući zahtjeve tzv. tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati
kulturnog obrazovanja. Tijekom tih demonstracija, policija je ubila šest, a
ranila oko 50 radnika. Puno je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su
pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na to krvoproliće, na 1.
kongresu Druge internacionale, održanom 1889. u Parizu,
odlučeno je kako će svake godine 1. maja biti održani radnički prosvjedi.
Već od sljedeće, 1890. godine, taj je datum postao 'međunarodnim danom opće solidarnosti
radništva'.
U kojoj mjeri je ondašnja hrvatska radnička
klasa bila napredna govori činjenica da se i u Hrvatskoj praznik rada počeo
slaviti 1890. godine.
Kako za vrijeme jugoslavenskog socijalističkog
samoupravljanja nije bilo oportuno da 1. maja štrajkaju, ustvari, poslodavci
('vlasnici sredstava za proizvodnju'), predviđeni radnički prosvjedi pretvoreni
su u proslave. Vjerojatno, željelo se poručiti kako radnička klasa više nema
razlog za prosvjedima, jer su tvornice njihovo vlasništvo, a uprave pod
njihovom kontrolom.
Nakon što su – tijekom udruženog zločinačkog
poduhvata – čisti neofašisti i prljavi komunisti s kriminalcima najgore vrste,
formalno-pravno, razvlastili „radni narod" kako bi mogli provesti milenijsku
pljačku i „zakonito" prisvojiti njihovu imovinu, „proleteri" koji su se u
Hrvatskoj djelatnicima počeli klicati, 1. maja osjećali su se kao govno na
kiši. Protiv nove vlasti i kapitalista nisu mogli štrajkati, jer su ih
sami 'proizveli', a proslave socijalističke provenijencije ne bi bile tek
anakronizam nego i zloban sarkazam na vlastiti račun.
Ostao im je tek grah
Grah je oduvijek bio radničko jelo.
Njegova energetska vrijednost u 100 grama je 333 kalorije, od čega je 60 posto ugljikohidrata.
Zbog toga su radnici i težaci, nakon jedne dobre porcije graha, bili spremni za
dugotrajan naporan posao.
Danas, dakako, hrvatska radnička klasa (ma
što to bilo) i oni koji im podilaze, ne kuhaju grah (tek) zbog toga jer je
hranjiv, nego zbog toga jer je svojevrsni alibi simbol. I to dvostruki. Simbol
radništva koje je tijekom kapitalizma prosvjedovalo protiv eksploatatora i
simbol samoupravljača koji su tijekom socijalizma slavili pobjedu nad
društvenim parazitima.
Alibi simbol jer, u konačnici, oportunizirani
sindikalni lideri nisu u funkciji radništva nego kapitalista, a pseudoljevica
nema ambiciju kapitaliste razvlastiti nego s njima kohabitirati.
Vjerojatno zato HDZ, kao sinonim „slobodne,
neovisne, demokratske, pravne…" aktualne hrvatske države, 1. maja, 'po šumama i
gorama', ne kuha grah. Dapače, od 1. maja i onoga što on simbolizira, napadno
se distancira koliko i od proslave Dana pobjede nad fašizmom. Što je potpuno
razumljivo jer je to sukladno njihovoj djelatnoj političkoj agendi.
Zbog toga, nerazumljivo je što hrvatski
proletarijat i pauperizirani srednji sloj hrvatskog građanstva ('Hrvatice,
Hrvati i ostali') masovno glasaju za HDZ i na taj način daju politički
legitimitet svim marifetlucima koje im, već tri desetljeća, čine nominalno
njihovi politički protivnici.
Naročito je to nerazumljivo onima koji ne
znaju što je alternativa tom i takvom HDZ-u.