Sarajevo, 30. ožujka 2017.
Deklaraciju o zajedničkom jeziku
Na pitanje da
li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava
zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o
zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim
govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su
njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi.
Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica
standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična
međusobna razumljivost. Korištenje
četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski
– ne znači da su to i četiri različita jezika.
Inzistiranje na
malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne
varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava,
poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim
višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi
ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila,
kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće
kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke
lojalnosti.
Mi, potpisnici
ove Deklaracije, smatramo da
- činjenica postojanja zajedničkog
policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje
pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
- svaka država, nacija, etno-nacionalna ili
regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu
zajedničkog jezika;
- sve četiri trenutno postojeće standardne
varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge
varijantama tog jezika;
- policentrična standardizacija je
demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
- činjenica da se radi o zajedničkom
policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga
imenuje kako želi;
- između standardnih varijanti
policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i
praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama,
što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima
će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
- standardne, dijalekatske i individualne
razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv,
doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.
Stoga, mi, potpisnici
ove Deklaracije, pozivamo na
- ukidanje svih oblika jezične segregacije i
jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
- zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i
po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
- prestanak rigidnog definiranja standardnih
varijanti;
- izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i
skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog
informiranja;
- slobodu individualnog izbora i uvažavanje
jezičnih raznovrsnosti;
- jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti
i medijima;
- slobodu dijalekatske i regionalne
upotrebe;
- i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu
otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na
sveopću korist svih njegovih govornika.
Davor Velnić: 'To je preambula treće Jugoslavije'
I to je bio nesretni začetak dviju Jugoslavija: ta hrvatska naivnost i želja da joj se laska i hvali, s jedne strane, i planski osmišljeno bizantinsko laskanje koje je oduvijek tako godilo hrvatskim ušima, s druge. Spretni srpski planovi prisajedinjenja nastali u vojujućem svetosavlju vješto su se izmjenjivali kroz zajedničku povijest dviju Jugoslavija: od velikosrpskog političkog programa, Načertanija (1844.) Ilije Garašanina, dok je Srbija bila turski vazal, preko hegemonističke srpsko-jugoslavenske nacionalne politike i jezičnog jugoslavenskog unitarizma u Karađorđevićevoj i Titovoj Jugoslaviji; od Novosadskog sporazuma i Memoranduma SANU do otvorene velikosrpske agresije na bivše republike SFRJ. Da bi se to četničko zlo zaustavilo, Saveznici su 1999. bili prisiljeni mjesecima bombardirati fašističku Srbiju, baš kao što su nekad bombardirali nacističku Njemačku.
Ništa bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika
Danas kad je i najokorijelijim zagovornicima "regijona", olinjaloj jugoslavenskoj nejači, postalo razvidno da se Srbija i zloduh četništva ne mogu tek tako geopolitički "izliti" na Hrvatsku, jer Republika Hrvatska je članica Europske Unije i članica NATO-a, a ovo je stoljeće prekratko da bi Srbija postala članicom bilo kakve europske organizacije – upotrebljene su prokušane metode srbo-četničke hegemonizacije hrvatskih prostora promicanjem jezičnog i kulturnog unitarizma. Naputak Memoranduma II. SANU je jasan: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Naravno, sve to ne ide bez tradicionalnih hrvatskih izdajnika, podgrijanih orjunaša i planski postavljenih "naših" kadrova u kulturi, pravosuđu, državnoj i lokalnoj upravi. Sve uredno ugrađeno za vrijeme karaljevine i "carevine" Jugoslavije, Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom. Zato su potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku provjerena imena yugointelektualista, priučenih novinara i najveći proračunski paraziti: razne šeširđije, markovine, dežulovići, popovići, pilseli, karakaši, kordićke... i ostala yubulumenta sljednica razujućeg srpstva koja uporno želi dokazati da smo još uvijek na Balkanu opasani bodljikavom žicom jugoslavenskog unitarizma, da smo zapravo jedan narod koji piše i govori istim jezikom – jezikom "regijona".
Takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena u sarajevskom Media centru 30. ožujka, pokušaj je hegemonizacije jugoslavenstvom i preambula 3. Jugoslavije, nove jugoslavenske nakaze. Taj političko-ideološki pamflet, u naravi protuustavan dokument (ne samo u Republici Hrvatskoj) i previše podsjeća na slične dokumente/naputke, prave političke platforme koje su opravdavale i prejudicirale srpsku agresiju devedesetih godina prošlog stoljeća; na krvave sukobe na tlu bivše SFRJ i na svako zlo što je protutnjilo u službi velikosrpstva.
