2286
Prikaza
0
Komentara
U istočnom dijelu Hrvatske, napose u Slavoniji, nekoliko je planinarskih društava čija je aktivnost i te kako vrijedna pozornosti. Primjerice, u Belišću postoji i djeluje HPD "Belišće”, u Đurđenovcu HPD "Sunovrat”, Feričanci imaju HPD "Sokol”, a Kutjevo HPD "Vidim”, da spomenemo samo neke.
Naravno, planinarskih društava je i u Osijeku, i to nadaleko poznati HPD "Bršljan-Jankovac” i HDP "Zanatlija”, a treba istaknuti i PD "Alpino Slavonija” te "Slavonski planinarski savez”.
Može se, dakle, konstatirati kako Slavonci vole planine, da im je penjanje na "višu razinu” od bundeve (da se malo našalimo, bez nakane da nekog uvrijedimo) u krvi. Sve u svemu, na lokalne visove, brdašca i planine te planinske divove izvan Slavonije, čak i u inozemstvu, penju se mnogi pojedinci i skupine dokazujući kako im snage i duha za takve vrste izazova na manjka. Korisno je to za mozak i mišiće, spremno će reći svatko tko se makar jednom uspinjao na Papuk, Dilj, Sljeme, Velebit, da o Triglavu i Alpama ne govorimo.
No, vratimo se na jedan konkretan i poseban slučaj ovisnosti o planinama i planinarenju. Planina je Dilj, a planinari su iz Broda.
Premda nema ni jedne "prave planine”, ni vrha višeg od 411 metara, Dilj gora je prije devedeset godina ljepotom "začarala” Brođanina, tada poznatog ljekarnika Eugena Šrepela i nekolicinu njegovih prijatelja, koji su zajedno osnovali Planinarsko društvo "Dilj gora”. Bilo je to 25. srpnja 1924. godine, zbog čega se Brod ubraja među prva hrvatska mjesta koja su utemeljila i planinarsku organizaciju. Ona i danas, pod istim imenom, uspješno okuplja više od stotinu planinara koji markiraju staze, uređuju okoliš, grade i održavaju planinarske objekte, na najbolji način, promičući davno začetu ideju o značaju vraćanja prirodi i života u skladu s prirodom. Otkuda taj neobični planinarski entuzijazam u ravnoj Slavoniji, ni danas mnogima nije jasan, no nepobitno je dokazano kako planinarstvo, traganje za ljepotom raznih krajeva, više pripada duhovnoj nego fizičkoj kulturi.
Iako je tradicija izletničkih pohoda po Dilju postojala i ranije (prema pisanju Ignjata Brlića znamo za izlete na Sovsko jezero 1886., koje je prema Luki Iliću Oriovčaninu iz 1844. godine evidentirano kao jezero vulkanskog podrijetla), Eugen Šrepel je 1924., uz podršku Odbora Hrvatskog planinarskog društva, s deset aktivista osnovao planinarsku podružnicu "Dilj gora” na čije je čelo istovremeno izabran. Sljedeće godine društvo broji već 22 člana, organiziraju se zanimljivi izleti na obližnju Pljuskaru, Vidovo Brdo, Psunj, Lipovicu, pa i mnogo dalje (Julijske i Kamniške Alpe, Jahorinu...).
Prvi planinarski objekt bila je drvena kućica na Lipovici (sagrađena 1935.), s kuhinjom i spavaonicom predviđenom za deset osoba, nazvana Torbarovo sklonište, u čast osnivača hrvatskog planinarstva Josipa Torbara. Planinari su tada, popularizirajući novi oblik druženja i aktivnosti, imali i knjižnicu, izložbe fotografija, poučna predavanja i niz izleta... Dugogodišnjeg predsjednika Šrepela 1938. zamijenio je Vilim Buk, a ideju da Pljuskara postane svojevrsni turistički centar sa skloništem, bazenom i raznim drugim sadržajima, prekinula su tadašnja predratna i ratna zbivanja. Gotovo pola stoljeća kasnije (1984.) na Pljuskari su postavljeni temelji za brvnaru, a tek 2000. godine samoprijegornim radom brodskih planinara, niknula je planinarska kućica s terasom, danas najčešća destinacija brodskih planinara, gljivara, dobronamjernika i zaljubljenika u čistu, netaknutu prirodu. No, taj planinarski dom (kućica) ne bi bio sagrađen bez mnogo rada i odricanja Davora Molnara, Marka Rubila, Adama Đakovića, Zlatka Goreca, Mije Šoša, Đure Kneževića, Stjepana Krajnovića, Stjepana Safundžića, Tone Balića, Mile Blaževića, Willia Kempfa, Matiasa Kermendya, Karla Franceška, Dražena Smoljana, Darka Vujnovića, Josipa Činkla i brojne, i pogotovo ženske "logistike”. Zato sve njih i spominjemo ovom prigodom.
