2002
Prikaza
1
Komentar
SLAVONSKI BROD – Treću večer 7. Festivala amaterskih kazališta (7.FAK) obilježile su dvije odlično izvedene predstave od kojih jedna u prvom dijelu večeri u kojem su izvedene tri monodrame te ona iz drugog dijela u kojem su posjetitelji mogli uživati u lutkarskoj predstavi.
Petnaestminutna „Pokora" , vlastita monodrama Jele Janjić, članice KC "Klasje" iz Privlake, govori o emancipaciji tradicionalne seoske žene, supruge, koja svakodnevnicu ispunjenu stalnim radom i kućnim obvezama tijekom dana, u kojoj nema vremena za šivanje pa šije i šlinga navečer, mijenja korizmenom pokorom u kojoj se odriče šivaćeg stroja, izlazi sa prijateljicama u kafiće, gleda sapunice…, što, dakako, njenog supruga, „izbacuje iz takta". Kroz daljnje kazivanje, jer gluma Jele Janjić, prije svega, bila je podređena naraciji i bez značajnijeg korištenja ostalih izražajnih sredstava i elemenata glume, gledatelji saznaju kako je ona, zapravo, shvatila da je njena svakodnevica bila 'teška pokora', pa ju, unatoč drugačijoj volji pobješnjelo muža, definitivno mijenja za 'novu pokoru'.
Danko Ronta iz KUD-a "Đeram, Viljevo, kao Stepoš, stari bećar, također je uglavnom samo kazivao svoju monodramu "Stepoš stari bećar". Tek povremenim pokušajima kazivanju prilagođene impostacije glasa, i jednako rijetkom fizičkom gestom, nije se mogla postići dramatizacija života i poslijeratne sudbine i razmišljanja, ogorčenosti i patnje jednog malog običnog čovjeka, arhetipa sudbine većine mladih ljudi na ratovima i političkim mijenama obilježenog prostora Hrvatske i šireg geopolitičkog prostora. Preduge 'kreativne stanke' i prečesto 'potezanje štamplića' nisu išli u prilog kvaliteti izvedbe, a sudeći po meškoljenju gledatelja, čak su prijetile da ju usmjere prema nečemu što pogubno djeluje na strpljenje publike.
Predstava večeri monodrame
Večer monodrame pripala je Ivici Koprivnjaku iz Amaterskog kazališta Belišće i njegovoj snažnoj izvedbi monodrame „Đuka Begović". Sudbina Kozarčevog Đuke Begovića malo kome nije poznata - od proze samoga Kozarca, preko legendarnih izvedbi Fabijana Šovagovića monodrame koju je dramatizirao Miroslav Mađer i režirao Ivan Marton, preko niza njenih različitih izvedbi poznatih i manje poznatih glumaca pa i lokalnih brodskih glumaca amatera, do istoimenog filma Branka Schmidta iz 1991. godine. Osebujni karakter seoskog bećara, Đuke Begovića, kojeg ni trinaestgodišnja robija nije slomila u mjeri da ne bi bio svjestan svoje unutrašnje slobode, Koprivnjak je razradio i do u tančine uspio prenijeti publici 7. FAK-a. Tako je njegova tragična sudbina propalog seoskog bećara i švalera, nekada nesputanog temperamenta koji nije mario za pravila i konvencija tipične seoske patrijarhalne sredine s kraja 19. stoljeća, ponovo, sinoć na brodskim daskama, poslala društvenu poruku. Ipak, čini se, kako je dramskim tekstom, ali još više snažnim Koprivnjakovim glumačkim talentom, poslana i filozofska poruka o ljudskom duhu koji i kada je tijelo satrano, može biti jak i nesalomljiv, slobodan i neobuzdan.
"- Gdi smo mi, Šokci, za zemlju stvoreni? - znao je on kazivati i na divanu kod čič-Pane. - Mi smo čeljad vilenjačka, bajajuća, 'hola. Mi smo ko leptiri. Malo više sunca - sagaraš, malo više kiše - crkaš. I... Prikaži sve samo bi od ruže do ruže."