16139
Prikaza
1
Komentar
SLAVONSKI BROD - Vrelina koja je proteklih dana zahvatila i brodsko područje, neminovno zahtijeva rashlađivanje tijela na bilo koji način, a većina, posebice mlađih, odlučuje se na kupanje u Savi, na Petnji ili bazenima. Koliko god je osvježenje, pa i nadmetanje s društvom, primamljivo i zabavno, ponekad je dobro upozoriti na oprez i moguća ozljeđivanja i onda kada se najmanje očekuju.
Ivan Repinac takvo je, na žalost, iskustvo doživio prije 11 godina i od tada je prikovan za krevet. Na oko običan i bezazlen skok u Savu, 25. lipnja 2006., završio je teškim ozljeđivanjem kralježnice. Više se i ne sjeća kako se sve dogodilo, skakao je na istom mjestu i na isti način kao ostatak društva. Bilo je neko brdašce od pijeska, prisjeća se, zaronio je i ostao zarobljen. Kada su ga izvukli iz vode nije imao ni ogrebotinu na tijelu. Nastradala je kralježnica što je rezultiralo oduzetošću tijela od grudnog koša nadolje.
"Sve rjeđe i rjeđe razmišljam o tome", kaže neobično mirno i sabrano Ivan, svjestan da nakon niza operacija i pretrpljenih grozota nema baš puno poboljšanja.
Zato za mlade i nema mudrih savjeta. „Oni su uvijek spremni na nestašluke, ali nesreća se može dogoditi iz ničega, u stanu, na ulici... premda stariji uvijek upozoravaju na oprez". Ipak učimo se na vlastitim greškama. Kad se dogodi tako teško ozljeđivanje, čovjek shvati da je jedino važno zdravlje.
U tišini svoje sobe, uz računalo, glazbu TV...Ivan vrijeme provodi u krevetu, a navečer, kada se temperatura malo snizi, roditelji Đurđa i Drago te brat Dejan u kolicima ga sa drugog kata, gdje žive, na rukama spuste na ulicu gdje se sretne s prijateljima, susjedima, poznanicima...Tu smo se sreli i popričali.
Malo je ojačao od prije nekoliko godina, primjećujem. Mamina kuhinja, kaže kroz smijeh. - I dobro sam, tko se ne bi tako osjećao? - kaže.
Nakon svih teških operacija, koje baš i nisu dale rezultata, više i ne istražuje mogućnosti. - Dok ne vidim da je netko nešto postigao ne želim pokušavati - siguran je Ivan.
Da podsjetimo, nakon niza operacija, prije pet godina na internetu je otkrio mogućnost za popravak njegovog stanja, ubrizgavanjem matičnih stanica. Eksperimentalni zahvat za koji su ljudi dobra srca prikupili 25 tisuća eura, u Beirutu je obavio njemački liječnik, dr. Norbert Sass. Bio je to tračak nade za mladića koji je pretrpio iznimne bolove i postoperativne muke, no optimizam je ubrzo splasnuo. Snimak magnetske rezonance pokazao je grešku dr. Sassa. Krenule su nove muke, "popravna" operacija na zagrebačkoj Traumi, pa još nekoliko. Dugo je bio iscrpljen i slab, no oporavio se i ne želi se, ponavlja, vraćati unazad. U međuvremenu je prošao osam bioenergetskih terapija kod Zdenka Domančića i još poneku terapiju u Sloveniji.
Nema planova, svaki dan donosi nešto novo, pa tako i razmišlja dan po dan, neobično umirujućim glasom govori Ivan.Zna ga iznervirati samo izgubljena utakmica Hajduka, veli ovaj strastveni hajdukovac koji je, kao kao i brat Dejan, naslijedio djedovu ljubav prema ovom nogometnom klubu, iako je otac dinamovac.
To su tek poneki življi trenutci. Inače svaki dan već godinama, četiri sata provodi s osobnom asistenticom Ivanom Ramšak, koja obavlja fizikalnu i radnu terapiju. "Ponekad se družimo, razgovaramo a nekad samo šutimo", veli Ivan koji i Ivanu doživljava članom obitelji.
Pas američki Staford, Leks, i dalje je njegov najbliži prijatelj. Točno osjeti koji je Ivanov dio tijela slabiji pa mu pomaže, njuškom gura noge, leži pored njega i ljubomorno ga čuva od posjetitelja. S prijateljima se Ivan ponekad druži u kvartu, rijetko ode u Cinestar. "Ne viđamo se koliko bih ja htio, ali to je normalno. Prijatelji uglavnom rade i nemaju vremena", kaže.
"On je poseban dečko, nikad ranije nisam srela nekoga u takvom stanju, očekivala sam da je potonuo u sebe, no vidjela sam potpuno suprotnu sliku, čovjeka koji se iznimno dobro s tim nosi, smiren je, staložen, spreman na razgovor. Valjda se nesreće i dogode ljudima koji to mogu podnijeti" zaključuje njegova susjeda i buduća šogorica Darija Kolar.
Prozor u svijet su mu internet, televizija, glazba...i iznimno požrtvovana obitelj. "Kada vidim njega koliko ima snage sve mogu" , veli majka koja ga najviše tetoši. Ne kukaju i ne traže ništa, nose se sa svojom nesrećom. Tu i tamo, nezadovoljni su pravilima HZZO-a, objašnjava Ivan, zbog nekih nelogičnosti. Tako je primjerice obitelj morala iznaći sredstva i za novi antidekubitalni madrac, jer ga HZZO odobrava tek svake tri godine ili ako su na tijelu dekubitusi 4. stupnja. To je nelogično, jer novi madrac se i daje da bi se spriječile rane, zaključuju, no obitelj se nekako snalazi i nosi sa svojom sudbinom dan po dan.
Uvijek žale kada čuju za nastradale mlade ljude i unatoč tome što su svjesni kako će mnogi postupiti po svome, ipak upozoravaju kako opreza nikada dosta, pa i kada sve djeluje ugodno, lijepo, zabavno i bezazleno.