Ilustracija(Foto: The Associated Press Photo/Manish Swarup)

Status kojeg u društvu uživaju svećenici i časne sestre, nisu si priskrbili sami. 'Obični smrtnici' stavili su ih na pijedestal i prisilili da nedodirljivi lebde između dobra i zla, lišeni bilo kakve stvarne odgovornosti.

MEĐU mnogobrojnim (pozitivnim i manje pozitivnim) ovotjednim pisanim (ne nužno i pismenim) obraćanjima čitatelja redakciji portala SBplus, našao se i ovaj kojeg objavljujemo u sirovom izdanju: „stvarno niste normalni svecenika stavit u crnu kronik.odvratno .zar je nekoga ubijo zgazijo autom .to sto se branijo dospilo u crnu kroniku.".

Da se vlastitim očima ne uvjerismo kako je 'kratko pismo' poslala stanovita M. (za čiju je korist bolje da podatci ostanu poznati samo redakciji), pomislili bismo da nam se javila sestra Karla Džaja, predstojnica tribaljskog klauzurnog samostana i vođa (voditeljica zvuči preblago) Klanjateljica Euharistijskog Srca Isusovog. I Marijinog, također.

Ona je, naime, ovaj tjedan široj javnosti postala poznata po dopisu kojim se obraća jednoj agenciji za naplatu potraživanja, tražeći od tamošnjih zaposlenika, ukratko, neka odustanu od pokušaja kontaktiranja svoje dužnice koja je, u međuvremenu, postala časna sestra. Argumentacija za to prilično je jednostavna - fizička osoba P.V. koju Agencija traži, više ne postoji. Transformirala se u stanovnicu samostana, svoj je život povjerila Bogu i od njegove Providnosti sada živi.

Da nije tragičan, taj bi dopis bio komičan. Posebice stoga jer se čini da Karla (koja, primijenimo li analogiju, 'de facto', također ne postoji u stvarnom životu) uistinu vjeruje kako će ova isprika 'upaliti' te će njezinu sustanarku, Božjom Providnošću, osloboditi svih dugovanja.

No, vratimo se na našu M. koja se svojim pisamcem, manje pismenim i dojmljivim no Karlinim, obratila portalu SBplus, referirajući se na članak naslova „Što je veća vijest: kad vjernik udari svećenika ili obratno?", svrstan u 'crnu kroniku' jer, zamislite, govori o svećeniku koji je udario vjernika. Na groblju. Uoči blagdana Svih svetih. Isprovociran, navodno, uvredama koje mu je ovaj dobacivao.

Prema našoj M., sama činjenica da se radi o svećeniku, trebala bi ga spasiti od rubrike zvane 'crna kronika', a svi koji ga tamo smjeste, trebali bi se stidjeti jer javnom ruglu izlažu najsvetije članove zajednice. Ona i Karla, dakle, jednako misle - činjenica da je netko 'Čovjek Božji' i to onaj koji mu je najbliži, trebala bi ga lišiti bilo kakve odgovornosti u zajednici. Pa, stoga, svećenici i časne sestre mogu dizati kredite, gomilati dugove bez obveze vraćanja novca, udarati okolo starije ljude, psovati svoje kolege iz 'struke'… i sve to bez ikakvih posljedica.

Upravo taj status svetosti i nepogrešivosti te 'plašt nedodirljivosti' koji su ljudi poput M. „dali" tim 'Božjim ljudima', utječe da Oni (ponekad) izgube svaki doticaj s realnošću te počnu vjerovati kako nekažnjeno mogu činiti što im se prohtije. Drugim riječima, postaju bogovi koji hodaju zemljom, udaljeni od običnih smrtnika na svojim oltarima, lebdeći iznad puka kojeg bi, zapravo, trebali voditi i svojim im primjerom pokazivati kakvi trebaju biti.

Nažalost, odašiljući takvu sliku, lošim pojedincima šalju poruku kako je crkva, zapravo, i utočište za narcisoidne psihopate koji pod njezinim okriljem i zaštitom mogu činiti različita zlodjela za koja drugi bivaju strogo kažnjeni.

Novinarski članci koji govore o tome, nemaju za cilj naslađivanje s tuđom nesrećom i glupošću, nego namjeravaju prokazati one koji kao da svim silama nastoje ukaljati temeljno poslanje svih koji bi trebali biti u službi Bogu i najbliži Njemu.

Reakcije nadležnih na ovakve situacije (u slučaju kada bi Crkva konačno dobila normalnu PR službu) trebale bi biti munjevite, stroge i vjerodostojne, kako bi pokazale pravednost visokih vjerskih institucija, ali i želju da se od žita izdvoje kukolji.

Ovako, ostaju samo gorčina, ljutnja, ali i žaljenje zbog svih onih dobrih ljudi koji pošteno i predano obavljaju svoj poziv i poslanje unutar crkvenih zajednica. Zbog svojih kolega koji misle kako su bolji i uzvišeniji od drugih i oni, nažalost, ali neminovno, padaju u očima mnogih, a klupe u crkvama se polako prazne.

Da, ljudski je griješiti, a griješiti smiju čak i Oni. No, jednako je ljudski skrušeno i iskreno priznati svoj grijeh ili pogrešku te za njih odraditi odgovarajuću pokoru. Baš poput svih ostalih.