JESTE LI nekad vidjeli Kolektivni ugovor između poslodavca i radnika? Za primjer evo jedan javno dostupan, kojeg su potpisali, Zdravko Stipetić, dipl. ing. direktor tvrtke Đuro Đaković Elektromont d.d., u ime poslodavca i Darko Maras, Nezavisni sindikat 'Socijalna pravda', u ime radnika. O kako ozbiljnom aktu se radi najbolje govori činjenica da se sastoji od 214 članaka te puno više stavaka i podstavaka. Bezmalo, velik je kao cijeli Zakon o radu koji ima 257 članaka.
Temeljna karakteristika tog, kao i svih sličnih ugovora, jeste činjenica da on uređuje, s jedne strane prava i obveze radnika - kao posloprimaca, a s druge strane prava i obveze vlasnika - kao poslodavca. Uloge su strogo podijeljene: radnici se nalaze s jedne, a poslodavac s druge strane 'tarifnog pravilnika'.
Od kad je hrvatska radnička klasa, svojom slobodnom voljom, odlučila odreći se prava vlasništva nad 'sredstvima za proizvodnju', odrekla se i prava na (samo)upravljanje. Od kad je, sva ushićena, zgazila radnički socijalizam, a za svetinju uzdigla kapitalistički egoizam - radnik ima pravo raditi, ali ne i upravljati.
Zbog toga, karikaturalno zvuči novinski naslov: "Socijalna pravda” traži pomoć predsjednika Josipovića u njihovoj borbi protiv spajanja tri društva grupe Đuro Đaković" - kao da je vlasnika te tri tvrtke briga što o njihovu ustroju misli sindikat. Dobro da Josipovića nisu pozvali u pomoć tijekom preustroja ovdašnjih biskupija u nadbiskupiju. Naime, za preustroj Đure Đakovića, sindikati su nadležni i relevantni koliko i za preustroj Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Ili, ocjena: 'Sindikat je nezadovoljan rezultatima Uprave Đure Đakovića' - kao da je sindikat ovlašten valorizirati uspješnost vodstva tvrtke.
Ili, naslov: 'Đurini sindikati ne vjeruju Upravi'- kao da ga je naručila konkurencija s ciljem slabljenja povjerenja tržišta u Đakovićeve kapacitete. Naime, ako domicilni sindikat, bez da mu je uskraćeno i jedno jedino ugovoreno pravo, javno vrišti kako ne vjeruje Upravi tvrtke, kako da joj vjeruje potencijalni kupac roba i usluga koji s Đurom nije imao nikakvih ugovornih iskustava?
Unatoč činjenicama, ili tim gore po njih, paradigmatičan je naslov 'Vrdoljak hitno pozvao sindikalce Đure Đakovića' koji determinira međusobne odnose vlasnika, Uprave i sindikata. Naime, iako je svjestan činjenice da, kao 46-postotni predstavnik vlasnika (države), zasad, nema što razgovarati sa sindikatima, jer redovito i u punom kapacitetu podmiruje sve svoje ugovorne obveze prema radnicima, ministar Vrdoljak ih poziva na razgovor i time im daje status (su)vlasnika.
To, od strane države protuzakonito, davanje 'suvlasničkih' prava sindikatima - ne da budu informirani, nego da raspravljaju o pravcima razvoja tvrtke, učinkovitosti Uprave, rezultatima poslovanja... - u stvari, demonstracija je koruptivnih vatrogasnih mjera za kojima političari posežu uvijek kad ih sindikati ucjenjuju - kao ovih dana.
"Ministarstvo gospodarstva jamči redovnu isplatu plaća, te u pravilu zadržavanje postojećeg broja zaposlenih" slavodobitno će, nakon sastanka s Vrdoljakom, priopćiti svome članstvu i svekolikoj javnosti lider ovdašnjih sindikata Antun Štivić. Dakako, neće kazati kako je to čista korupcija, zahvaljujući kojoj nastavljaju parazitirati, u konačnici, državni proračun iz kojeg se financiraju njihove, za ovdašnje prilike nadprosječno visoke i nepotpuno zarađene plaće.
Umjesto da je resorni ministar, Ivan Vrdoljak, zapovjedio Nadzornom odboru i Upravi, neka hitno otpuste 300 radnika i na taj način spase njih 700, te neka posuđenih 150 milijuna kuna ulože u restrukturiranje tvrtke, kako bi u svijetu opet bila konkurentna i ponovo počela zapošljavati ovdašnje ljude, on poziva sindikat na razgovor s ciljem uspostavljanja, za porezne obveznike lihvarskog, "mira na terenu".
