SLAVONSKI BROD – Putna groznica i spremanje za odlazak na godišnji odmor mnogima je svojevrstan stres. Ne i meni. Spakiram se za pola sata ako treba, samo ako je odredište rodno mjesto i more. No, bojim se kako više neće biti tako. Od ove godine sve se stubokom promijenilo.
Povratna karta na liniji koja je promovirana kao ona bez presjedanja ipak ne znači kako nećete mijenjati autobus.
Kad nemaš vlastiti automobil osuđen si na ostanak doma ili korištenje agencijskih putničkih prijevoza. Kako sam i ranije putovala autobusnom linijom, tada donekle anonimnog a danas, u regiji, poznatog autobusnog prijevoznika, a i kako oni jedini voze na meni potrebnoj relaciji, odluku nije bilo teško donijeti. Inače, kad nema izbora prihvaćaš što ti se nudi. Ali da sam znala što nas čeka izabrala bih ostanak u Slavonskom Brodu.
Namjerno ne spominjem naziv prijevozničke kuće. Čini mi se naime kako to i nije toliko bitno jer po pričanjima mojih sup(a)utnika niti drugi prijevoznici nisu baš puno bolji. Pa evo kao slika onoga što Vas, ako nemate sreće, može dočekati odlučite li na put krenuti autobusom.
Kad 'ode' alternator
Nedjelja navečer. Po redu vožnje autobus polazi u 22.00 sati s trećeg perona autobusnog kolodvora u Slavonskom Brodu. Na informacijama nas uvjeravaju kako se jednosatno kašnjenje uzrokovano kvarom autobusa od subote navečer teško može ponoviti. I bili su u pravu. Nije se ponovilo. Nije kasnio sat vremena, nego gotovo puna dva sata. Kasnije u autobusu u glasnom razgovoru vozača, obogaćenom nizom ne baš uhu ugodnih epiteta i poštapalica, doznajemo kako je u subotu na autobusu otišao alternator. Poslali su im zamjenski, a kad je zamijenjen krenuli su u nedjelju istim tim busom, no i novi "stari" alternator je zakazao. Kako god. Bitno da smo u autobusu. Klima radi. Samo da nađemo mjesto i da konačno krenemo jer valja cijelu noć putovati. Ali kako to kod nas obično biva ništa ne može teći normalno. Kamo god se okreneš slobodno je samo jedno od dva sjedala. Tražimo pomoć vozača jer nas je četvero i voljeli bismo, ako postoji mogućnost, sjediti s djecom. Ne nužno na mjestima za koja smo platili rezervaciju (koja je doduše uistinu simbolična).
- Nema to veze što ste platili rezervaciju. Pa to ste vi platili samo kako biste bili sigurni da ćete imati mjesto za sjedenje u autobusu – kaže mladi i prilično nervozni vozač.
Pa nije valjda da bi nam prodali kartu i na kraju nas ostavili stajati, pitam se panično, doznajući kasnije tijekom vožnje kako niti to, u slučaju ovog prijevoznika, ne bi bilo za čuditi.
Kako god, smještamo se na sjedala po principu 'kud koji mili moji' i krećemo. Prošli smo i granicu. Pomalo se opuštamo. No ne zadugo. Vozači između sebe prilično glasno komentiraju. Jedan kaže kako je umoran jer je taman došao s cjelodnevnog plivanja, drugi kaže nije spavao od jučer. I ajd ti sad opušteno putuj. Ukočih se i pogled uperih u cestu, kao da ću nešto i promijeniti. Znam da nisu oni krivi i da voziti moraju kako gazda kaže, ali opet nije mi svejedno. No iz autobusa sada više ne mogu i da hoću.
Putujemo, djeca su uspjela malo zaspati. Odjednom čujem vozača koji, u poluležećem položaju s nogama dignutim na naslon sjedala ispred sebe (nikada više neću sjediti na prednjim sjedalima jer puno toga vidiš i čuješ), dogovara nekakvo presjedanje, razmjenu putnika, autobusa. Ništa ne shvaćam. Vidim i drugi putnici su se uznemirili, ali objašnjenja nema. A svi znamo da kod kupovine karata nije spominjano presjedanje. Pred sami ulazak u Zenicu kažu nam da se vozimo u autobusu koji se mora vratiti nazad u Slavoniju, pa ćemo mi koji idemo prema jugu preći u autobus koji nas čeka u Zenici, a putnici iz tog autobusa koji putju u Slavoniju preći će u naš autobus. Prvo očaj, onda od limuna praviš limunadu. Hej treba biti brz, možda ulovimo mjesta da sjedimo s djecom. Kao u crtanim filmovima djeca i ja hvatamo vrećice i ruksage i ulijećemo u „novi" bus, dok muž prebacuje prtljagu. Uspijeli smo. Četiri sjedala. Sjedimo jedni ispred drugih. Nešto dobro. Za nas tu do konačnopg odredišta muke po putovanju prestaju. No nažalost za putnike koji su išli na neke druge destinacije, one nisu završile. Jer ovisno o tome u koje mjesto putujete, sele vas iz autobusa u autobus. Presjedaju. Požuruju. Galame. Prebrojavaju da vide hoće li imati mjesta.
