Kao da Sestra Valentina govori Bozaniću: Dosta, dalje ne možete ići!(Foto: Marko Lukunic/Vecernji list)Svaki muškarac, žena ili dijete, bio on crn, žut ili bijel, kršćanin ili musliman, vjernik ili nevjernik - nosi tragove Božjeg lica pred kojim će svaki čovjek jednog dana biti pitan samo o jednoj stvari: o ljubavi prema bližnjem u potrebi... Ako uskoro svjetski i europski čelnici ne primjene strategiju utemeljenu na solidarnosti, empatiji i milosrđu, čovječanstvo će upisati najveći poraz čovječnosti današnjice od kojega nitko više neće moći prati ruke.
PRED nama su tri velike posve različite svjetske pozornice.
Jedna je na ruskim nogometnim stadionima. Milijuni ljudi fizički ili virtualno
prate svoje nacionalne reprezentacije priželjkujući pobjedničke rezultate.
Sportsku pozornicu neke ekipe već su napustile, druge su na odlasku, a neke od
njih, među kojima je i hrvatska reprezentacija, bore se da što duže ostanu.
Odgovornost za najveću civilizacijsku sramotu nitko ne želi preuzeti. Pilatovski se peru ruke prebacujući nesretne ljude od luke do luke.
Na
jednom mjestu okupila se svjetska slava, moć, ugled, glamur i drugi poželjni
sadržaji. Na glavnoj pozornici su igra, navijanje, emocije, slavlje, radost,
tuga. Iza kulisa investicije, dogovori, kupovanje, prodavanje, klađenje i
zbrajanje. Svakodnevno se zbraja zarada igrača, reprezentacija,
klubova, nogometnih saveza i federacija.
Moji pogledi i misli danas ipak idu na
jednu posve drugačiju pozornicu. Onu na kojoj je prije pet godina nastupio Papa
Franjo. Tisuću milja daleko je od Rusije, a nama posve blizu, preko mora. Ova
je pozornica bez publike. Glavna radnja odvija se na hrđavim brodovima na
pučini Sredozemnog mora. Glavni protagonisti nisu zvijezde ni zvučna imena. Nitko
ih od skauta ne prati, nitko ih ne dopušta kupiti, ne dopušta se njihov životni
transfer. Ne želi ih ni jedna luka.
Riječ je o ženama, muškarcima, djeci koji
očajnički traže vez u bilo kojoj luci koja će ih otrgnuti smrti. Svi oni imaju
jedno zajedničko ime – imigranti. Sudbina ovih napuštenih ljudi s očajničkim
krikom na licu teško dopire do glavnih svjetskih i europskih političkih igrača.
Sve su brojniji vlastodršci koji ne žele da njihova zemlja tim ljudima postane
vrata nade u moru očaja, nasilja i smrti. Odgovornost za najveću
civilizacijsku sramotu nitko ne želi preuzeti. Pilatovski se peru ruke prebacujući
nesretne ljude od luke do luke.
Dok u Rusiji svjedočimo globalizaciji moći i profita, u
vodama Mediterana svjedočimo globalizaciji indiferentnosti pred patnjom toliko
ispaćenih lica. Ti patnici postaju bezimeni, gomila, brodski teret, nezbrinuti
višak. Ali ne zaboravimo svi oni imaju ljudsko lice. Lice koje nas očajnički
zove i obvezuje na odgovornost.
Svaki imigrant, muškarac, žena ili dijete, bio on crn ili
žut ili bijel, kršćanin ili musliman, vjernik ili nevjernik - nosi tragove
Božjeg lica pred kojim će svaki čovjek jednog dana biti pitan samo o jednoj
stvari: o ljubavi prema bližnjem u
potrebi.
Vratimo se ruskoj nogometnoj pozornici na kojoj će se za
tjedan dana spustiti zastori. Bez obzira na pobjednike ili gubitnike nogometna
euforija će polako slabiti i mnogi će od nas na Rusiju brzo zaboraviti. Međutim, životna imigrantska utakmica na Meidteranu i širem okruženju i dalje se
nastavlja. Ako uskoro svjetski i europski čelnici ne primjene ovu strategiju utemeljenu na solidarnosti,
empatiji i milosrđu čovječanstvo će upisati najveći poraz čovječnosti
današnjice od kojega nitko više neće moći prati ruke.
O petoj obljetnici papinskog posjeta Lampeduzi, najvećoj
pozornici ljudskog beznađa i patnje ne učimo da se najvažnija životna utakmica
ne igra na travnatom terenu nego u ljudskom srcu koje se velikodušno i bez
pridržaja otvara drugom. Biti pobjednik u toj utakmici puno je važnije od bilo
kojeg mjesta na nogometnom mundijalu.
I na kraju ne zaboravimo i na treću pozornicu na kojoj se
odvija životna utakmica zatočenih tajlandskih dječaka. Poželimo im i molimo na
tu nakanu da njihova životna utakmica što skorije pobjedonosno završi.