Dodir s prirodom
Rad planinarskog društva nakon Drugog svjetskog rata obnovljen je 1949. godine, kada je za predsjednika izabran Vinko Sigmund. Dvije godine kasnije, istom društvu dodijeljena je na korištenje kuća sa zemljištem i hrastovom šumicom, koja je kasnije, poznatija kao Popovićeva šumica, postala zanimljivo i često posjećivano izletište svih sugrađana, a tako je i do danas. Planinarski dom je 1984. dobio ime po jednom od osnivača planinarstva u Hrvatskoj - Đuri Pilaru, a do danas je više puta obnavljan i dograđivan. S tri lijepe velike prostorije, kuhinjom, sanitarnim čvorom i dvadesetak kreveta za planinarske goste, taj dom i danas služi kao temelj planinarskog života Brođana.
Svake godine ovo društvo organizira 42 kilometra dug, kružni put po Dilju, donedavna i Susret planinara pjesnika na Sovskom jezeru, proslavu Vinkova, Praznika rada, maškara, dočeke novih godina..., koristeći svaki trenutak za ljepotu druženja uz smijeh i pjesmu vjernog planinarskog benda "Joksi”. Osim redovnih nedjeljnih izleta koji uključuju šetnje u okolici Broda te po slavonskom i okolnom gorju, obvezni su pohodi na Velebit, rjeđe obilasci Gorskog kotara, posjet Bjelašnici, Kamniškim i Julijskim Alpama. Uz tzv. obične planinare, u društvu funkcionira i Sekcija visokogoraca, koju čine mlađi i jači članovi. Oni su se od 2000. godine popeli na Grossglockner (3.798 m.), Marmoladu (3.342 m.), Gran Paradiso (4.061 m.), vrhove Retijskih i Kozijskih Alpa te dva puta osvojili Mont Blanc (4.810 m.). Hvalevrijedna postignuća, svakako.
I nakon devet desetljeća šetnji i promicanja ljepote planina i prirode uopće, uz brojne naporne pohode nebu pod oblake i prisjećanja na mnoge bivše planinare koji su utkali svoje želje i dobre ideje za život u skladu s prirodom, možemo se i danas složiti s osnivačem planinarstva u Brodu Eugenom Šrepelom koji je davne 1937. zapisao kako je "Dodir s prirodom i njezinim ljepotama najbolji lijek da cijelo društvo krene onamo kamo treba”.
Najbrojniju organizaciju od čak 526 članova, zabilježili su brodski planinari 1984. godine, a 325 članova još davne 1962. Nakon Domovinskog rata, broj planinara kreće se oko 150 - onih koji plaćaju članarinu - i još pedesetak ili više povremenih hodača. Od tada Sekcija markacista svake godine obnavlja staze na brodskom području, kao i dio "Premužićeve staze” na Velebitu. Više je planinarskih polaznika prošlo školu za vodiče, Brođani su organizatori nekoliko temeljnih planinarskih škola, a od 1998. godine povremeno je izlazio "Planinar”, časopis ovoga društva, koji je dokumentirao vrijeme i život planinara.
No, bez obzira na usputne susrete i usputne aktivnosti, suočenje s planinom i njezinom ljepotom za prave je planinare ipak najveća i neopisiva radost. Postojana priroda podsjeća čovjeka na njegovu brzu prolaznost, i baš zbog toga treba provoditi više vremena s njom u suživotu, vjeruje 83-godišnji Miško, siguran da će mladi ljudi putujući u potrazi za ljepotom prirode ne samo bolje upoznati zemlju nego postati i bolji ljudi.
Na kraju spomenimo još kako će uz veliku obljetnicu, brodsko PD ove godine (u rujnu) biti i domaćin "Sleta planinara Slavonije”, koji će se nizom zanimljivih izleta obilježiti i dodatnom, prigodnom svečanošću u listopadu, kaže aktualna predsjednica Marica Petričević.
Kad se sve zbroji, preostaje nam samo ponoviti već pomalo otrcanu, ali i dalje aktuaklnu "frazu” - ima nešto u Slavoncima što ih čini ovisnima o planinama. A vidimo i čujemo da broj takvih nije baš mali...