SVAKODNEVNO smo bombardirani vijestima o napuštanju Slavonije. O odlascima naših ljudi na rad u Njemačku. O zatvaranju Obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. O propasti mljekara. Niskim otkupnim cijenama žitarica. I sve to u dijelu Hrvatske koji bi mogao hraniti ne samo ovu zemlju, nego biti i trbuh Europe. Gdje je problem? U državi i maćehinskom odnosu prema Slavoniji? U Slavoncima 'umornima' od obećanja? U njihovom strahu da se upuste u neke nove poslove poput uzgoja nekih drugih kultura ili razvoja seoskog turizma?
I dok u Slavoniji, oni koji su još tu ostali, krpaju kraj s krajem, na jugu zemlje ljudi 'zarađuju'. I to na komadiću zemlje. Nije plodan kao onaj slavonski. Ne uzgajaju na njemu nikakvu kulturu. Ne boje se elementarne nepogode. Tek ograde prostor. Postave kante i ubiru zaradu.
Naime, osim na iznajmljivanju soba i aprtmana (netko lošijih, netko boljih, ali izbor je na onome tko prostor plaća) "Dalmoši" su odlučili zaraditi na limenim ljubimcima njihovih vlasnika i iskoristiti skupi gradski parking kao i nedostatak parkirališnih mjesta u manjim gradovima i mjestima uz jadransku obalu. Cjelodnevna karta na službenim parkiralištima je i do sto kuna, a parkirališnih mjesta, posebice u manjim mjestima i tekako nedostaje. Čim primjete da se vozite zagledajući gdje biste mogli stati, zakucaju vam na prozor ili mahnu.
- Tražite parking. Evo imate tu kod mene. Samo 40 kuna za razdoblje od sedam ujutro do 19 navečer - ponuda je u jednom malom mjestu na makarskoj rivijeri. Duplo jeftinija od gradskog parkinga. Vlasnik na svom, šljunkom nasutom, placu, uz samu kuću može primiti desetak automobila. Po automobilu 40 kuna, 30 dana u mjesecu i eto potencijalnih 12 tisuća kuna mjesečno bez po muke. Naravno sve bez računa (što nikako ne opravdavamo, nego konstatiramo.). Onog fiskalnog. Ali računicu imaju i iznajmljivač i korisnik.
Priča mi prijatelj kako je sjedio u društvu koje je naručilo paketić ljutih papričica za konzumaciju plativši to zadovljstvo 200 kuna. Na njegov prijedlog jednom od ljudi s kojim je sjedio i za kojeg zna da ima zemlje neka i sam pokuša uzgajati nešto slično i plasirati na tržište dobio je odgovor kako je to mukotrpan posao. Čitam ovih dana kako na Jadranu vlada ponuda iz uvoza dok Slavonci bacaju hranu. Jedna od sugovornica kaže kako je, dok je bila na moru, shvatila kako je sve puno uvoza, ništa nije fino, nije domaće, no domaće proizvođače nitko ne zove. Ne znam je li svoje proizvode sama pokušala nuditi, ali čini se kako mali broj njih to čini.
I dok se Dalmatinci snalaze, ostaje i dalje pitanje kako svoju računicu nikako ne uspijevaju pronaći Slavonci, isti oni koje gotovo da se moralo moliti da uzmu domaće mlijeko koje su im proljetos dijelili mljekari ovdje u Slavonskom Brodu. Teško da bi ga Dalmatinci dijelili. Oni bi i na njemu zaradili. Jer, rekli bi to je ekološki, domaće pa bi ga još naplatili i skuplje prodali. I zaradili. A tko zna, među kupcima bi bio možda i pokoji Slavonac. Isti onaj koji je proljetos prošao pokraj štanda na kojem je to isto mlijeko mogao dobiti za badava.
Jer nekako se ne možemo oteti dojmu kako je našem čovjeku sve bolje negdje drugdje, samo ne ovdje. U njegovoj Slavoniji, za čiji opstanak i on mora dati svoj doprinos. Početi razmišljati, riskirati idejama poštujući zakon, biti inovativan, natjerati svojim aktivnostima i ponudom državu da ga prepozna i prati, a ne da ga smiruje socijalnim paketima pomoći. Jer, vrijeme poljoprivednih kombinata koji su mislili za domaćeg proizvođača davno je prošlo. Stigla su nova vremena u kojima ako sami nećemo mijenjati prvo sebe, teško ćemo mjesečno zaraditi onih potencijalnih 12 tisuća kuna. A da se može, i to u skladu sa zakonom, može se. Dokaz za to su obitelji koje su se upustile u proizvodnju primjerice eko voćnih vina, i uz puno truda, rada i odricanja, ipak uspjela. Nažalost takvih je malo i tek su iznimka koja potvrđuje pravilo.