"TRAŽILE ste dobile ste, pa sad radite i na poslu i kod kuće. Nakon napornog dana u poduzeću, dođite doma, brinite o djeci, čistite, kuhajte, perite, peglajte..." Tako su nekako stariji znali opisivati ravnopravnost koju su žene dobile, a koja sigurno nije bila ona za koju su se zalagale Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, odnosno ona koju svake godine obilježavamo na Dan žena.
Mnoge bi žene na Dan žena vrlo rado radile od jutra do sutra ako bi preostalih 360 i kusur dana imale podjednako posla i obveza kao i njihovi partneri. Nažalost, to je nešto na čemu će morati raditi jako dugo. I same. Između ostaloga i kroz odgoj vlastitih sinova.
Podsjetimo, Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka. Ideja za njegovim obilježavanjem pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. godine u New Yorku zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija, a dva mjeseca kasnije one su osnovale sindikat. Protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina, a najpoznatiji je bio 1908.godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila 'Međunarodni dan žena' na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježilo preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Švicarskoj.
Već 30-tih godina prošlog stoljeća Dan žena se prestao obilježavati na zapadu i to uglavnom što ga se povezivalo s komunizmom. Feministice su ga počele ponovno obilježavati 60-tih godina prošlog stoljeća, a od 1975. godine, koja je bila proglašena godinom žene, Međunarodni dan žena službeno su počeli obilježavati i UN. U isto vrijeme danas u mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsna zamjena Majčinom danu i Valentinovu.
U Hrvatskoj se nakon Domovinskog rata Dan žena povezuje s 'jugonostalgijom', a oni koji ga i obilježavaju karanfil, koji se tradicionalno darivao na ovaj dan, za svaki slučaj su zamijenili ružama. No, ono što je bitno u ravnopravnosti žena nije se puno promijenilo primale one danas karanfil ili ružu. Primjerice plaće za koje su se ženske aktivistice borile 1857. i dalje su manje za žene nego li za njihove muške kolege. Tako prema podacima Državnog zavoda za statistiku, a koji su izneseni upravo u povodu Dana žena, prosječna mjesečna neto plaća žena u Hrvatskoj u 2015. godini iznosila je 5305 kuna što je za 10.9 posto manje od prosječne neto plaće muškaraca. A u isto vrijeme hrvatske žene su sve obrazovanije, pa je prema popisu stanovništva iz 2011. godine udio visokoobrazovanih žena iznosio 16,7, a visokoobrazovanih muškaraca 16 posto. Što još statistika kaže o ženama možete pročitati u prilogu članka, a što nam govori svakodnevica zna svaka od žena za sebe.
Neke s punim pravom mogu reći kako su ravnopravne sa svojim radnim kolegama i životnim partnerima (vjenčanim i nevjenčanim) jer su plaćene jednako i jer poslove dijele - ne na muške i ženske - nego kad ih tko stigne napraviti. Nažalost, još uvijek je dobar dio žena, ako govorimo o ženama Hrvatske, malo više 'ravnopravan' tako da za njih vrijedi ona rečenica s početka teksta. Prošle godine je na društvenim mrežama 'kolao' poziv ženama da 8. ožujka stave crveni ruž na usne kao izraz ženske moći. "Ruž dok radiš na poslu, ruž dok brineš o djeci, ruž dok kuhaš, ruž dok meteš, ruž dok opet odrađuješ posao za tvrtku, ruž dok pereš i vješaš rublje, ruž dok brišeš prašinu, nekako si mislim ja bih baš voljela biti muško,..., onda bih bez problema sutra stavila crveni ruž", bio je tek jedan od komentara pripadnica ljepšeg spola koje bi na Dan žena vrlo rado radile od jutra do sutra ako bi preostalih 360 i kusur dana imale podjednako posla i obveza kao i njihovi partneri. Nažalost, to je nešto na čemu će morati raditi jako dugo. I same. Između ostaloga i kroz odgoj vlastitih sinova. Kako bi sutra poštovali svoje žene, majke svoje djece i ravnopravno s njima djelili sve one obveze koje one danas preuzimaju uglavnom na sebe. Ali i kroz odgoj kćeri kako bi ih naučile da znaju cijeniti sebe i svoj trud i rad. I kako bi znale kada i gdje treba povući crtu i reći dosta. Jer, nije bitno što će selo reći. Bitno je kako se vi osjećate.