Odvezati večeras važno od nevažnog isto bi bilo što i biti zvonik od sjećanja koji treba od zvonjave suzdržati.
Isto bi bilo što i željeti biti i rijeka i obala i željeti stajati i željeti oticati. Isto bi bilo što i ne moći razlikovati nevidljivo od nepostojećeg i ne znati kako priču treba zaslužiti.
Emil je u Njemačkoj imao život. Upravo onaj po koji je otišao, kada je, u kaputu, i sam od sebe, Bartolovce sakrio.
I zato je moja večerašnja priča Emil.
I kako svaka priča u sebi sačuva i metapriču, tako je i priča Emilova života u sebi sačuvala dvojedno i Broda i Remscheida, i riječi i pogleda, i sjete i života.
Postoji vrijeme za odlazak čak i kada ne postoji sigurno mjesto kamo bi se otišlo. Postoji istina o tome kako kad dugo gledaš u bezdan i bezdan se zagleda u tebe. I onda život sam počne izgledati kao izgubljena prtljaga.
Emil je otišao jedne davne '73., otišao preživjeti da bi živio, i otišao u zemlju nepovjerljivu, poslije i dragu, ali tuđu, Njemačku. I bio tada samo dio jedne generacije nesretnih i izgubljenih gastarbajtera, koja je, došavši, uselila u neki strani svijet i dio svog svijeta, vjerujući kako je vrijeme povratka u danima brojivo. A onda su se dani u godine nanizali. I godine se, poput ptica, skupljale i odlijetale. Gotovo punih 35 godina. I vrijeme je prolazilo i Njemačka više za Emila nije bila toliko strana i toliko tuđa. Prošlo je vrijeme tišina kojih se čovjek sjeća više nego najljepših riječi. Prošlo je vrijeme kada imaš što za reći, a ne znaš to reći. Prošlo je vrijeme nesigurnih jutara i razrokih noći koje nikako da zaspu. Prošlo je vrijeme nesnalaženja.
Emil je u Njemačkoj imao život. Upravo onaj po koji je otišao, kada je, u kaputu, i sam od sebe, Bartolovce sakrio.
…i vrijeme u kojem se spoticao o nepoznate riječi pretočilo se u vrijeme u kojem je riječ postala Emilov izbor. Emil se učio novinarstvu, bilježenju svega onoga što stane u pogled, i učio i naučio kako ostati slobodan na svoj način, a ne na način svijeta.
Ali, njegove želje su ostale srcu dodirljive. I Njemačka je znala kako je pedesetogodišnja brodska magnolija, stanovnica Korza, ponovno ružičasto ocvijetila.
Sve stane u srce i srce stane u sve.
U Emilovom je, sklupčana i skutrena, sve ove, sada već raznizane, bolestima i tugama izranjavane godine, strpljivo i pomalo pokorno tihovala Slavonija. Čuvana u njemu kao teško stečeno obiteljsko srebro, postala je poput znakova pored puta, vodilja povratka jednog života.
Brod se povećao za jednog stanovnika. I kao da su se svi putovi svijeta ponovno sastali na dlanu. Došavši, Emil je znao istine koje su pojele godine Njemačke. Znao je kako ne možeš biti zagrljen, ukoliko ne raširiš ruke; znao je kako je vrijeme upravo onakvo kakvi su ljudi i kako su različitosti za ljude istog životnog prostora njihova snaga a ne slabost; …i kako je došlo vrijeme u kojem se više nema vremena sanjati život, jednostavno treba živjeti snove.
I zato on, ponovno i nanovo i u Brodu postaje dvojedno: cinični kritičar društvenih anomalija i melankolik slavonskih ravnica. I kad kritizira njegov um se ljuti, a srce zapravo brine, jer i Grad je kao jedna velika ljudska sudbina, i on, taj Grad, svoju snagu živi svaki dan isto onako kao što živi i svaku svoju slabost.
Emil se ljuti na gromku tišinu dobrih ljudi i istodobno u sebi nosi miris izoranih oprosta. On zna kako svoju ljubav prema Savi, on brodski šetač, dijeli s još mnoštvom Brođana. Ona zna kako je prijatelj s ulica brodskih susretanja, polovica njegove duše; … i kako njemu može ostaviti na čuvanje tajnu o svim grijesima koji su, već od samog početka, u sebi nosili oproštaj. A prijatelj će, utonuvši u modri pogled njegovih sjetnih očiju znati da si je time Emil skinuo terete duše, a istina je opet ostala zaključana u škrinju neizgovorenih tišina vremena.
Sakrila se opet, u krošnju slavonskog postojanja.
U ravnicu.
A ravnica…
Ravnica je metapriča Emilova života pred kraj zemaljskog života. Priča koja se nikada nije iselila iz njega, pa ni onda kada se on iselio iz nje. Ona je Emilovim godinama dala više života nego li je život Emilu dao godina. Ona je ostala metropola njegova srca i njegova su radovanja postala snažnija od neradovanja.
U nostalgičnom tkanju svojih priča, poput krajputaša za slučajne i namjerne prolaznike, ostao je Brod. I on i Slavonija, i sva ta silna sjećanja, postali su Emilova emocionalna baština. I zato Brod, i ova slavonska, poljima popločena zemlja, večeras ne moraju imati dilemu: kome ostaju jata Emilovih uspomena? Oporučno, a bez oporuke, ostaju gradu kao zalog jednog čovjeka komu nebo nije zaključalo vrata.
A tebi Emile, od mene, pa može i u post scriptumu, tebi mom prijatelju, iščitat ću večeras rečenice koje nismo stigli zajedno pročitati, rečenice Mare Švel Gamiršek i njenog „Hrasta", iščitat ću, poput molitve, istinu stariju i od najstarijeg Slavonca i trajniju i od najtrajnijeg sjećanja:
Iščitat ću:
Nebo
je moje, jer sam ga mojom i voljom i snagom osvojio.
Zemlja
je moja, jer sam s njome srastao.
Svojim
sam se žilama duboko u nju upio, iz njezinih sokova crpim snagu.
Zemlja
i ja smo jedno. Nebo i ja smo jedno.
Bog
mi je dao i nebo i zemlju.
U potpisu: Hrast
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -