5580
Prikaza
0
Komentara
SLAVONSKI BROD - Prije četiri desetljeća izašli su iz brodske Gimnazije puni energije, želja, planova, ambicija, ali i tuge što se rastaju. Tako to uglavnom biva kod svih učenika po završetku srednje škole, no ovi su doista drugačiji, i ne samo po tome.
Bivši 4. B razred Gimnazije "Matija Mesić", s kojima sam se prije 42 godine družila jednu školsku godinu kao profesorica (predmeta koji odavno više ne postoje, a rijetki ih se i sjećaju) ostali su doista posebni, i dalje u većini svakodnevno povezani barem preko društvenih mreža (jer su u raznim državama čak i na kontinentima) u prijateljstvu na kojem im se može pozavidjeti.
Pozvali su me na zajedničko druženje nakon 40 godina premda im nisam bila razrednica, i silno su me obradovali. Sjetila sam se razreda s kojim sam od početka "kliknula", kojima je i tada bilo važno druženje i izvan škole, a izleti u prirodu s puno smijeha, uz svirku, pjesmu i dobre vibracije, nezaboravni su. Bili su uglavnom Brođani, a dio je živio u okolnim selima ili u bosanskom Brodu, kada su dva Broda bila gotovo stopljena u jedan grad. Životi su ih pak, kako to i biva, po završetku Gimnazije odveli na razne strane, fakultete ili poslove, a ratna zbivanja učinila su svoje. No svi su živi, ostvareni kroz svoje poslove, kao roditelji, a sada već mnogima na spomen unuka zaiskre oči zbog bezgranične ljubavi i sreće.
Unatoč još uvijek raznim obavezama i udaljenostima ni za što na svijetu ne bi propustili susret s razredom. Nakon posjete školi, sjedanja u klupe, prozivke i priče s bivšim razrednikom Martinom Prcelom, ovaj puta u Matičević centru su se zajedno s generacijom 1974.-1978. (B, C, E, H, F razredi) prisjetili gimnazijskih dana, ali i zaplesali uz svirku Bravo benda i glazbu svoje mladosti.
Radost, osmijesi na licu, zagrljaji - potvrda su sreće zbog ponovnog susreta. Cijela je generacija takva, potvrđuje Davor Čordaš, danas ministar u Vladi RS. "Gledamo se, "lovimo oči" i osjećaj prijateljstva koji smo imali u Gimnaziji, kroz godine koje su nam proletjele. Doživljavao sam školu kao nešto jako lijepo, vjerojatno zato što je takav bio svijet oko nas, upravo ova naša generacija, učenici tada okupljeni s raznih strana koji su se od prvog dana ponašali i osjećali kao da su oduvijek zajedno. Naš prijateljski odnos nikada nismo prekidali pa tako i danas ne bih si mogao oprostiti da propustim susret i zagrljaj s njima..."
Tako i Vesna Hujić (djevojački Pejaković), koja danas živi u Sarajevu, veli kako je dolazak na godišnjicu mature, za nju povratak kući - "mjestu gdje su ti dragi i voljeni, koje je toplo i sigurno. "I što smo vremenski udaljeniji od tih dana, to su susreti generacije dragocjeniji, kao u pjesmi The way we were, sjecamo se samo lijepoga, manje lijepo smo davno zaboravili. Prekrasno je sjetiti se kako smo bili mladi, drski i najpametniji na svijetu. Doći na godišnjicu znači odati poštovanje školi, dragim profesorima koji nas nisu samo educirali, nego i odgajali, a ono sto najviše raduje, vidjeti svoju dragu razrednu ekipu i druge ljude iz generacije. Volim naše susrete, volim taj osjećaj pripadanja bez obzira sto smo razbacani po cijelom svijetu, čini mi se što smo dalji to smo si bliži i odaniji.Kaze Dino Merlin "daljine nisu to što se za srce primilo...", za srce se primilo sve ono sto nas ponovo i ponovo, s istim žarom i uzbudjenjem, okuplja i spaja na svakoj novoj godišnjici..."
Svoj jedinstveni i otkačeni 4b. voli i Zdravka Matej (Resanović). Važan mi je taj susret, susret generacije, susret s dragim ljudima koje poznajem dugi niz godina, s ljudima kojima dijelim sjećanja na školske dane i mladost, a naročito na susret s onima s kojima sam i nakon 40 godina u redovnom kontaktu, s onima čiji komentari me u našoj grupnoj razrednoj prepisci uvijek nasmiju do suza, komentarima koji nas često ostavljaju dugo budnima i "učine nas opet mladima ". Toliko je naših priča ispričano kroz naše poruke, toliko puta smo se prisjećali školskih gimnazijskih dana, lijepih trenutaka, dragih nam profesora, ekskurzija, izleta, šala i mangupiranja, simpatija, krizica, ali prije svega međusobne podrške, povezanosti i bliskosti koja i danas postoji unatoč godinama i životu na velikim udaljenostima. Mi smo školska generacija koja traje, a naš susret je kruna školskog prijateljstva koje traje.
A za Sinišu Tomića-Cinu, uspješnog arhitektu kojega je život odveo na tri kontinenta i skrasio u dalekoj Kanadi posebno je emotivan susret s razredom, prvi puta "uživo" nakon 30 godina, pa kaže kako je to " nešto kao biti junak u filmu Back to the future”. Vraćam se svojim korijenima i dragim ljudima koji su svatko na svoj način prije 40 godina formulirali dio mojih životnih snova. Svi su oni "ogledala” naše zajedničke, bezbrižne prošlosti..."Sada kada se nakon toliko vremena ponovo vidio u njihovim očima i osmjesima osjeća, kaže, isto zadovoljstvo i toplinu.
Ada Mujičin je na susret generacije došla iz Ljubljane gdje živi već preko tri desetljeća, a unatoč sjete i zbog nekih teških trenutaka kroz koje su u životu prošli, sviđa joj se ta potreba za druženjem kada "svi podjetinje", jer je važno uvijek sačuvati dijete u sebi. "Tako uspješnije razumijemo jedni druge i na kraju se veselimo onom zajedničkom što nam ta večer nudi, mnoga prijateljstva su ostala, neka se raskinula, no karakterno i duhovno smo ostali isti, ako si onda podrobno promatrao i zapažao, danas možeš vidjeti iste ljude".
U priči s njima, učenicima bivšeg 4B razreda, mogle su se čuti vrlo slične priče, zbog kojih preplavljuje osjećaj topline i zajedništva. Takvi su bili i noćas (posebno zahvaljujući organizatorici susreta Ankici Fontana) sjetivši se rođendana svojih prijatelja ;Ade, Siniše, Davora i Anice (iz C razreda).
Premda ima onih koji ne vole godišnjice mature, kojima je to samo podsjetnik na tlaku, učenje, na profesore koji su ih maltretirali s matematikom, fizikom ili bilo čime, podsjetnik na neprospavane noći, neostvarene ljubavi ili su naprosto dovoljni sami sebi - za većinu to je ipak dragocjen susret.
Nakon 40 godina svi su već utkali u svoje živote dobar dio onoga što su željeli, uglavnom su imali priliku potvrdliti se kao roditelji, radnici, susjedi, prijatelji, rođaci, sada i kao djedovi i bake, pa imaju razloga sve više biti pomireni sa svojim životima i prepustiti se samo uživanju. A to su i pokazali, s puno energije, dobrih vibracija i s osmjesima na licu (pa i oni koji zbog bolnih koljena nisu zaplesali), iščekujući s nestrpljenjem slijedeći susret za pet godina.