SLAVONSKI BROD - Nekada je ručni sat značio statusni simbol, vrijednu uspomenu dobivenu za postignuti uspjeh, završenu školu, dugodišnji rad, za rođenje djeteta, važan jubilej... i bio je nezamjenjiv dodatak uz odijelo, svečanu odjeću, izlazak... No danas sve više gubi bitku pred raznim čudima tehnologije. Gotovo da nema osobe bez mobitela koji pruža i uslugu mjerenja vremena pa je u najstarijoj brodskoj urarskoj radnji sve manje kupaca.
Najveća im je konkurencija prodaja preko interneta. Mladima je zabavno, iako je riječ o jeftinoj robi upitne kvalitete.
- Istina je da ljudi manje kupuju, ali još uvijek ima onih kojima je sat navika i prvi izbor nakita. Drugačija su ovo vremena i drugačiji satovi nego prije niza deseljeća kada je moj djed radio ovaj posao - kaže Boris Hemar, inženjer strojarstva kojega je djed Franjo Putra još kao klinca poučavao urarskom zanatu. A kada je „zaškripalo" u Đuri Đaković, gdje je godinama bio zaposlen, nakon djedove smrti odlučio je nastaviti s njegovim poslom.
- U početku je bilo dobro, no posljednjih osam godina situacija se značajno promijenila. Nekada su kumovi za krizmu kupovali sat vrijedan i nekoliko tisuća kuna, danas takve i ne naručujemo, nitko ih i ne traži, besparica je učinila svoje... Skupocjeni satovi kupuju se još jedino u Zagrebu - kaže Boris. Objašnjava kako se više ni na popravak ne donose mehanički satovi.
- Problem su dijelovi kojih nema ili su skupi pa ih ne mogu imati na lageru, a ako ih posebno naručujem, preskup je popravak i ljudima se ne isplati - objašnjava.
No još uvijek se preživljava, nešto se ipak proda. Najveća im je konkurencija prodaja preko interneta. Mladima je zabavno, iako je riječ o jeftinoj robi upitne kvalitete.
- To je nelojalna konkurencija. Nama država nabija sve moguće troškove i u našem satu je 50 posto raznih poreza, carina - kritičan je Hemar kojemu je danas najčešći posao zamjena baterije, skraćivanje narukvica, remena na satu... Martina Jerković došla je upravo zbog toga.
- Imam puno satova, nosim ih zbog mjerenja vremena, ali i kao modni dodatak - kaže. Tako razmišlja i Danijel Vidaković koji je četiri sata donio na provjeru.
- Jako volim nositi sat, lijepo je i elegantno, modni trend, zna se da je sat jedini pravi muški nakit - veli mladić. A različiti primjerci nose se uz odijelo ili uz sportsku varijantu, podsjeća Boris koji u prodaji preferira marku Casio – na našem tržištu, uvjeren je, najbolji odnos cijene i kvalitete. Premda je njegova urarska radnja u središtu grada, na istom mjestu desetljećima i ljudi su naviknuli dolaziti, zbog tendencije gašenja tog obrta u svijetu, nijedno od četvero djece nije pokazalo interes za nastavak zanata.
- Ipak, u velikim europskim gradovima pa i u Zagrebu urara će uvijek biti, tamo ima i skupocjenih satova koje je potrebno servisirati - kaže Boris vjerujući da će se i u Brodu naći kupaca još koju godinu. Manje optimističan je Engelbert Suchy, koji je zanat naučio od oca Filipa, urara, zlatara i optičara, a obiteljsku je tradiciju dugu 90 godina kao strojarski inženjer nastavio tek po odlasku u mirovinu. Točnije, pomaže sinu Domagoju koji baš i ne pokazuje puno zanimanja, posebice kada su u pitanju popravci.
Bivši nastavnik Pero Ostojić donio je u Suchyjevu radnju na popravak svoj Darwil - uspomenu od učenika generacije 1985. godine koji je prvi put stao. Engelbert će ga „srediti" jer je od oca naučio sve što je potrebno pa čak izraditi i zupčanik i po tome je danas možda jedini u Europi. Radnja je puna starih, zanimljivih primjeraka poput obiteljskog ručno rađenog zidnog sata, naslijedstvo iz tisuću osamsto i neke godine, u vitrini su i stari alati iz 1924. pomoću kojih je davno radio Filip Suchy.
Modna kreatorica Lena Kirioska redovito nosi sat zbog provjere vremena. Zaposleni ljudi su, kaže, vezani terminima, to je najjednostavniji način da se provjeri vrijeme. Slično razmišljaju i umirovljenici Višnja, Mila i Bajro, koji su naviknuli na sat, a riječ je uglavnom o darovima i vrijednim uspomenama. Žale što je s Korza maknut veliki sat, nekada svojevrsni simbol.
Nema ih više ni u školama
"Danas se taj posao više ne isplati. Da nismo supruga i ja u mirovini, uopće se ne bi isplatilo. Ovako nam zanimljivije prođe vrijeme, netko navrati, popričamo, a i napravim nešto korisno”, kaže Engelbert koji se bavi restauriranjem vrijednih stojećih i zidnih starih urica. Rijetki su oni koji će to ubuduće raditi jer od raspada bivše države više se u školama i ne obrazuju urari. "Danas satove prodaju ljudi raznih drugih zanimanja, a kupuju oni kojima je važno trendovsko ime bez obzira na kvalitetu”, kaže Engelbert koji najviše preferira švicarski Schaffhausen, potom Zenit pa Omegu, Seiko...
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -