U državi čija trećina saborskih zastupnika ne treba besplatno prijenosno računalo nije eksces graditi školu koja nema pristup normalnom, a kamoli širokopojasnom, internetu. Sreća je u činjenici da će taj nedostatak nadomjestiti ispodpojasni vjerski odgoj.

IMA jedna zgodna anegdota o biskupu koji je došao u neko selo kako bi posvetio tamošnju crkvu, ali ga, na njegovo zaprepaštenje, nisu dočekali zvonima kako je to običaj kada dolazi tako visoki dostojanstvenik. Zgroženi biskup upitao je seoskog župnika kako se mogao drznuti i dočekati ga bez zvonjave zvona.

Hrvatski Sabor, kao što je poznato, ima 151 zastupnika, a za njihove potrebe, 2012. - baš u vrijeme kada je izgrađena ona nova škola u Podcrkavlju - iznajmljeno je 100 (sto) računala. 

- Ima bar stotinu razloga za to – počeo se izmotavati seoski župnik. – Prvi je da na novoj crkvi još nemamo zvono.

- Ako je tako – odgovori ljutito biskup - onda me ostalih 99 razloga uopće ne zanima!

Sjetio sam se te anegdote pročitavši što je početkom ove školske godine rekla ravnateljica OŠ Blaž Tadijanović u Podvinju u čijem je sastavu područna škola u Podcrkavlju:

- U novoj zgradi imamo sve, ali nemamo internet. Naime, baš u informatičkoj učionici nemamo nikakav signal, kao da je netko iznad te učionice stavio nekakav štit.

Novinar koji je razgovarao s ravnateljicom nije se dosjetio upitati kako je moguće da nova škola nema internet. Ravnateljica bi vjerojatno odgovorila slično biskupu: Ima bar stotinu razloga, a prvi je da u novoj školi nemamo internetski signal.

U 21. stoljeću, u zemlji članici Europske unije, škola bez interneta posve je isto kao crkva bez zvona u 18., 17. ili bilo kojem od minulih stoljeća, sve ''do stoljeća sedmog'', od kad na ovim prostorima, kako to pjesme kaže, dišu Hrvati.

Ne bih rekao da vrli članovi Vlade premijera Andreja Plenkovića (kao i oni prije njega), a osobito ministra znanosti i obrazovanja, nisu svjesni što znači kada jedna škola u Hrvatskoj (o, da je bar samo jedna!) nema pristup internetu. Kad god nam prikažu snimku sa sjednice Vlade, vidimo računalo ispred svakog ministra. Pretpostavljamo da ondje nisu ukrasa i dojma radi, već da se ministri njima služe. Onima prije Plenkovića, dok je šef Vlade bio Tihomir Orešković, možda je računalo služilo da u Google translator brzo ukucaju neku od engleskih izreka kojima se premijer služio, kako bi shvatili što je želio reći. Ovi danas, kad se rasprava na Vladi otegne, možda koriste računalo da bi odigrali kakvu Solitaire igricu i kratili vrijeme slažući karte dok Plenković mudruje kako, recimo, ukloniti onu HOS-ovu ploču iz Jasenovca.

Ako ministri u aktualnoj Vladi, kao i oni prije njih, znaju čemu služi kompjutor, nisam baš siguran da to znaju i saborski zastupnici. Bar trećina njih. Mislite li da pretjerujem, evo dokaza: prije pet godina, 21. lipnja 2012. Hrvatski je sabor ugovorio najam 100 prijenosnih računala i na četiri godine, koliko traje mandat, dao ih zastupnicima na korištenje. Porezne obveznike to je koštalo oko 811 tisuća kuna. No, više od potonje brojke, oči bode ona prva.

Hrvatski Sabor, kao što je poznato, ima 151 zastupnika, a za njihove potrebe, 2012. - baš u vrijeme kada je izgrađena ona nova škola u Podcrkavlju - iznajmljeno je 100 (sto) računala. Pitate se, zašto ne 151, koliko je zastupnika. Za to vjerojatno postoji bar stotinu razloga, no prvi je da 51 zastupnik nije želio računalo! Prije nego što su saborske službe krenule u postupak najma, netko se pametno sjetio (znajući s kim ima posla) da bi valjalo provesti anketu i pitati uvažene saborske zastupnike žele li prijenosno računalo ili ne. I taj, tko god da je bio, nije se prevario: čak 51 zastupnik odgovorio je da mu prijenosno računalo ne treba!

A kakva nam je informatička pismenost zastupnika i zašto čak trećina njih ne treba računalo, najbolje svjedoči rasprava jednog zastupnika (koji i danas sjedi u Hrvatskom saboru) kada se donosio zakon o elektroničkoj trgovini i elektroničkom potpisu. Taj zastupnik - eno i danas živog, zdravog i veselog tog našeg Slavonca - bar je desetak puta (što isključuje mogućnost lapsusa) umjesto o elektroničkom poslovanju i elektroničkom potpisu, govorio o električnoj trgovini i električnom potpisu.

Pa šta će takvima računalo?! Oni ionako sve imaju u glavi!

A kad su nam takvi zastupnici, puno je jasnije zašto u novoizgrađenoj školi u Podcrkavlju nema interneta. Jer, ako trećini naših saborskih zastupnika ne treba Google, što li će tek učenicima osnovne škole? Već će oni na to oguglati. I postat će potpuno ravnodušni, oguglat će do neosjetljivosti, a za to će biti bar stotinu razloga. Prvi je, naravno, što neće imati pristupa Googlu.