- Može, malo ih je previše ali nekako ćemo to zgurati - pričaju o putnicima kao da prevoze teški teret.
U jednom slučaju zamijenjene su putne torbe. Vozač ljut na putnike, iako ne razumijem zašto. Trebao bi se bar ispričati jer torbe su bile predane u prtljažnik, imale su svoj broj i on je taj koji je trebao izdavati iste pa do zamijene nije došlo. Ali kako to kod nas uvijek biva, sami smo si krivi za svoj novac.
Čekaj. Naići će.
Sretno stigli na kraju, lijepo se proveli. Treba krenuti nazad. Računam sada nema pokvarenih autobusa i sve će teći glatko od točke A do točke B. Ali ne lezi vraže. Kod potvrde povratne karte ljubazna službenica nam kaže:
- Ukoliko autobus bude stigao redovno u 20.10 sati onda idete izravno do točke B, ali ako bude kasnio morat ćete presjedati.
Ne, opet. Naravno, kasnio je. I to više od sat vremena. Istovario nas na pol ceste u jednom malom mjestašcu. Pitamo kada stiže taj autobus u koji trebamo ući, a vozač (isti onaj što je na početku teksta držao noge na sjedalu ispred sebe) mrtav hladan odbrusi:
- Stani tu i čekaj. Naići će.
Stali. Čekali. Naišao za nešto više od pola sata. Opet naravno raštrkani. Nedugo potom opet staje. Neki presjedaju po treći puta u sat i pol vremena. Na našu sreću. Jer njihov izlazak znači nama ponovni pronalazak zajedničkih mjesta za obitelj. Krećemo konačno. I onda u jednom trenutku napad vrućine. Netko se požalio da je klima prejaka, pa su vozači, umjesto da reguliraju hlađenje, odlučili upaliti grijanje. Časnoj sestri koja sjedi ispred nas nije dobro.
- Oprostite molim vas možete li smanjiti grijanje – pita ih ljubazno.
- Što si se toliko umotala, da nisi ne bi ti bilo toliko vruće – odgovara jedan od vozača.
Nisam sigurna ali čini mi se kako je rekla da će se žaliti upravi. Iskreno se nadam da jeste. Jer ja ne mogu. Bojim se bit ću previše nepristojna. Mada bih za svojih 1800 kuna, koliko su me koštale četiri povratne karte s rezervacijom (koja znači da ću moći sjediti), imala puno pravo biti i bezobrazna. Ali njima ni to nije potrebno. Uz bezobraznu borbu za svaku prodanu kartu što pri tome podrazumijeva „bacanje" putnika po autobusima i presjedanja koja nigdje nisu navedena sami sebe najbolje 'reklamiraju'.
To što su jedini prijevoznik koji vozi na ovoj relaciji, uz ovakvo ponašanje i odnos prema putnicima, neće im dugoročno biti od neke koristi. Mogli bi, na kraju, završiti kao u onoj priči s kravom koja daje puno mlijeka, ali ga na kraju mahanjem repom prospe iz kante u koju su ju pomuzli.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
pajser07.08.2015. u 21:31
Neki dan sam ženu pratio iz Poreča za SB. Majstor vozač je uzeo 10 kn za torbu, dao račun na 7 kn i ne vraća kusur od 3 kune. Žena kaže dobro je. Ja sam išao za njim i tražio... Prikaži sve kusur samo zbog toga jer su bezobrazni i nije im više dovoljno za jednu kovertu da prebace do Zagreba 10 ili 20 kn nego traže 50 i sve u svoj džep.
-
tgaleta07.08.2015. u 20:30
Čitam i prisjećam se koliko sam puta progutao gorku pilulu kada sam koristio autobus. Barem na našim prostorima. Navijam što prije za dan kada će tehnologija izbaciti bahate promašene svemirske kapetane aka vozače autobusa. Do tada nadam se kako će... Prikaži sveće se ljudi snaći na druge načine poput http://www.gorivo.com, https://www.blablacar.hr/ ili uskoro https://www.uber.com Eh, teško da je poanta priče izbjegavati BIH. Godinama idem bez ikakvih problema, izvadio malcima putovnice, jer je i to povoljnije nego našim autocestama do krajnjeg juga. I sada sam prošao.
-