Bez radnih navika i mizernog talenta
U nekadašnjoj hrvatskoj kulturi boljševičkog predznaka, potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku i njihova sljedba žarili su i palili, i nisu se nikad pomirili s činjenicom da postoji međunarodno priznata suverena hrvatska država. Bez radnih navika i mizernog talenta sami od sebe postali su davno potrošena agitpropovska roba, nezahvalni pripuzi, uljezi i hrvatski apatridi koji intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države, ali hrvatskom proračunu. Čak i uz obilnu pomoć (ovog) Ministarstva kulture, njihova je nemoć očigledna isto kao i namjera da politički, kulturno i jezično integriraju prostor bivše Jugoslavije, samo su im srdžba, očaj i mržnja vidljivi kao plikovi na licu. I dobro je da su istrčali s memorandumskom tzv. Deklaracijom o zajedničkom jeziku, makar su svoja imena sami stavili na listu i to je možda jedini građanski čin koji su ikad učinili. Malo je neobično da čin potpisivanja nisu pripisali fašizaciji Hrvatske, i optužili ustaše da su ih na to prisilili. Neka popisa, dobro je.
Grad Rijeku dobro opisuje poseban jugoslavenski scenarij skiciran još tamo od 1945., kada se od građana na silu ispražnjenu Rijeku mehanički dovode horde opančara "bratstva i jedinstva" i grad popunjava legionarima jugoslavenstva. Grad ostaje "corpus separatum", ali ovaj put pod budnim okom i strogom upravom Partije, koja nakon 1990. kroz programski izmišljenu i nepostojeću multietičnost i multikulturalnost provodi autonomaštvo i protuhrvatsku politiku, a sve u želji da ostane Jugoslavija u malom. Riječka multietičnost austro-ugarske odnosila se na prosperitetni suživot građana Hrvata, Talijana, Mađara, Engleza, Nizozemaca, Francuza i Grka, danas je to jugoslavenski nacionalizam i predstave folklora "naroda i narodnosti".
To je ujedno i tajna uspjeha SDP-a na lokalnim izborima u suverenoj Republici Hrvatskoj: mizerna nacionalna osvještenost, orjunaštvo Sušaka i mnogoljudna "Jugoslavija u malom" pod budnim partijskom kontrolom. SDP i njegovo glasačko tijelo u Rijeci djeluju zavjerenički. Ti birači, profesionalni multietničari, podržavaju jugoslavensku državotvornost, a ustvari samo prikrivaju srpsku umreženost. Naime svi oni još žive u riječkoj Jugoslaviji i nadaju ostvarenju neke treće sreće: tisuće njih što udobno od 1945. žive na i u opljačkanom, na gradskim i županijskim proračunskim jaslama.
Riječki HDZ nije se nikad usudio povesti hrvatsku tihu većinu u izbornu pobjedu, artikulirati njene političke želje i tako su Hrvati u Rijeci postali politička manjina. Oklijevanje i podzemna simbioza lokalnog HDZ-a s lokalnim SDP-om traje od samog početka.
Rijeku najbolje uprizoruje m/b Galeb
Grad Rijeka nastavila je tamo gdje je Jugoslavija propala i danas izgleda upravo onako kako bi Jugoslavija izgledala da je nekim čudom preživjela samu sebe. Grad Rijeku na izmaku razuma najbolje uprizoruje m/b Galeb na mrtvome vezu u Riječkoj luci: ruzinava podrtina lažnog bravara i pravog diktatora. To je prikladan spomenik Rijeci i jednoj propalom političkom projektu. Rijeka je ustvari m/b Galeb: abandonirana nakarada i relikt jedne tiranije. Rijeka kao Titov ratni plijen ostala je zapuštena, nepuštena baš kao i njegov zaplijenjeni i nikad pravome vlasniku vraćen m/b Galeb.
Projekt SAO Rijeka je razlog zašto se srbijanska diplomacija uz pomoć Vesne Pusić, Ive Josipovića i Dejana Jovića zauzela da taj grad postane Prijestoljnica europske kulture 2020. Nimalo nije riječ o promociji hrvatske kulture u Rijeci, već o promociji jugoslavenske kulture u jugoslavenskoj Rijeci pod budnim okom Beograda i, naravno, stari komunistički trzaj da se zavuče ruka u tuđi džep, ovaj put fondove Europske Unije namijenjene hrvatskoj kulturi, a ne promociji jugoslavenske kulture.
