Mladi Brođanin u grad pod Marjanom stigao je kao potpuni stranac. Svojim diplomskim nastupom oduševio je splitsku publiku.
SLAVONSKI BROD/SPLIT - Diplomske predstave splitskih akademaca pretvorile su se u prave male
društvene događaje, prostori u kojima se odigravaju završni ispiti
studentica i studenata glumačkog odsjeka Umjetničke akademije svaki put
su prepune publike; osim profesora, kolega, rodbine i prijatelja, dolaze
i građani željni vidjeti kako glumi ova nova mladost. A oni su jedni
drugima naruku, pomažu u pripremi komada, ali i nošenju stolica i svemu
što treba, piše
Slobodna Dalmacija.
Evo, na diplomskoj predstavi studenta
Franje Đakovića (28) u Beton-kinu MKC-a šef sale bio je njegov kolega
Stipe Radoja,
tek koji dan nakon što je i sam položio završni ispit. Ozbiljan je
Stipe i megaljubazan, svakoga pozdravlja i smješta, pa ih rangira, onako
po godinama i statusu: "Dobra večer, izvol'te, sjedite, prve redove
ostavite komisiji, profesorima i familiji... Dobra večer, izvolite,
možete ostat na nogama, ako nije problem... Dobra večer, sjedite,
ostanite na nogama, sjedite...." razabire Stipe, pa tko na izvol'te
stolici, tko na izvol'te nogama, posložio je dvoranu do zadnjeg mjesta,
sjedećeg i stajaćeg.
Opustio se
Franjo je za diplomsku predstavu pod mentorstvom prof.
Alena Čelića odabrao kultnu znanstveno-fantastičnu satiru "Vodič kroz galaksiju za autostopere" autora
Douglasa Adamsa iz 1979. godine, čiji roman prati priču
Arthura Denta koji je preživio izvanzemaljsko razaranje Zemlje kako bi se trasirao
koridor za izgradnju svemirske magistrale, pa o apokaliptičkim
zbivanjima pripovijeda svojoj mački.
– U početku je stvoren Svemir. To je mnoge narode jako razljutilo i
danas naširoko vrijedi tvrdnja kako je to bila loša zamisao – glasi
jedna od urnebesnih Douglasovih postavki koju je Đaković interpretirao u
kupaćem ogrtaču, četrdesetak minuta vrlo koncentriran i uživljen, pa su
se svi koji ga poznaju kao razigranog umjetnika s dječjim crnim ricama
iskreno pitali: glumi li taj momak ili stvarno živi?
Živi, bogme, općepoznat pod novim nadimkom – Frenki, u Splitu se usidrio
doplovivši na Akademiju iz Slavonskog Broda, hrabro se oženio i prije
nego što je diplomirao, za našu akademsku slikaricu
Tinu Vukasović.
Kaže Tina kako je u teatru rijetko izvođeni kompleksni komad savladao
tek kad se opustio; pa naravno, svi smo vidjeli da tjednima prije
predstave pije golu vodu...
– Primijetili ste nervozu, ali kad mu je leglo, i to ovaj zadnji tjedan,
sve je prošlo. A vježbao je i sa živim modelom, našom macom Živom –
otkrila nam je Tina. Onako, baš slavonski sve su počastili mama
Iva i tata
Ivica Đaković,
a onda smo ih pitali i jesu li pretpostavljali da će mali Franjo ikad
postati glumac, i još ozbiljnije, dramski umjetnik. Tatin monolog:
– Nikad. Odradio je tri godine
građevinskog faksa i jednog dana kaže: "Znaš, tata, ja više ne bi..." "Pa šta bi,
sine?" Oduvijek je bio malo drugačiji od ostale djece. Varalo nas je:
išli su mu prirodni predmeti, matematiku i fiziku nikad učio nije, a
uvijek je na natjecanja išao, nije nam gluma padala na pamet. Al' eto,
da će probat glumu. Ajd, gluma, nije kraj svijeta. Pa je ponovno položio
državnu maturu, išao na audiciju i javlja se iz Splita: "Tata, ja
prošao!" "Pa kud prošao, sine?!"
I tako je došao u Split kao stranac, bojali smo se kako će se snaći, ali
ova njegova generacija je sjajna, to su divni momci i cure, puno su mu
pomogli, pravi prijatelji. Oženio se na koncu ovog ljeta, snajica nam je
super. Jeste ga vidjeli kako se snalazi na sceni, nije to lako, sve ono
izgovarati. Danas je postao čovjek sa zvanjem, nego što nego smo
ponosni – zaključuje tata Ivica. Koji mu je, povjerili su nam (al nije
za novine), kad je nesuđeni
građevinar Franjo otkrio da je u ljubavnoj vezi s glumom, onako ljudski, iz duše
progovorio: "Sine, nemoj se šaliti, mi nismo smiješni ljudi!" Pa je sve
ispalo zaozbiljno i s puno pljeska...
Već je glumio
Frenki je već glumio na scenama HNK, Gradskog kazališta mladih i
Gradskog kazališta lutaka, a kaže kako je "Vodič za autostopere" odabrao
čim je pogledao istoimeni film iz 2005. godine, već otprije infišan u
SF i fantasy.
– Ovo je vrlo je sklizak teren, apstraktna tema, priča katastrofe, a
opet puna duhovitosti i ljudskosti. Dva mjeseca sam se mučio i sve je
sjelo zadnja dva dana, kad je Tina dokraja sve dramatizirala, složila
ono što sam tjednima nabacivao. Niti smak svijeta ne mora biti stres,
zato sam predstavu posvetio svojoj mami, da joj bude lakše, da sve
životne probleme zaokrene na lijepo, na veselje – poručio je diplomirani
Frenki.