Prema Izvještaju Uprave o poslovanju za 2013. godinu, samo lani, Đuro Đaković imao je 300 zaposlenih više nego mu je bilo potrebno za realizaciju ugovorenih poslova. To "čuvanje strukture zaposlenih za predstojeću popunjenost proizvodnih kapaciteta", kako reče Kovačević, a u stvari "isplaćivanje plaća bez odrađenih norma sati", kako piše u Izvještaju, vlasnika (čitaj porezne obveznike) koštalo je 34.5 milijuna kuna!
Još jednom. Porezni obveznici platili su 34,5 milijuna kuna kako bi 300 radnika dobilo plaću bez rada, a političari "mir na terenu". I tako desetljećima, međusobno se korumpiraju sindikat i političari. Pritom, debelo treba podvući, zahvaljujući prije svega impotentnim lokalnim političarima iz vladajućih stranaka, Đuro Đaković je hrvatsko siroče u novonastalom društveno-političkom sustavu. U odnosu na brodogradnju i često poljoprivredu, na primjer, ušićario je tek mrvice od lopovsko-kretenski utrošenih stotinjak milijardi eura zadnjih 20-ak godina (državni dug plus prodana imovina).
U proteklih desetak godina, Đurini radnici, Uprave, Nadzorni odbori i skupštine, uzeli su od poreznih obveznika oko 550 milijuna kuna - koje nisu zaradili! Naime, za deset godina napravili su gubitak od 350 milijuna kuna i potrošili dodatnih 200 milijuna kuna od prodane imovine društva.
Iako su svega svjesni bili: i predstavnici vlasnika - političari, i predstavnici radnika - sindikati, konsenzualno, šutjeli su i, povremeno, jedni druge ucjenjivali odnosno korumpirali: radnim mjestima, plaćama, funkcijama, poslovima, izbornim glasovima, ili već čime je tko mogao.
Dakako, uloga sindikata nije smanjenje nego zaštita i unapređenje stečenih prava radnika. Rada i radnika, a ne nerada i neradnika. Sindikat koji štiti rad i radnike, borit će se za dugoročno jačanje tvrtke, a ne kratkoročno jačanje svog statusa u njoj, kako bi zaštitio (i) nerad i neradnike.
Skretanjem teme s dugogodišnjih problema u Đuri Đakoviću na dvogodišnji rad aktualne Uprave i Nadzornog odbora, kako bi se kupio kratkoročan mir i produžila lažna nada, nastavak je koruptivne spirale zbog koje tvrtka permanentno propada.
Naime, nema tog čarobnjaka koji s ruiniranim proizvodnim resursima, na rigoroznom svjetskom tržištu, može opstati, a kamoli financirati komotna socijalna prava.
Zbog toga, vlasnik Đure Đakovića, odmah, mora prekinuti s tuđim novcima financirati kratkoročni socijalni mir i skupa kreditna sredstva početi ulagati u razvoj. U protivnom, tvrtku će odvesti u bankrot, a radnike na ulicu. Tu potrebu ne umanjuje činjenica da su isti ljudi (politika) na isti način, hrvatsku industriju doveli pred bankrot, a hrvatske građane pred kontejnere. Dapače.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
seka16.05.2014. u 08:00
Marijane, sponzorirani članak nije ozbiljan novinarski članak. Mislim da je autor zaboravio zakvačiti oznaku "sponzorirani članak". Pustite da se "dogodi" . Sponzor u ovom slučaju radi u korist svoje štete. Da je savjest čista nebi autora upotrijebio kao svoj instrument... Prikaži sve manipulacije. Krivnja je vražja stvar, a tek strah? Obrana i napad su način da se zaštiti od sebe samoga i susreta sa sobom . Mislim da se "kumu" ovaj članak neće dopasti.
-
walter15.05.2014. u 07:41
Ovo jednostavno nije prava vrijednost za novac. Da mene Kovačević toliko plaća napisao bih puno bolji članak. Malo je ovo za tolike pare. Na primjer, raspisao bih se o Kovačevićevim uspjesima. Impresivna je lista poslova koje je on dogovorio. Je... Prikaži sve li i njegov ugovor javno dostupan?
Prikaži sve komentare
-