Sandra Silađev uživa u zasluženom pljesku(Foto: Ž.G./SBplus)U dvosatnoj monodrami, glumica Sandra Silađev, detaljno je secirala odnos društva prema ženama i dovela Brođane u neobično stanje - urnebesnog smijeha tijekom kojeg se dolazi do spoznaje koliko su zapravo ukorijenjene, strašne i nepremostive predrasude kojima robujemo.
SLAVONSKI BROD - Nakon Londona i Zagreba, Sandra Silađev sa svojom je autorskom monodramom „Dejt" sinoć stigla
u Kazališno-koncertnu dvoranu „Ivana Brlić Mažuranić" u Slavonskom Brodu koju
je napunila kao malotko u posljednje dvije 'koronagodine'.
Bolno-zarazan smijeh koji gledatelja i
slušatelja ostavlja u ozbiljnom razmišljanju - kratak je (i štur) opis
dvosatnog scenskog djela glumice koja je većinu pratitelja i obožavatelja
stekla posljednjih godina na društvenim mrežama - objavama kratkih duhovitih
videa u kojima prikazuje svakodnevicu žene 'na Balkanu'.
Sinoć je Sandra Silađev
'uskočila' u ulogu 45-godišnje Olivere
Živković, samohrane majke u 'najboljim godinama' koja, nakon što se njezina
'srodna duša' ne pojavi na dejtu, shvaća kako je dovoljna samoj sebi te kako se
sasvim dobro zabavila i sama uz svoj telefon.
A slušajući njezine telefonske
razgovore, obraćanja konobaru Đoletu, pjevušenja ili, pak, razmišljanja naglas
- dobro se zabavila i publika. Ipak, detaljno seciranje odnosa društva prema
ženama na duhovit način, publiku nije samo opustilo, nego i nagnalo na
promišljanje.
Objektivizacija ženske osobe, žena kao
stroj za rađanje i rupa za osjemenjivanje, neostvarivi zahtjevi i ideali
postavljeni pred Nju (svakodnevno, u svakom smislu, na svakom polju), cijena ženske
hipersenzibilnosti, požrtvovnosti i pretjeranog oslanjanja na emocije, način na koji društvo
doživljava seksualno zlostavljanje žena na radnom i svakom drugom mjestu, odgoj
Sinova i kćeri,... - nabrojavši samo neke od tema kojih se Silađev dotaknula,
svjesniji smo koliko je bilo teško od navedenog napraviti humorističnu priču kojoj će se publika od srca nasmijati.
„Dejt" je i poruka i
utjeha. Putokaz koji kaže kako je sve u unutrašnjoj snazi svake pojedinke i
kako svatko sam odlučuje što će biti (u) ovom društvu koje svoje 'tvorničke postavke' neće resetirati tako skoro i lako. Čak i onda kada ne
uspijemo u svemu što smo naumile biti - kao da nam je poručila Olivera - uvijek
nam ostaju smijeh, samoironija i samokritika od kojih ćemo polagano postajati
sve bolje, sve više svoje.