4105
Prikaza
3
Komentara
SLAVONSKI BROD - Profesor Martin Prcela, poznat je mnogim slavonskobrodskim đacima, a mirovinu je dočekao predajući im latinski jezik u Gimnaziji „Matija Mesić". Jedinstven odnos prema učenicima i nevjerojatna sposobnost približavanja gradiva, ostali su mnogima trajna uspomena.
Legendarni je profesor već godinama u mirovini, no od kolega, škole i đaka još se nije oprostio. I ne namjerava. Pokojni ravnatelj Gimnazije, Zlatko Markovinović, prvi ga je nagovorio na tiskanje izreka koje je godinama skupljao i prevodio, ali i po kojima je postao poznat u brojnim generacijama. Ukupno ih je dosad zapisao devet tisuća, a izdane su u dvije knjige (Dicta collectanea I i II - Zbirka izreka I i II). Najnovija je knjiga predstavljena sinoć.
- Nadam se da će knjigu otvoriti neki moj bivši učenik. Od '76. do '90. bio sam jedini koji je u Slavonskom Brodu predavao latinski jezik, dakle, bio sam i najbolji i najgori. Imao sam takozvani monopol. Predavao sam u gimnaziji, Medicinskoj, Ekonomskoj, Poljoprivrednoj,... Ta je nastava tada bila izborna pa je đak od tog predmeta mogao odustati kad god se sjeti. Meni je bio cilj zadržati ih u učionici, a ne da odu u birtiju. Pokušavajući ih motivirati, razvio sam kreativne metode poučavanja. Tu je počelo skupljanje ovih izreka koje su oni najmanje mrzili. Bile su duhovite, nasmijali smo se i na moj i na njihov račun. Gle čuda, latinski više nije bio dosadan. Teško mi je bilo kad dobiješ 20 đaka, a samo dvoje od njih voli latinski. To je moj najveći uspjeh, što sam ih izrekama uspio pridobiti. - za SBplus kazao je 76-godišnji profesor Prcela.
Dalmatinski temperament u Slavoniji lako se prepoznavao. I po tomu je profesor, možda, 'odskakao' od drugih te je đacima bio zanimljiviji.
- Latinski sam završio u Zagrebu, kod profesora Veljka Gortana, legende, nevjerojatno dragog i poštenog čovjeka. Trebao sam se, zapravo, baviti arheologijom te sam najprije dvije godine čekao posao u Splitu, radeći usput kao moler. Onda su me zvali u Dvanaestu gimnaziju u Zagrebu jer nije imao tko predavati latinski. Pristao sam i otad ostao u prosvjeti. Dalmaciju silno volim i nosim je u srcu, a Slavonija mi je ušla pod kožu. Ne žalim što sam postao profesor. Samo nisam htio predavati svojoj djeci. Sve troje bili su odlikaši. No, da im je tata davao ocjene, svaka bi bila upitna i sumnjiva. - kazao je profesor rođen 1946. godine u mjestu Košute kod Trilja.
Njegovi nasljednici u Gimnaziji, Tomislav Đurić i Đuro Došlić, profesori latinskog jezika, dali su najveći doprinos dvjema zbirkama, a čini se kako su dostojno zamijenili profesora kojega će pamtiti brojne generacije.
- Sretan sam što sam učionicu broj devet i kabinet deset ostavio tako sposobnim mladim ljudima. Jako sam ljubomoran na njih dvojicu. Oni su svakog dana sve pametniji, a demencija svaki dan otkine nešto od moje prošlosti. U mirovini je tako; brzo zaboravljaš, slabo pamtiš. No, izrekama se borim protiv toga. Čini mi se da su moji nasljednici sretniji nego ja zbog ovih knjiga. Na tomu sam im iznimno zahvalan i na njih sam ponosan. - kazao je Prcela.
Na 'pitanje iz publike' koje je stiglo od kolege Gorana Kneževića i glasilo je „Kad će sljedeća?", profesor Prcela odgovara: „Već imam 12 izreka za novu knjigu, ali vjerojatno je neću stići izdati. Usprkos tomu, kad god nešto čujem, to i zapišem. Ne odustajem. Osjećam da time činim pravu stvar, ma koliko se to nekomu možda činilo smiješnim.".
Mada je svojim učenicima, kaže, izrekama poručio sve što im je o životu imao i mogao reći, za SBplus je zaključio:
„Volio bih kad bi se ljudi više družili s knjigom. U knjizi trebamo vidjeti prijatelja. To mi je bila i tijekom korone. Svi su mi nedostajali, a ona me spasila. Epidemija je učinila puno zla, prekinula je puno prijateljstava i tko zna čega sve ne... nadam se da ćemo na vrijeme spoznati vrijednost knjige i pisane riječi u svemu tome. Ovo je narodno blago. To zaista puno vrijedi - ne zbog mene, nego zato što je tu skupljeno na jednom mjestu. To nije moje. Ja sam samo bio vrijedan i bilježio... skupljao. Neki su već komentirali da, onaj tko uzme ovu zbirku, neće je brzo ostaviti."
Čuvat će se i čitati te knjige profesora Martina Prcele... baš poput listova papira na kojima je svojim đacima printao izreke koje su upijali, usvajali, razumijevali i tumačili na gimnazijskim hodnicima.