2320
Prikaza
0
Komentara
SLAVONSKI BROD - Slavonija, govore brojke, svakoga dana ostaje bez sve većeg broja ljudi. Odlaze trbuhom za kruhom, jer život je u ravnici postao pretežak. Tako baarem pišu novinari, pokazuju statistike. No, njih dvije misle kako se ipak uspjeti i od rada svojih ruku u Slavoniji itekako može živjeti.
A njih dvije su Marina Šarčević i Ružica Vučinić, žene koje su bile gošće okruglog stola kojeg je na temu samozapošljavanja žena na selu organizirala Srednja škola Matija Antun Reljković. Škola, kojoj je cilj zaokruživanjem cjelokupnog obrazovnog procesa, baziranog u prvom redu na praktičnom radu, pridonijeti povratku mladih na selo. S toga je i cilj, danas organiziranog okrulogog stola, išao u tom smjeru. Pokazati mladima kako se svojim radom, trudom i zalaganjem, uz korištenje svoga znanja stvari mogu pokrenuti i ovdje. Kako je danas Međunarodni dan žena i okrugli stol posvećen je bio primarno samoapošljavanju žena, no poučan je bio i za mladiće koji su mu nazočili.
- Do rezultata se dolazi samo radom. Nekako imam osjećaj kako je Slavonija 'zinula' prema državi, kao i ostali, i svi bi nešto besplatno. A kad to ne dobijemo ili ostanemo bez toga jer nam ukinu određene benificije, svii se ponašamo kao ribe na suhom. A upravo to ne treba činiti nego tada treba uzeti stvaar u svoje ruke - kazala je Marina Šarčević, koja je svojevremeno osnovala Udrugu "Sunčana čipka", putem koje su bile zaposlene tri čipkarice koje su svoje znanje prenijele polaznicima tečajeva te na taj način i same, svladavšii tehniku sikirevačke čipke, dobile mogućnost da - ako ništa drugo - izradom i prodajom 'poprave' kućni budžet.
- Sunčana čipka je postojala 20.-tih godina prošlog stoljeća. Ja sam samo postojeće nadogradila, okrenula se da tako kažem tradicijsko-inovacijskom načinu i ponudila tržištu ono što su kupci prepoznali kao kvalitetno. Treba iskoristiti sve što možemo. Nije istina da se ne može. Doduše treba biti strpljiv, uporan i jako puno raditi, ali se može - poručila je Šarčević.
S njom se slaže i Ružica Vučinić, koja je na mlijeku i mliječnim proizvodima odhranila, odškolovala i poudavala svojih troje djece. - Nije bilo lako. Kad smo krenuli razmišljati o izgradnji farme cijena litre mlijeka pala je s 3,80 na kunu i 90 lipa, pali su i poticaji pa smo odustali od farme. Ali mlijeko smo prodavali, a u svojoj kuhinji radim sir koji obogoajem dodacima poput peršina, bijelog luka i drugih začina. To je ta nadogradnja. Ja sam se ovim počela baviti kada sam ostala bez posla, ali opet bih krenula istim putem - poručila je Ružica Vučinić, kazavši mladim učenicima Srednje škole Matija Antun Reljković kako oni sada imaju daleko više mogućnosti nego li su ih imali ona i suprug kada su se krenuli baviti mljekarstvom.
- Vi imate mogućnost korištenja brojnih poticaja i to ne trebate zanemariti. Ali pri tome uvijek morate voditi računa o kvaliteti. Prije deset godina prodavala sam mlijeko na tržnici, no onda sam prestala. Prije par godina po snaji sam ponovno počela slati mlijeko na prodaju. Jedna je obitelj stlano dolazila kod nje i kupovala to moje mlijeko u veim količinama kazavši snaji da je istog okusa kao što je bilo mlijeko koje su uzimali kod jedne gospođe prije dosta godina. Snaja im je tada rekla da to je moje mlijeko, a kada mi je ispričala tu priču nitko nije bio sretniji od mene jer moji su kupci prepoznali kvalitetu mojih proizvoda i nakon toliko godina - ispričala je Ružica, dodavši kako se radom uz puno truda i ljubavi, ali nikada na uštrb kvalitete, i danas može živjeti na selu.
Svojim pričama ove dvije žene, nadamo se, nadahnule su maturante i ostale učenike Srednje škole Matija Antun Reljkovićć da barem dobro razmisle o samozapošljavanju. Ako i ne krenu tim putem, sigurni smo kako će se u životu sjetiti još jedne poruke s današnjeg predavanja, a to je ona kako ništa ne pada s neba, nego se za sve mora potruditi.