Ilustracija(Foto: SBplus/arhiva)

Dok je drugdje u svijetu 13. plaća najnormalnija stvar, a u Portugalu zaposlenici primaju čak i 14. plaću, u nas još ništa.

Sigurno se sjećate, ma morate se toga sjećati, tih živopisnih scena, kada se radnička klasa u bivšem sustavu bivše države raštrkala po parkiralištima ispred tvornica, i vrijedno, poput mrava, na leđima vukla iz hladnjača svinjske polutke, pa ih tovarila preko krovova svojih fića, stojadina, juga… Cijele plećke znale su visjeti preko vjetrobrana, a svinjske nogice veselo bi skakutale udarajući po prednjem i stražnjem staklu, prije nego što bi, nakon tranširanja, završile u grahu, čobancu ili hladetini, zajedno na svinjskim uhom i ponekom kožicom.

To su bili dani. Čelnici sindikata bili su ugledne osobe, cijenjene među radničkom klasom, a protiv njih ništa nije imala ni tadašnja vlast. Svatko je radio svoj dio posla: vlast je vladala, sindikati jeftino hranili radničku klasu, brinuli o njihovim godišnjim odmorima i na sprovodima držali dirljive govore svakom preminulom članu.

Uvijek se u ulici našao netko s odgovarajućim priborom, netko iz onog predratnog vica prije nego što se pretvorio u stvarnost, onog kratkog vica - ''koljemo po kućama'' - tko bi za sitan novac pandlovao polutke, pa se odresci, najbolji dijelovi, spremali u zamrzivače, a dio preradio u kobasice ili kulenove seke, koje bi se potom, zajedno s tablama slanine, sušili u pušnicama kod rodbine ne selu. Naravno, topilo bi se i čvarke, koji tada - za razliku od danas - nisu bili na osobitoj cijeni, nisu bili delikatesa, već sirotinjska hrana koja se vukla po jauznama ili dijelila komšijama kao znak poštovanja i jačanja dobrosusjedskih odnosa.

Vođa jednog od bezbrojnih hrvatskih sindikata s nostalgijom se sjeća tog vremena, vremena svinjskih polutki, gajbi jabuka, vreća krumpira i kupusa, radničkih odmarališta i sindikalnih fešta i terevenki. To su bili dani. Čelnici sindikata bili su ugledne osobe, cijenjene među radničkom klasom, a protiv njih ništa nije imala ni tadašnja vlast. Svatko je radio svoj dio posla: vlast je vladala, sindikati jeftino hranili radničku klasu, brinuli o njihovim godišnjim odmorima i na sprovodima držali dirljive govore svakom preminulom članu.

Tvornice su bile radničke, nije bilo štrajkova, jer tko će lud štrajkati sam protiv sebe. Pa su sindikat i vlast, a sve za dobrobit radničke klase, izgradili suživot pun razumijevanja i međusobnog uvažavanja.

Misli tako jedan od vođa sindikata dok, zajedno s kolegama, čeka pred vratima Ministarstva rada mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Čekaju da dođe i ministar financija (koji po običaju kasni), pa da započne sastanak, sindikalno to be or not to be, kako onomad reče William Shakespeare. Predbožićno je vrijeme, članstvo je nervozno, još se ništa ne zna o visini božićnica, darovima za djecu, regresima za sljedeću godinu, otpremninama, naknadama za prijevoz, obećanim povišicama plaće… O 13. plaći da se i ne govori. Dok je drugdje u svijetu 13. plaća najnormalnija stvar, a u Portugalu zaposlenici primaju čak i 14. plaću, u nas još ništa.

Nasmiješena tajnica otvara vrata ministrova kabineta.

''Izvolite'', kaže, ''upravo je stigao i ministar financija. Ispričava se zbog kašnjenja, imao je hitan sastanak kod premijera.''

''Pa da čujem'', kaže ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, dok ministar financija nešto kuca na svom pametnom mobitelu. ''Da čujem kakvi su vaši zahtjevi.''

''Vidite, gospodo ministri'', započne jedan od sindikalnih vođa, ''najviše nas muči rast osnovice. Nužno je povećati plaće, osim toga to ste nam i obećali. Gospodarstvo je krenulo, premijer se hvali rastom BDP-a, veli među najboljima smo u Europskoj uniji.''

''Tražimo isplatu regresa za godišnji odmor. Do sada je bio 1.500 kuna, naš je zahtjev 2.000 kuna'', reče drugi sindikalist.

''Što se tiče dara za djecu, tražimo da bude 700 kuna. Do sada je bio 600'', nadoveže se treći.

''Mi zahtijevamo da se poveća naknada za korištenje privatnih automobila u službene svrhe. S ovakvom cijenom benzina kuna po kilometru je nedovoljna'', reče četvrti.

Ministar rada mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike pažljivo je slušao sindikalne vođe. Ministar financija i dalje je nešto kuckao po mobitelu.

''Ipak, gospodo ministri'', počne onaj stari sindikalni vođa iz vremena zlatnog doba svinjskih polutki, gajbi jabuka i vreća krumpira, ''Mislim da je u ovom trenutku najvažnije postići dogovor o 13. plaći. U svijetu je to najnormalnija stvar. Trinaesta plaća ljudima bi puno značila, pogotovo sada kad se sindikat više ne bavi svinjskim polutkama, jabukama, krumpirom, grahom, kupusom…''

''Pa gledajte'' reče ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, ''sve ćemo to pažljivo razmotriti, odvagnuti, ministar financija vidjet će imamo li za to prostora u proračunu…''

''Odmah vam mogu reći da zaboravite na 13. plaću'', reče ministar financija napokon prestavši kucati po mobitelu. ''Ništa od toga. Zaboravite na 13. plaću''.

''Ali gospodine ministre, mi smo javne i državne službe i imamo pravo na 13. plaću''.

''Ma kakva 13. plaća'', podigne glas ministar financija. ''Zaboravite na 13. plaću''.

''Ali zašto pobogu ministre?! Zašto mi nemamo pravo na 13. plaću?''

''Zato gospodo što ste javni i državni službenici. I što ste vi za nas 13. prase''.