Djed Toma uz bolesnu baku Ivku(Foto: Maja Muškić)Toma je 57 godina bio orguljaš u perkovačkoj crkvi, gdje je i zapazio lijepu Ivku, zvonkog glasa.
STARI
PERKOVCI – Njegovi roditelji živjeli su još u
Austro-Ugarskoj, a Toma Zmaić,
vitalni 95-godišnjak, iako se nije odmaknuo od rodnih Starih Perkovaca, voli
reći kako je za svog života promijenio čak pet vlada i država, ali samo jednu
ženu, svoju ljubav Ivku, koju je još
kao 16-godišnjakinju 'ukrao' i 74 godine čuva ju samo za sebe. Po Tominu životu
roman bi se mogao napisati. Prepričao nam je tako najzanimljivije detalje, a za
svojih gotovo punih 95 godina, nikada, kaže, Boga nije opsovao, niti se kao
odrastao napio. Jedan jedini put, prisjeća se, napio se kao dijete kod djeda Adama i bake Eve pa su se počastili medenom rakijom, istina, malo preko mjere!
Toma je lijepo pojasnio kako problem treba sagledati s različitih strana, a onda donijeti odluku, što je očuvalo i njihov brak, a njegova je Ivka mudro zaključila kako nema jedinstvenog recepta – svaki je brak drugačiji i svatko o svom mora brinuti.
Toma je 57 godina bio orguljaš u perkovačkoj crkvi,
gdje je i zapazio lijepu Ivku, zvonkog glasa. Svirao je on i bas u svatovima,
no ni tamo nije zagledao u dno čašici, nego se, odgovoran i društven, veselio i
bez alkohola.
- Moju su roditelji bili strogi vjernici, katolici,
u našoj se kući nije psovalo, a poštivali su se svi kršćanski običaji. Često
sam s pokojnom mamom išao u Đakovo pješke, jer smo kao filijala imali samo
jednom mjesečno misu pa bismo se mi zaputili u Đakovo. Uvijek me je privlačila
glazba, posebice orgulje - kazuje Toma, koji i danas nabraja od čega se sve
sastoje one u đakovačkoj katedrali.
Nije Toma samouki glazbenik, išao je on u Zagrebu na
ferijalni tečaj i položio za orguljaša i to kod poznatih profesora, pa ih od
onda do danas u selu 'po kući' zovu -
Orguljaševi. Školovao se i dvije godine u gimnaziji u Slavonskom Brodu, a svoje
znanje i dovitljivost iskoristio je kasnije u poljoprivredi pa je u svom kraju
u mnogočemu bio pionir.
- Prvi sam u selu sijao hibridnu pšenicu, kukuruz, a
prijateljevao sam i s pokojnim biskupom Akšamovićem,
koji me je znao pitati kako "rana”, misleći na usjeve - priča Toma.
On i Ivka imali su petero djece, no jedno im je
preminulo kao malo, a jednog su sina izgubili u tragediji koja je snašla
obitelj u Domovinskom ratu. Imaju još dvije kćeri i sina, deset unučadi i devet
praunučadi. Toma je još vitalan i na nogama, dok smo njegovu Ivku, kako je zove
od milja (pravog imena Ivica), zatekli u postelji. Sa sjetom se Toma prisjetio
kako je svoju Ivku, kojoj je sad 90. godina, po lijepom glasu zapazio u crkvi.
- Kako ona pjeva, to je Božji dar. Znate, nisu se
njezini baš slagali s našom vezom. Istina, bila je mlada, bilo joj je samo šesnaest.
Mi smo se vjenčali 1940. godine. Nije baš išlo glatko, ali uspjeli smo u svojoj
namjeri. Morali smo čak pobjeći i prijateljima kod Erduta. Ona je dolazila iz
imućne obitelji, a ja valjda nisam bio dovoljno dobar za nju - kaže Toma.
Unatoč svemu, on i Ivka već gotovo sedam i pol
desetljeća kroz život idu zajedno. Naravno, pitali smo i jedno i drugo za
recept. Toma nam je lijepo pojasnio kako problem treba sagledati s različitih
strana, a onda donijeti odluku, što je očuvalo i njihov brak, a njegova je Ivka
mudro zaključila kako nema jedinstvenog recepta – svaki je brak drugačiji i
svatko o svom mora brinuti. Iako bolesna i slabašna, smogla je snage i otpjevala
nam svojim zvonkim glasom dvije svete pjesme. Dakako, u toplom zagrljaju svoga
Tome!
Maja Muškić /Glas Slavonije