No vratimo se hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj poziciji u svijetu: hrvatski jezik je jedan od 24 ravnopravna jezika u Europskoj Uniji; međunarodno je priznat kao samostalni jezik 1. rujna 2008. i njegova je kodna oznaka "hrv" pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 "Registration Authority" u Washingtonu. Hrvatski je zaseban slavenski jezik, a njegov povijesni, politički i kulturni razvoj provodio se odvojeno i samostalno od sličnih jezika u širem i daljem susjedstvu. Standardni hrvatski književni jezik razvijao je svoje specifičnosti na morfološkoj, tvorbenoj, fonološkoj, sinktatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini i davno usustavio svoje latiničko grafijsko pismo. Da svega toga nije bilo, prije svega stoljetne hrvatske književne tradicije, hrvatski jezik ne bi bio na ovaj način međunarodno priznat i kodificiran. Srpski jezik i kultura su nešto posve drugo. To je država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo, sve bitne faze judeokršćanske civilizacije u Europi da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute. Na primjer pokušaj prisvajanja Dubrovnika i tzv. "srpska dubrovačka književnost"?
Razumljivost s nekim drugim slavenskim jezicima, kao "krucijalni dokaz" jedinstvenog jezika nije bitna odrednica, a ni presudna.
Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?!
Nego dokle ide ta "razumljivost" i zašto se crta ne podvuče na slovenskom ili bugarskom jeziku, Slovačkom ili Češkom? Meni bi odgovarala Velika Britanija, na primjer?! Skandinavci se prilično dobro između sebe razumiju, čak im je i dobar dio povijesti i državnosti isprepleten, međutim Danci ipak govore danskim, Šveđani švedskim i Norvežani norveškim jezikom, i nikome napamet ne pada te skandinavske jezike stavljati pod istu kapu. Ne postoji skandinavski jezik kao nekakav esperanto Skandinavskog poluotoka, ali postoje danski, švedski i norveški jezik.
Hrvatski jezik je Hrvatskim ustavom zajamčen službeni jezik i zato je nebitno s kojih visokih političkih adresa dolaze službene potvrde o tome. Visoke političke adrese pune utjehe i razumijevanja za hrvatski jezik trebale su se pobrinuti da nitko nikad ne dovodi u pitanje opstojnost hrvatskog jezika u Hrvatskoj, pogotovo ne on što se cijelo vrijeme prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu, ali ne prestaju rovariti protiv Hrvatske. Ove godine na sajmu knjiga u Leipzigu hrvatska "reprezentacija" književnosti pala je na dva nepostojeća slova: Slobodan Šnajder i Damir Karakaš nisu hrvatski pisci nego potpisnici tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, i na kojem je to jeziku onda pišu ta dva plaćenika za yugoslovenski jezik i državu na hrvatskom štandu u Leipzigu? Slobodan Šnajder je agipropovski oštroper, a Damir Karakaš je jednostavno netalentirani knjiški pozer, ali ne i književnik. Sve to ministrica Nina Obuljen dobro zna i podržava, ne zato jer može i smije, nego ova Vlada sve vrijeme svog mandata tako jedri. Ovakvo petokolonaško predstavljanje hrvatske književnosti i kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu, pa onda selektivna nakladnička politika u Hrvatskoj – potpisnici tzv. Deklaracije o jednome jeziku naprijed, ostali stoj – i svjetonazorsko opredjeljenje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci, isto kao i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, da se ne spominju Leksikografski zavod MK, HRT – provjerena su oružja srbo-jugoslavenstva usmjerena protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske, objavio je Novi list.
Viktor Ivančić: Novi Novi list
Dan kada je u riječkom Novom listu objavljen tekst Davora Velnića o Deklaraciji o zajedničkom jeziku (2. travnja 2017.) lokalni bi kroničari trebali posebno zabilježiti i ostaviti u vidu markacije budućim generacijama, i to kao trenutak snažnoga simboličkog raskidanja s jednom tradicijom, moment od kojega – zahvaljujući nepokolebljivoj uredničkoj volji – dotad ugledna novinska kuća skreće u medijsku kanalizaciju.
Novi list, u kojem pišu neki od najboljih novinara u ovoj zemlji, znao je biti svakakav, i odličan i grozan, i neposlušan i discipliniran – u vlasničkoj eri Roberta Ježića poduzimao je čak konceptualno složene cenzorske operacije – ali se nikada, baš nikada, nije zatekao u zoni hrvatske medijske kanalizacije. Sada, tekstom Davora Velnića, odvažno je zaplutao tim gustim vodama. Za nekoga tko je dugo godina u profesiji, poput ovoga potpisnika, to je bezmalo potresno: datum od kojega ne uočavaš razliku između priloga u Novom listu i priloga na portalu Dnevno.hr ili u televizijskoj pljuvačnici Velimira Bujanca, zavrjeđuje da s osjećajem poraza začepiš nos i priznaš mu historijski značaj.
