1807
Prikaza
0
Komentara
JASNA BABIĆ cijeli je život bila ista. Svoja i posebna. Takva je, kažu oni što se sjećaju, bila kao mala djevojčica pa i osnovnoj i srednjoj školi i na fakultetu. Oni koji je poznaju iz tog vremena, a posebno oni s kojima se tada intenzivno družila, opisuju Jasnu kao dragu i brižnu osobu punu pozitivne energije, ali i osobu koja je gotovo opsesivno žudila za novim znanjima i spremnu žestoko i beskrajno raspravljati o svemu što ju je zanimalo – od filozofskih tema do naoko banalnih svakodnevnih događaja. Tada se prvi puta okušala u novinarstvu surađujući u Studentskom listu.
Stjecajem okolnosti prekinut je međutim njen zagrebački život i nastavljen je u Puli i izvan novinarstva. No svatko tko je do tada upoznao Jasnu mogao se „na sigurno" kladiti da će se Jasna i novinarstvo ponovo sresti te da taj susret neće biti niti kratak niti beznačajan.Tako se i dogodilo. Jasna se vratila u Zagreb i u novinarstvo kroz angažman u Poletu odakle ju je kao posebno talentiranu, ali već i dokazano kvalitetnu mladu novinarku preuzela redakcija Danasa, tada vodećeg političkog tjednika. Poslije Danasa pisala je ju Globusu, Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, Večernjem listu, Nacionalu, kratkotrajućima Zapadu i Republici, uz epizodu čak i u redakciji Glorije… U posljednjoj fazi novinarskog angažmana objavljivala je na portalu Lupiga ili u Expressu.
Činila je to s mnogo strasti bez obzira na to o kojoj se temi radilo, bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao i bez obzira pod kojim uvjetima je radila. A često je radila krećući na rubu, pa i u opasnim područjima isprepletenih interesa u kojima je teško razlučiti senzacionalna otkrića od zavodljivih opsjena i gdje niti najiskusnijim i najdobronamjernijim novinarima nije teško zalutati.
Sve što je radila – radila je iskreno, uvjereno i do kraja. Likove iz svojih priča nije štedjela, a još manje je štedjela sebe. Na svaki mogući način. Zapravo na svoju korist nije uopće mislila. Čak i kada su je prijatelji prije nekoliko godina upozoravali na prve tada još naoko benigne simptome prve bolesti – nije otišla liječniku nego na teren, misleći samo na novu priču.
Takvih novinara boje se potencijalni likovi njihovih priča, ali već odavno ih ne vole niti oni nakladnici kojima je od novinarske strasti važnije zadovoljiti raznovrsne „loše momke" iz svijeta politike, krupnog kapitala, pa i podzemlja. Ili ih bar ne žele uznemiravati. Kako je Jasna bila među novinarima koji svojom profesionalnom misijom smatraju uznemiravanje „loših momaka" godinama je bila bez stalnog novinarskog angažmana unatoč svemu što je napisala. Ili možda upravo zbog toga.
A koristeći malobrojne prilike koje je dobivala do samog kraja, kad je već i druga bolest galopirajuće uznapredovala, pokazivala je da Jasna nije ništa manje uzbuđena svakom temom koju je obrađivala, da nije ništa manje izravna i britka, da nije ništa manje stilski vješta, da joj tekstovi nisu ništa manje sočni i pitki nego u godinama kada su joj objavljivane priče za naslovne stranice najpopularnijih novina. U godinama bez stalnog novinarskog angažmana okupljala je oko sebe mlađe kolegice i kolege nesebično im dijeleći savjete.
Nije to radila očekujući bilo kakvu nagradu kao što nije niti pisala za nagrade, ali ju one nisu mogle zaobići. Nakon nagrade za istraživačko novinarstvo 1996. u proljeće ove godine za svoj rad dobila je i drugu nagradu HND-a, onu za životno djelo.
Mnogo je lijepih riječi o Jasni napisano i izrečeno u proteklih nekoliko dana od kada nas je napustila, ali je i s mnogo gorčine nerijetko ponavljano kako je Oni koji ostavljaju i zaboravljaju ljude uz koje su bili kad su od toga imali korist i(li) zadovoljstvo – bilo profesionalno bilo privatno - ionako ne zaslužuju ništa osim prezira pa ih treba tretirati kako su i zaslužili – dakle kao da i ne postoje. Takvi Jasni nisu nedostajali. Takvi nikome ne nedostaju. Njih ne treba niti spominjati. Koliko god bila razumljiva emocija to međutim nije točno.
Oni koji ostavljaju i zaboravljaju ljude uz koje su bili kad su od toga imali korist i(li) zadovoljstvo - bilo profesionalno bilo privatno - ionako ne zaslužuju ništa osim prezira pa ih treba tretirati kako su i zaslužili - dakle kao da i ne postoje. Takvi Jasni nisu nedostajali. Takvi nikome ne nedostaju. Njih ne treba niti spominjati.
Onima koji su uvijek bili i ostali uz Jasnu bez obzira na sve – do posljednjeg dana i do posljednjeg daha – spominjanje ne treba jer nisu to činili zbog sebe nego zbog nje.