Vlado Prskalo(Foto: AP/SBplus/Arhiva)Stabilne države okreću se vlastitim potencijalima, dok mi to nismo vidjeli kao našu prednost te su posljedice takvih odluka da imamo narod koji je većim dijelom demoraliziran, a mladi se značajno iseljavaju iz Hrvatske.
JEZIK je
najbolji i najgori dio ljudskog tijela. Jezik ima skrivenu moć, više nas
određuje ono što nam izlazi iz naših usta, nego ono što u njih ulazi. Bilo bi dobro kada bismo mogli izbjegavati
negativne, ružne i štetne riječi. Riječi imaju svoju genealogiju, povijest, ekonomiju,
književnost, umjetnost.
Čovjek se ne cijeni po nacionalnosti, nego po ljudskosti,
riječima, djelima. Živimo u vremenu svakodnevnih novih izazova, svjedoci
smo stalnih promjena.
Idemo i moramo
ići naprijed, život je proces, nema puno prostora za nostalgiju. Stvaramo li novi
bolji svijet ili idemo prema nazad, svjedoci smo promoviranja raznih nepotvrđenih
i nedokazanih vrijednosti. Pojedincu i društvu teško je napraviti radikalni rez
prema promjenama za bolje sutra, ali danas je to potrebno, javlja se potreba i
postaje naša obaveza suprotstaviti se nesigurnom životu i neizvjesnoj
budućnosti. Pojava koja nas je zadesila zadnjih godina, da svi postajemo
putnici, izbjeglice, gube se čvrste točke sustava.
Jesmo li kao
društvo i pojedinac pripremljeni na ovo „novo normalno”?
Mislim da
nismo, no što radimo da si pomognemo?
Većina je bila
sretna na onim prostorima na kojima se uglavnom rodila i odrasla, ali danas se
sve brzo mijenja. Pokazalo se, također, kroz povijest kako su ljudi manje sretni
u tuđini, u koju su morali otići, nego dok su bili kod kuća, tamo gdje su
rođeni.
Trebamo učiniti
sve i zaustaviti odlazak ljudi sa svojih prostora. To se može, samo ako se želi!
Svjedoci smo
da „novo normalno" donosi da ljudi u svijetu doslovno umiru na ulicama -
beskućnici, glad, bolest, (Indija, Amerika, Afrika, Kina,...). Činimo li dovoljno
da to mijenjamo?
Je li to neka
budućnost koja nas čeka, kojoj nas vuku određene interesne snage?
Sjevera Europa
danas je puna zabrinutih, mrzovoljnih ljudi više nego ikad prije. Na svim stranama prisutna je
negativna motivacija, nije problem izdržati ovakvo neizvjesno stanje, ako znamo
do kada, no pitanje je kako izaći iz ove neizvjesnosti, a to danas većina
sigurno ne zna.
Na dnevnoj
razini suočeni smo s novim strahovima i novim nepoznanicama koje nam nude sve
vrste medija, koje se tiču svih nas.
Znanstvenici i
ljudi koji odlučuju o našim sudbinama moraju doći među svoje ljude, naglašavati
važnost osjećaja slobode, sigurnosti, tolerancije, borbe za slobodu.
Promjena je
stalna, nitko više nije isti, moramo nešto učiniti na obrazovnom i odgojnom
planu mladih ljudi za sigurniju i bolju budućnost. Nažalost, postoji nedostatak
empatije što je jednim dijelom posljedica grabljenja/zgrtanja novca i drugih
vrijednosti.
To danas „novo
normalno” ima svoje nove izazove, svi smo drugačiji. Nažalost, ljudi se povlače
u sebe i žive svoj unutarnji život. Važna stvar na svijetu nije gdje stojimo, nego smjer kojim
se krećemo. Znamo li to danas i što radimo kako bismo to promijenili?
Moramo, uz
kratkoročne, imati i dugoročne ciljeve, kao država, kako se ne bismo razočarali
trenutnim neuspjesima. Ne bi li u školama trebali
postojati i programi obrazovanja na području izgradnje karaktera, tehnike
samoodricanja od zavisti, radosti davanja? Što učiniti da nam se ne dogodi
privreda i kulturna katastrofa?
Ima jedna
izreka koju sam često čuo u Engleskoj; „You can't fatten a pig on market day” iliti „Ne možete
toviti svinju na pijačni dan”. Malokad su građani Hrvatske bili tako ujedinjeni kao za vrijeme
Domovinskog rata i zadnje katastrofe na Baniji prilikom razornog potresa..
A kako je
nestao taj moral, za kojeg vidimo da se u kriznim situacijama ipak javlja ? Što se to
dogodilo u vremenu kad je trećina Hrvatske bila u ratu?
Ako se željelo
prijeći na tržišno gospodarstvo, trebalo je učiniti radnike suvlasnicima poduzeća. Upravo to se
nije napravilo, najprije se sve podržavilo, zatim su počela darivanja tvornica,
novaca, zemljišta, bankovnih kredita,...
Umjesto da se
i sada koncentriramo na industriju, obrt, poljoprivredu, obrazovanje, znanost,
razvoj, istraživanje pa i u tim skromnim uvjetima, okrećemo se i dalje bržim
zaradama, turizmu i trgovini.
Ova sadašnja
kriza sa virusom, a i svaka druga kriza će pokazivati kako to nije bilo korisno
za Hrvatsku.
Može se
dogoditi da sve što se danas uvozi u Hrvatsku, sutra se neće moći uvesti, poput
hrane, lijekova i slično.
Stabilne države
( Austrija, Švicarska,...) okreću se prema vlastitim potencijalima, dok mi to nismo
vidjeli kao našu prednost te su posljedice takvih odluka da imamo narod koji je
većim dijelom demoraliziran, a mladi se značajno iseljavaju iz Hrvatske.
Što činimo da
to ublažimo?
Narod postepeno
gubi prava i srozavamo se do razine golog preživljavanja. Intelektualci koji se mogu
suprotstaviti tim lošim promjenama, povlačili su se, a i danas se povlače, nema
ih ni u medijima, tribinama, među narodom.
Izostalo je
javno djelovanje sa svim argumentima za nastupajuće promjene.
Nove
generacije mladih ljudi, danas lako i brzo sude, a stvari nikada nisu
jednostavne za brze osude. Stvarnost je često isprepletena
sa osobnom perspektivom, kao i s jednako toliko objektivnih činjenica.
Trebamo
istinski stvarati bolji svijet sa sposobnim ljudima. „Na
vrhu ima mjesta koliko vam srce želi, ali nema mjesta za sjedenje.". Svako
razdoblje našeg života ima početak i završetak koji dovodi do novog početka. Moramo,
pod svaku cijenu, napraviti započete reforme u obrazovanju, gospodarstvu, politici,
lokalnoj samoupravi, da nam se ne dogodi kulturna i gospodarska katastrofa.
Želim vjerovati kako smo naučili,
kako svoju sudbinu trebamo držati u svojim rukama, imati na pameti da stvari
nikada ne idu na dobro brzo, a na loše idu preko noći.
I zato ću još jednom ponoviti gore
spomenutu izreku:
„You can't fatten a pig on market
day!”
„Ne možete toviti svinju na pijačni dan!”
Moramo se početi mijenjati da ne
bude prekasno.