SLAVONSKI BROD - Orijentalne slastice poput rahat-lokuma, tahana, bijele i crne halve, orasnica, pločica od prženog šećera i sezama... izmamljuju osmijeh na lice svakog kušača, piše Glas Slavonije.
- Znam da ne bih smjela, ali sve je tako fino, a pokraj rahat-lokuma ne mogu proći a da ga ne kupim - kaže gospođa Marija Sabolski. Njezino mišljenje dijele i mlađi, Nikolina i Mario iz Kaniže, koji su na te slastice navikli u djetinjstvu jer ih je nekad proizvodio i prodavao majstor u susjednoj Bebrini. Danas ih na brodskom području, u Slavoniji, a vjerojatno i Hrvatskoj, proizvodi još samo Nuri Ziberi.
Iz Makedonije je došao 1987. jer je čuo da je Brod jedan od najrazvijenijih gradova u SFRJ
- Putujem po sajmovima sve do Dubrovnika i Istre, ali nisam sreo nekoga tko to radi osim mene. Zato svuda bez problema dobijem štand i mogu birati mjesto - kaže ovaj proizvođač rijetkih slastica, po zanimanju prosvjetni radnik, koji se gotovo slučajno našao u "slatkom” poslu.
Iz makedonskog Vrutoka u Slavonski Brod doselio se 1987. godine.
- U Vjesniku sam tada pročitao da je Brod među najrazvijenijim gradovima u državi, sa 65 tisuća stanovnika i 38 tisuća zaposlenih. Rekao sam, pa tamo mora biti posla! To me motiviralo da se s obitelji baš tu doselim.
Bez ikakvog predznanja o slastičarstvu, Nuri je doveo prijatelja iz Makedonije koji je njega i suprugu Safiju naučio spravljati kolače - baklave, krempite, šampite... i sladoled.
- U to je vrijeme ponuda bila puno skromnija, ali potrošnja jako velika. U slastičarnice su zalazili svi, pogotovo srednjoškolci, a lokal je bio u središtu grada... Išlo je odlično - kaže Nuri.
Rat je učinio svoje
No rat je učinio svoje. Život u gradu je stao. Lokal je zatvoren. A nakon završetka rata, na sugestiju prijatelja Cvetka Kiriovskog, odlučio je krenuti u proizvodnju rahat-lokuma i nabavio novu tehnologiju.
- Naravno, opet je trebalo učiti, pa sam doveo majstora iz Kavadaraca jer su Makedonci uz Srbe u tome najbolji, dok su Bosanci dobri potrošači - kaže Ziberi.
U najugodnijem je sjećanju Nuriju ostao prvi brodski Katarinski sajam '95. godine:
- Začas sam prodao dvadesetak kilograma rahatluka koliko sam imao u rinfuzi pa sam sa suprugom i djecom brzo raspakirao sve kutije i taj dan prodao rahatluka za šest i pol tisuća kuna. To je bilo presudno da nastavim proizvodnju.
Premda je donedavno imao i veleprodaju, Ziberi je odustao jer ne može pratiti velike kupce. Zagazio je u sedmo desetljeće i radi manje, samo direktnu prodaju po sajmovima, gdje sreće brojne zanimljive ljude, o čemu bi, kaže, mogao napisati knjigu:
- I danas je mnogima čudno otkud rahatluk ovdje. Kažu, jeli smo ga u Turskoj, no kad probaju moj rahatluk, vele: pa ovaj je pravi.
Prodajom slastica odškolovao je djecu. Kćerka se udala i živi u Makedoniji, a sin je završio geodeziju, no u slobodno vrijeme rado se prihvati kuhanja halve, u čemu je postao pravi majstor.