Sanja Vulić(Foto: S.P./Radio 92FM)„Želite li u svijetu imati ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju svijest o tomu da su Hrvati i da je Hrvatska isto njihova domovina. Bez jezika je to teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet, nego tek svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti."
SLAVONSKI BROD - „Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori" i „Jedinstvo različitosti: radovi
iz hrvatske filologije" - dvije su vrijedne knjige prof.dr.sc. Sanje Vulić, danas predstavljene u
Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu.
U organizaciji Sveučilišta u Slavonskom Brodu i Ogranka
Matice hrvatske Slavonski Brod, o knjigama su, uz autoricu, govorile doc.dr.sc. Irena Krumes i Tena Babić Sesar.
Profesorica Vulić hrvatskom se
dijasporom bavi već tridesetak godina. U tom su joj segmentu, kao jezikoslovci,
ipak, najbitnija istraživanja o jeziku. Prvi dio knjige „Blago rasutih: jezik
Hrvata u dijaspori" posvećen je isključivo hrvatskom iseljeništvu. Autoricu je,
najprije, zanimalo u kolikoj je mjeri hrvatski jezik očuvan u iseljeništvu na
pojedinim kontinentima, u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama te na koji se
način 'vani' uopće čuvao hrvatski jezik.
- Djelomice sam se bavila
terenskim istraživanjem u Australiji, a jako puno imamo odvojenih radova koji
su tijekom desetljeća objavljivani o aktivnostima u dijaspori. Dugi niz godina
predajem predmet 'Hrvatski tisak u dijaspori', sustavno sam nabavljala
različita glasila. Ona jako puno toga otkrivaju. U pojedinima sam primijetila
da je glasilo u trenutku pokretanja bilo isključivo na hrvatskom jeziku, a
potom je pomalo počinjalo s objavom tekstova zemlje u kojoj izlazi, da bi na
kraju završilo tako da - osim naslova - više nema ništa na hrvatskom ili, tek,
tu i tamo koji tekst. Zašto? Zato što nove generacije više ne znaju hrvatski.
Ako žele da im glasilo bude čitano, moraju se prilagoditi. - kazala je Sanja
Vulić.
Tijekom svog istraživanja,
došla je do brojnih spoznaja koje su je iznenadile. Tako je u nekim slučajevima
zaključila da hrvatski u dijaspori bolje govore oni koji su rođeni izvan
domovine svojih predaka te koji su Hrvatsku posjetili tek u odrasloj dobi, no oni koji su iz nje iselili kao odrasli ljudi.
- Ono što me je najviše
iznenadilo saznala sam kad sam u Australiji istraživala jezik govornica prve i
treće generacije. Dakle, govornice koja je u Australiju iz Hrvatske došla kao
mlada odrasla osoba i govornice kojoj su oba djeda i babe rođeni u Hrvatskoj,
ali su već oba roditelja rođena u Australiji. Očekivala sam da će prva govoriti
hrvatski bez engleskih primjesa, a da će puno anglicizama biti prisutno kod
druge. No, obratno je. Govornica prve generacije neprestano u svoj hrvatski
ubacuje engleski, dok druga priča čisto - ili hrvatski ili engleski. Došla sam
do zaključka da je govornica treće generacije od svog rođenja bilingvalna.
Jasno je znala kad je doma, s obitelji i drugim Hrvatima da se govori hrvatski,
dok je na ulici, u školi i drugdje u društvu govorila isključivo engleski.
Generacije rođene dvadesetih, tridesetih,... pa sve do pedesetih godina, u
Australiju su došle bez znanja engleskog jezika (nisu kao današnji mladi koji
svi znaju engleski). Ulagali su veliki napor u učenje engleskog i to ih je
toliko opterećivalo da su na kraju engleski ubacivali u hrvatski i to je tako
ostalo. - zaključuje Vulić.
Općeg pravila o tomu koliko je
na kojem kontinentu očuvan hrvatski - zapravo - nema. Puno toga ovisi o
pojedincima, obiteljima, zajednicama koje okupljaju, promiču i potiču.
- Hrvatski je izvrsno očuvan
samo na razini pojedinih obitelji. Kod australskih Hrvata je prilično dobro
očuvan, ali to ne vrijedi za sve obitelji. Bolje je očuvan u istočnoj i južnoj,
no u zapadnoj Australiji. S druge strane, potomci hrvatskih iseljenika u
Latinskoj Americi - s iznimkom Argentine (gdje hrvatski govore potomci
političkih emigranata nakon Drugog svjetskog rata) - jako su slabo očuvali svoj
jezik. Ni to, dakako, ne vrijedi za sve obitelji. U Čileu, primjerice, nitko s
djecom nije govorio hrvatski jer su, između ekonomskog prosperiteta i
etniciteta, odnosno, identiteta, izabrali prvo. Htjeli su da im djeca budu
uspješna u čileanskom društvu i smatrali su da će to postići ako se odmah
jezično asimiliraju. - otkriva autorica.
Kao vremenski okvir svojih
istraživanja o očuvanju jezika u iseljeništvu, profesorica je Vulić izabrala
godine 1880. i 2000. Danas je otkrila zašto se odlučila za baš taj vremenski
period.
- Kao početnu godinu uzela sam
1880. jer tad počinje prvi veliki iseljenički val, a završavam s 2000. iz
jednostavnog razloga što je to svojevrsni završetak jednog povijesnog razdoblja
jer, nakon završetka Domovinskog rata i uspostave Hrvatske, iseljenici su
potpuno drugačiji nego oni stari. Promjene su prebrze u dvadesetom stoljeću i,
ako se radi sinteza, potreban je vremenski odmak. Ne možete ozbiljno pisati o
nečemu što još uvijek traje. - pojašnjava.
Iako se oni koji su u Hrvatskoj
ostali ponekad ljute na ulaganja vezana za programe koji se odvijaju u
inozemstvu i povezani su za iseljeništvo, kao i na činjenicu da mnogi Hrvati
koji već dugo nemaju veze s domovinom, imaju pravo glasa, profesorica Vulić
otkrila je zašto je toliko važno i ključno „njegovati dijasporu":
„Vidjeli ste koliku je ulogu u
Domovinskom ratu odigralo hrvatsko iseljeništvo. Želite li u svijetu imati
ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju
svijest o tomu da su Hrvati i da je Hrvatska isto njihova domovina. Bez jezika
je to teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet, nego
tek svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti. Nema prave pripadnosti bez znanja
jezika."