Nakon što se, povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku, salvama pravedničke domoljubne srdžbe oglasio cijeli orkestar desničarskih truba, sam članak autora koji za sebe tvrdi da je književnik (član DHK-a i Matice hrvatske) nije dakle interesantan zbog svoga sadržaja, već zbog činjenice da je taj sadržaj obnarodovan baš u Novom listu, kao uvertira u neminovni spektakl novinske autodestrukcije, ili čin dobrovoljnog izlaganja pogubnoj infekciji, ili zorna ilustracija neopozivoga gubitka nevinosti nečeg što zovemo mainstreamom, ili – posve sigurno – prelazak preko ruba od kojega prestaju važiti zadnji profesionalni uzusi i obziri, a na snagu stupaju kanalizacijski kriteriji. Ovi su pak, u skladu s općim ambijentom, takvi da urednički poslovi postaju pacovske kreacije.
U usporedbi s Davorom Velnićem – koji u tekstu o svetosti hrvatskoga jezika masakrira hrvatsku gramatiku, ne umije pravilno upotrijebiti veliko (ili malo) početno slovo, ne zna kako rečenicu opskrbiti subjektom, predikatom i drugim zamornim formalnostima – čak se i jedan duhom siromašni i ovlašno opismenjeni Nino Raspudić nadaje kao seriozan i dobronamjeran novinski pisac; jedan Ivica Šola, koji u boj za nacionalni jezik mobilizira i svoga osmogodišnjeg sina, vjerujući da je ovaj već sad ideološki zadrt na ćaću, postaje umjeren i ostavlja kamiličasti utisak; jedan Josip Jović, sa svojim komesarskim čizmama i histeričnim pozivima na linč, djeluje kao uravnoteženi profesionalac… U samom je Novom listu, ostalom, Zlatko Crnčec objavio regularno glup komentar o Deklaraciji, kakvoga je Crnčec jedino i u stanju sročiti, no sve je to daleko od šovinističkog baleganja velnićevskog tipa, od one vrste prodora kojima se, preko paranovinarskih fenomena, na scenu uvodi golo medijsko divljaštvo.
Potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku za Davora Velnića su 'olinjala jugoslavenska nejač', nositelji 'četničkog zla', 'hrvatski izdajnici', 'podgrijani orjunaši', 'petokolonaši', 'yugointelektualisti' formirani pod 'Karađorđevićevim kundakom i Titovom partijom', 'priučeni novinari' što su u boljševičkome mraku 'žarili i palili', a danas su 'propala agitpropovska roba', 'najveći proračunski paraziti', 'nezahvalni pripuzi', 'uljezi i hrvatski apatridi' koji 'intenzivno žive u fikciji propale i nepostojeće države', koji se 'prežderavaju i bogate na hrvatskom proračunu', ali 'ne prestaju rovariti protiv Hrvatske'. Zloglasna Deklaracija je 'pokušaj hegemonizacije jugoslavenstvom', odnosno 'preambula 3. Jugoslavije', odnosno politička platforma 'nove jugoslavenske nakaze', odnosno 'zlo u službi velikosrpstva', odnosno 'oružje srbo-jugoslavenstva usmjereno protiv samostalne i suverene Republike Hrvatske'.
Srbi su za Davora Velnića zauvijek 'turski vazali', dok je Srbija 'država koja je pala pod Turcima i preskočila renesansu, barok i prosvjetiteljstvo', a potom i sva druga civilizacijska postignuća, 'da bi tek stvaranjem kraljevine Jugoslavije pokušala lažima i prijevarom steći poželjne kulturološke atribute'. No bolje nije prošla ni Rijeka: tamo su od '45. naseljavane 'horde opančara 'bratstva i jedinstva”, dovedeni su 'legionari jugoslavenstva', te je grad do danas ostao 'Jugoslavija u malom', postao je 'projekt SAO Rijeka', gdje se vodi 'protuhrvatska politika' i vlada 'mizerna nacionalna osviještenost', gdje caruje 'orjunaštvo Sušaka', i to pod upravom SDP-a, čiji birači 'podržavaju jugoslavensku državotvornost', to jest 'samo prikrivaju srpsku umreženost', što znači da su 'Hrvati u Rijeci postali politička manjina', a također i da će buduća 'Prijestoljnica' (!) europske kulture, umjesto da širi hrvatsku uljudbu, raditi na 'promociji jugoslavenske kulture', dakako 'pod budnim okom Beograda'.
