Nakon nedavno uspješno osmišljenog, organiziranog i provedenog prvog, od 'građana' iniciranog, referenduma u 'neovisnoj' Hrvatskoj - kojim je država prinuđena "brak kao zajednicu muškarca i žene" ustavno situirati - opet, na isti način, putem građanske udruge "U ime obitelji", 'Crkva u Hrvata' (su)inicira novu promjenu Ustava Republike Hrvatske, s ciljem reformiranja izbornog sustava kojim bi se ozakonilo preferencijsko glasovanje.
U slučaju da prođe inicijativa Crkve, u što ne treba previše sumnjati, sudbina Hrvatske bit će otrgnuta iz ruku desetak najjačih aktualnih političara (ma tko oni bili) i stavljena na raspolaganje svim biračima. A to jeste demokracija.
Oba referendumska cilja kristalno su jasna. Crkva ispravno smatra kako onaj tko kontrolira obitelji, u stvari, kontrolira temelj zajednice, a kako će ta zajednica funkcionirati, oduvijek, s aktualnim vladarima (su)odlučivala je ta (pre)važna institucija. Dakako, evoluirajući od teokracije, u kojoj je odgovarala za (ne)uspješan razvoj zajednice, do demokracije u kojoj kao 'moralna vertikala', von oben, povremeno posoli od 'grijeha struktura' do 'komunističkih nomenklatura' te bez vlastite odgovornosti za stanje u društvu i sudjelovanja u stvaranju dobara, uredno uzima svoju 'desetinu'.
Nakon 45-godišnjeg opozicijskog statusa u samoupravnom društveno-političkom uređenju, Crkva je na prvim višestranačkim izborima devedesetih godina instalirala HDZ kao (i) svog egzekutora retrogradnih društveno-političkih promjena - iz socijalizma u kapitalizam. Pritom, 'veći katolici od pape', ovdašnji klero-nacionalistički jastrebovi, za sebe su rezervirali ulogu "Branitelja revolucije".
Tijekom proteklih četvrt stoljeća, u onoj mjeri u kojoj je vlast državu sekularizirala, u toj mjeri Crkva je "Branitelje revolucije" angažirala, i obrnuto.
Za vladavine nacionalističkog autokrate Franje Tuđmana, postkomunističkog pseudo demokrate Ivice Račana i europeiziranog kleptokrate Ive Sanadera, Crkva je uživala status izvaninstitucionalnog kartela u kojem su svi političari tražili prijeizborni 'blagoslov' i poslijeizbornu naklonost (nacionalisti), ili barem tolerantnost (svi ostali).
I, sustav je besprijekorno funkcionirao. Korupcijsko-klijentelistička mreža kapitalista i političara s jedne strane i crkveni oligarsi s druge, podijelili su interesne sfere i sukladno Titovoj politici "miroljubive koegzistencije" besramno parazitirali na hrvatskom društvenom tkivu.
Da je imalo pameti u kapitalističkih skorojevića i političkih poluinteligenata, Crkva se ne bi prljala operativnom politikom. Sve bi ih i dalje prigodno 'škropila' i držala se svog poslanja. Međutim, ti i takvi prvi hrvatski muževi doveli su državu pred bankrot, a narod pred kontejnere. Kako u siromašnoj zemlji ni kler ne može biti bogat (a tako im je dobro krenulo) Crkva je morala preuzeti inicijativu i spašavati što se spasiti dade.
"Proces demokratizacije hrvatskoga društva - koje je zaraženo totalitarističkim mentalitetom i koje je okovano umreženim djelovanjem komunističke nomenklature, njezinih slugu te njihovih potomaka - sudbinsko je pitanje temeljnoga oslobođenja bez kojega nije moguć napredak ni na kojem području društvenoga života, osobito ne u politici i u gospodarstvu", napisati će svojevrsni glasnogovornik Crkve, direktor i glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić, u svojoj zadnjoj kolumni kojom pojašnjava opravdanost inicijative za promjenu Izbornog zakona.
S neoustaškim totalitarnim mentalnim sklopom, koji je žario i palio (u doslovnom i prenesenom smislu riječi) devedesetih godina, a ni danas ne kašlje od slabosti, Crkva je bila zadovoljna. Račanovo 'odlučno možda' i Sanaderovo pozersko 'Hristos se rodi' Crkva je tolerirala, jer se crkvena kasa uredno punila. Međutim, ovi "potomci komunističkih nomenklatura sudbinsko su pitanje temeljnoga oslobođenja bez kojega nije moguć napredak".
Zbog toga, Crkva je odlučila svima (a posebno 'komunističkim') partitokratskim oligarhijama podrezati krila i izravno se uključiti u odlučivanje o tome tko će iz njihovih, stranačkih, redova sudjelovati u tijelima vlasti - na svim razinama. Naime, na predsjednike stranaka, koji predlažu liste i tijela stranaka koja te liste potvrđuju, Crkva nema ni izravan ni dovoljan utjecaj da bi, u konačnici, na primjer, Sabornica većinski izgledala po njezinoj volji.
U slučaju ozakonjenja preferencijalnog glasovanja, Crkva će imati mogućnost izravno utjecati - ne samo koja politička opcija bi trebala vladati, nego i koji ljudi iz te, ili sličnih političkih opcija, trebaju biti lideri društvom.
Za ovu temu manje je važno koliko je legitimno miješanje Crkve kao institucije u operativnu politiku, nominalno sekularne države. Puno važnije jeste činjenica da oni svojim zahtjevom demokratiziraju društvo - na način da, boreći se za veću ulogu Crkve u izboru pojedinaca na određene političke funkcije, u stvari, osiguravaju istu mogućnost širokoj lepezi nevladinih organizacija i pojedinaca.
U slučaju da prođe inicijativa Crkve, u što ne treba previše sumnjati, sudbina Hrvatske bit će otrgnuta iz ruku desetak najjačih aktualnih političara, kapitalista i crkvenih velikodostojnika (ma tko oni bili) i stavljena na raspolaganje svim biračima. A to jeste demokracija.
Dakle, niti Crkvu možemo uvijek samo konzervativnom nazivati, niti Željku Markić, kao njezinog povremenog operativnog lidera, trebamo anatemizirati jer oni su, u ovom slučaju, najjači politički vjetar u jedra hrvatske demokracije. Zbog toga ih svi koji hrvatskoj dobro žele, bez obzira na političku boju, trebaju podržati.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
slavonska_podmornica29.06.2014. u 00:40
miklenić, markićka i onaj svinjskog lica ne mare za ništa osim vlastitog trbuha...
-