Fond muklih fraza ovoga napaljenog Hrvata, rekoh, nije vrijedan osvrta, ali spoznaja da su one osvanule na stranicama novina što su donedavno slovile za jedno od zadnjih utočišta profesionalnog novinarstva svakako jest. Jer kada se psovački nacionalizam, harangistički naboj i šovenska stilistika 'Bujice', lišeni minimuma pismenosti i boljeg ukusa, usele u Novi list, pa se zanatska perjanica mainstreama preobrati u glasnik podzemlja, to je bogme prvorazredan kulturni događaj. Zašto je dakle friško postavljeni urednik Robert Frank odlučio novi Novi list priključiti hrvatskoj medijskoj kanalizaciji i tu se, shodno zatečenome ambijentu, profesionalno realizirati kao glavni i odgovorni glodavac?
Da nije riječ o ekscesu, jasno je već neko vrijeme. Prije nekoliko dana, na primjer, Robert Frank je načinio intervju s predsjednikom DSS-a, novoosnovane stranke 'poželjnih Srba', a početke pitanja što ih je tada postavio vrijedi – kao malu ilustraciju tehnike žurnalističkoga beščašća – citirati onim redom kojim ih je intervjuist nizao: 1. 'Pupovčev SDSS, pretpostavljam da se slažete, u velikom dijelu hrvatske javnosti sa sobom nosi hipoteku rata…' 2. 'Slažete li se da je Pupovac od srpstva napravio biznis…' 3. 'Ponekad se stječe dojam da Pupovac svjesno, na razini odnosa Hrvata i Srba, najprije stvori i forsira problem…' 4. 'Njegovi postupci pokazuju da ne pokazuje interes za unapređenje položaja Srba na lokalnoj razini…' 5. 'Čini se da je oko Pupovca i njegovog javnog djelovanja po pitanju zaštite interesa srpske zajednice itekako prisutan element novca… Možete li to komentirati?'
Da, možemo li to komentirati? Možemo li nekim stručnim terminom obuhvatiti taj oblik plaćeničke tendencioznosti kada se intervjuist i intervjuirani rasporede u streljački stroj, kako bi zajedničkim snagama ucmekali obilježenog Zlotvora, a ako je prvi dovoljno inicijativan, ovaj drugi mu nije ni potreban, već postoji tek u ulozi konvencionalnoga novinskog dodatka, malo kao dekor, malo kao alibi, da bi se forma smaknuća uopće mogla nazvati intervjuom?
Preobrazbu novina u potjernice uvijek prati sirovi entuzijazam odriješenih ruku. Opskurni univerzum u kojem odzvanjaju Velnićeva sočna proklinjanja, gdje ratoborno klokoće ideologija vjekovnog hrvatstva, gdje se oštre noževi za obračun s 'hrvatskim izdajnicima', 'četnicima' i 'olinjalom jugoslavenskom nejači', ukazuje se kao prostor slobode, prostor u kojem ne žuljaju zanatski okovi, pa će i kreativni subjekt s uredno podšišanim krznom, šiljatom njuškicom i funkcijom glavnog i odgovornog, usprkos novinarskom invaliditetu, napokon doći do punog izražaja, jer ništa ga u tome ne priječi, jer ograničenja profesije, istine, pravde, etike, gramatike ili najobičnijega dobrog ukusa više ne važe.
Besmisleno je u medijskoj kanalizaciji mjeriti razinu zagađenja, kao što je – iz perspektive rukovodnog glodavca – besmisleno utvrđivati razliku između prostačkih komentara čitalaca na internetskom portalu i temeljnoga novinskog štiva. Robertu Franku nije smetalo ni to što se među potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji prema ocjeni Davora Velnića 'rovare protiv Hrvatske' i šire 'četničko zlo', nalazi nekolicina novinara Novog lista. Naprotiv, njima su te prijetnje ponajprije upućene, ne zbog toga što su potpisali mrski akt, već zato što su novinari: takvi se, naime, pokazuju suvišnima kada građanska štampa zaplovi otpadnim vodama.
Kako će putovanje završiti, tek ćemo saznati. Zasad dominira čista buka. Čvrsta urednička desnica lupa hrvatskom batinom tako intenzivno da se ne čuje ništa drugo, pa ni to da se utemeljitelj Novog lista, Frano Supilo, okreće u svom jugoslavenskom grobu.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -