Kolumne : Kritika znatiželjnog uma

Željka Gavranović

Kolumne

Kritika znatiželjnog uma
Piše: Željka Gavranović
Objavljeno: 19.12.2017. u 0:01
Prikaza: 2452
|

Sezona lova na ljude

Neke su svetinje ipak svetije

root : Neke su svetinje ipak svetijeIlustracija(Foto: Aleksandra Primorac/SBplus)

Drage moje izbjeglice srca, kada ćemo shvatiti da smo svi jednaki, da su jezici kojima govorimo, nacije kojima pripadamo, boja naše kože, spol ili vjera samo prolazna obilježja slučajno nam dodijeljena po rođenju. Nitko ih nije imao prilike birati, a ipak se mi danas ponašamo kao Izabrani.

ŠEST godina života proživjela je jedna djevojčica. Šest je godina imala da uspije vidjeti sve lijepo i ružno na ovom svijetu, šest godina da se nagleda svojih petero braće i sestara, da izljubi svoju majku i svog oca, da nauči nove igre. Samo šest kratkih godina u kojima je, ne želeći to, pješice prešla tolike zemlje, krenuvši iz one u koju, kako kaže pisac Siba Shakib, i Bog dolazi plakati.

Tko ima pravo zaustaviti čovjeka i reći mu da se vrati odakle je došao, da se okrene natrag u ruševine, među granate i neprijatelje, da zagazi u krv svojih najmilijih i u toj se krvi uguši.

Madine Hussiny bila je dijete Afganistana, dijete koje je 21. studenog 2017. godine poginulo u naletu vlaka kod Šida. Njezini roditelji optužuju hrvatsku policiju da je do nesreće došlo nakon što su ih po mraku doveli do tračnica i natjerali da se vrate natrag u Srbiju, odakle su i došli. Samo nekoliko metara kasnije, dok su hodali po tračnicama kroz mrak, naišao je vlak i svi su se uspjeli maknuti u stranu. Svi osim Madine. Dobro zapamtite to ime. Da, Madine je bila samo još jedna izbjeglica. Ne, Madine nije poginula, nju smo ubili svi mi.

Prije dvadesetak dana, ravnatelj Isusovačke izbjegličke službe za jugoistočnu Europu, Tvrtko Barun, mirotvorac i dobrotvor, posjetio je Slavonski Brod kako bi, znakovito, ljudima u ovom dijelu Hrvatske na održavanju okruglog stola ukazao na izazove s kojima se izbjeglice svakodnevno suočavaju i podučio ih koje su to sve mogućnosti koje im možemo pružiti.

Upitana zašto se baš u Brodu održava taj okrugli stol, Iva Sedlić iz Europskog doma Slavonski Brod, samo se nasmiješila i rekla kako je potrebno da se takve stvari održavaju diljem Hrvatske, a ne samo u Zagrebu… jer izbjeglice su posvuda oko nas i svi im zajedno trebamo pomoći.

Možda nije mislila da su izbjeglice doslovno svakodnevno oko nas, ali prema Facebook statusima, dojavama i pričama ljudi s područja Sibinja, Brodskog Stupnika i Brodskog Varoša, čini se da to i nije tako daleko od istine.

Tiho tiše k'o padanje kiše… već se danima šapuću tajne o tome, a službenih policijskih priopćenja nema. Mediji se tu i tamo oglase, ali se, uglavnom, sve zataškava, ljude se izruguje zbog preuveličavanja. Nitko ništa ne zna. Opet je to znanje tako prokleto krhko.

Ljudi često jesu slijepi, ali toliko glupi baš i nisu. Sami sebi, postiđeno, u bradu govore kako naši Romi ne izgledaju tako, ne govore engleski, ne pitaju za smjer, ne pješače kilometrima. Tko su onda ti stranci s ruksacima na leđima? Zašto hodaju našim njivama, nasipima, zabitim selima?

I nitko da konačno prevali tu strašnu i tešku riječ 'izbjeglica' preko usta. Kao da je se bojimo, kao da ćemo i sami biti prognani zbog nje. Riječi. A stvarnost je da ih se nismo riješili kao što smo mislili i željeli, da Europa svojim maćehinskim odnosom nije uspjela odbiti one koji imaju samo jedan izbor - ići naprijed, bilo kamo i ne osvrtati se više nikad. Na mjestu koje zovu domovinom za njih ionako više nema mjesta. Oni pokazuju kako nemaju što izgubiti - bilo to pješačenje njihovo posljednje životno hodočašće ili pak spas, prilika za bolji život.

I dok mi raspravljamo tko je heroj, a tko zločinac, dok se svađamo zato što netko naše bitke naziva drugim imenima od onih koja smo im mi sami nadjenuli, dok proklinjemo stranačke protivnike, vrijeđamo drugačije i širimo mržnju... jedne su malene oči zauvijek sklopljene. I dok mi čuvamo i branimo vlastite svetinje, svoje riječi koje pišemo velikim početnim slovom, nikakve nas velike riječi ne sprječavaju kada treba gaziti tuđe svetinje.

Malena stopala, šest godina mlada, pobjegla su iz Afganistana da bi na granici Europe, vratima slobode i demokracije, bila zgnječena i zaustavljena. Jedna je majka ostala bez voljene kćeri. Još je jedno nedužno dijete postalo žrtva sustava. I umjesto da nakon njezine smrti, kao nakon smrti nekih nama Velikih, malo zastanemo i odamo joj počast, zapalimo naše lampione, pokažemo koliko nam je žao i koliko suosjećamo, odmah su počela prepucavanja tko je bio odgovoran za sigurnost tih ljudi i na čijem se točno komadiću zemlje dogodio nemili događaj.

Vani je hladno, pao je prvi snijeg i normalan čovjek koji je čuo gradska šuškanja ne može a da se ne zapita koliko ih je još skriveno u nekom grmu, kanalu, rupčagi, šumi. Bez hrane, vode i odjeće.

Ja ih zamišljam i sramim se. Neugodno mi je što tako loše misle o nama dok drhte gladni i prljavi. Pitam se mrze li nas. Neugodno mi je što narod koji je prije četvrt stoljeća bio izbjeglica danas okreće glavu od ljudi iste sudbine.

I ne, dragi čitatelju, to nisu oni koji se raznose, to nisu oni koji se zalijeću vozilima u mase. Takvi ne prelaze tisuće kilometara pješke. To su samo ljudi, a Čovjeka se ne treba bojati. Strah nas treba biti samo nečovjeka.

Mi smo si dali to pravo da odlučimo tko će živjeti, a tko umrijeti, komu će biti pružena nova prilika, a tko će biti gurnut natrag u jamu. Mi smo stvorili zakone, nacrtali državne granice - tu smiješ, a tu nikako ne. Kada je Europa odlučila i zapovjedila da je dosta, poslušna se Hrvatska naredbi morala pokoriti. Znamo iz povijesti kako se takvim odlukama ne treba protiviti.

Drage moje izbjeglice srca, kada ćemo shvatiti da smo svi jednaki, da su jezici kojima govorimo, nacije kojima pripadamo, boja naše kože, spol ili vjera samo prolazna obilježja slučajno nam dodijeljena po rođenju. Nitko ih nije imao prilike birati, a ipak se mi danas ponašamo kao Izabrani.

Kada sam prije dvadesetak dana u vezi spomenutog okruglog stola naslovom upitala čitatelje bi li pozvali izbjeglice za svoj blagdanski stol, neki su pokušali biti duhoviti pa su rekli da slobodno mogu doći i sjesti za njega ako jedu pečenku, a većina se komentatora složila da imamo dovoljno naših ljudi kojima je potrebna pomoć.

A tko su svi oni ako nisu naši? Svi smo osuđeni na ovaj jadni napaćeni planet, svi smo jednako mali, svi ćemo završiti na istom mjestu. I zašto se naše različitosti i običaji trebaju tolerirati i razumjeti, a njihovi ne?

Zašto je politika uvijek iznad malog čovjeka umjesto u njegovoj službi? Tko ima pravo zaustaviti čovjeka i reći mu da se vrati odakle je došao, da se okrene natrag u ruševine, među granate i neprijatelje, da zagazi u krv svojih najmilijih i u toj se krvi uguši.

I ako već ne želimo, ne možemo, ne znamo ili ne smijemo pomoći, onda im ne moramo ni odmoći. Ako ne želimo pružiti ruku, ne moramo niti odgurnuti dublje u provaliju osobu koja je pruža.

Nijedna životinja ne nanosi svojoj i drugim vrstama onoliko boli koliko čovjek nanosi čovjeku. Životinja ubija jer mora, čini to brzo, iz potrebe. Čovjek uživa u tuđoj boli, podmeće nogu izbjeglicama koje bježe, tuđom se patnjom naslađuje, a opravdanje za to pronalazi u svim onim obilježjima različitosti.

Takvom čovjeku je za mržnju dovoljna i činjenica da netko ne jede svinjetinu ili da se klanja pet puta dnevno.

Od te se mržnje ne može vidjeti osoba, ne može se vidjeti da je pred nama netko tko se smije, plače, zijeva, pjeva, netko tko je gladan, komu je hladno, netko tko je izgubio dom i majku, netko komu treba zagrljaj… od te mržnje ne vidimo kako pred samima sobom stojimo mi. Sami.

Broj komentara: 17

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava
MyFistYourFace

MyFistYourFace

Komentirano: 22.12.2017. | 7:23

1

@Orsag Apsolutno si u pravu, posebno za sukobe u buducnosti koji su zbog emocinalnih budala uglavnom zena neizbjezni, zaboravio si jos jednu stvar dodati a to je da te sukobe u buducnosti nece voditi zene, zene kao Srbi u Hrvatskoj za vrijeme rata zapravo ne trebaju raditi nista, tko god pobjedi za njih dobro, osim za muskarce koji ce poginuti no to njih ne brine. Ukratko bleeding heart va..na
Orsag

Orsag

Komentirano: 20.12.2017. | 14:11

2

Tipicno njonjavo emotivno piskaranje. Nikakve dubine i argumentiranosti. Copy-paste zapadnog piskaranja "krivi smo a oni su tako jadni i nevini" - tipicna tiranija kajanja.
Forscher

Forscher

Komentirano: 20.12.2017. | 13:11

3

Izbjeglice nam dolaze s istoka, a teme sa zapada. Ovo naime uopće nije naša tema, kod nas uopće nema izbjeglica s Bliskog istoga, tj. njihov broj je zanemariv i samo su u tranzitu. Nemamo dakle baš nikakav problem po tom pitanju, kao ni većina evropskih zemalja, ali je jako šik pisati o temama koje "muče" zapadna društva. Periferija se uvijek želi ugurati u centar, barem stvoriti dojam da je njegov dio kad to već nije po bitnim stvarima. Tako i naši mediji, a onda i dio javnosti (zapravo malen broj ljudi koji, pišući po internetu, stvara dojam neke velike populacije, nekog jako raširenog mišljenja), svjesni da Zapad nismo i to nećemo biti za naših života, palamude o izbjeglicama s Bliskog istoga, "problemu islama u suvremenoj Evropi" (tako nekako se zovu kojekakve tribine i predavanja) i sl. ne bi li stvorili dojam da smo, eto, barem "mislima na Zapadu". Meni je to samo još jedan dokaz koliko smo zaglibili, kako, apatični i pomireni s okamenjenim prilikama u Hrvatskoj, dio ljudi odušak traži u bavljenju tuđim problemima. Poznat psihološki mehanizam. O samom tekstu Ž. Gavranović nemam neko mišljenje, pisanje je tipično amatersko: prepuno patetike, neargumentiranih zaključaka (optužbi), preuveličavanja, nezrelog moralističkog dociranja, fraza, narativno monoton i predvidljiv (dosada)... ukratko, pisanje kakvo treba izbjegavati u koliko-toliko ozbiljnom novinarstvu. Autorsko pisanje nije lako. Poruka teksta je dobra, tim nesretnim ljudima s Bliskog istoka definitvno treba pomoći.
Petar Bašić

Petar Bašić

Komentirano: 20.12.2017. | 11:30

4

Idemo jednom za svagda demistificirati taj "argument" kako nam dolaze samo vojno sposobni muškarci jer je to "planirana invazija". Kad je kod nas bio rat, imali smo oko 650.000 izbjeglica. Žene i djeca, starci, kamo su otišli? Pa iz Bosanske Posavine u Slavonski Brod; iz Knina u hotele u Biogradu; iz Petrinje i Gline u izbjegličko naselje u Karlovac... Dakle dvadesetak kilometara. Od tih više od pola milijuna izbjeglica, stotinjak tisuća je otišlo u Njemačku, Švedsku, Austriju. Tko su to bili? Pa radno i vojno sposobni muškarci, naravno! Koji su poslije ako su se snašli eventualno povukli obitelji, mada ih se većina i vratila. Ista stvar je sa Sirijom. Iz nje je protjerano 8 milijuna građana (trećina stanovništva!) od čega je 2.5 milijuna smješteno u Libanon (koji sam ima stanovnika kao Hrvatska!) 1,5 milijuna u Jordan i oko 3 milijuna u Turskoj - dakle sve "tek preko granice". Možda milijun koji se uputio prema Europi (postotno manje nego nas za vrijeme rata)... Ovo je pogotovo razumljivo kad oni ne idu 500 km vlakom, već 2500 km pješice. Pa neće baba koja je jedva prešla granicu pješice progonjena ISIL-ovim zvijerima i spasila živu glavu sad ići pješice u Njemačku!?...Također, kako je Željka i napisala, teroristi putuju poslovnom klasom aviona, puni novca. Jedino o čemu se ovdje radi kod svih uspjenjenih protivnika izbjeglica jest prljavi rasizam; da u Španjolskoj izbije rat, rado biste vi primili milijun katoličkih izbjeglica u sve naše hotele, makar nam propala sezona zbog toga i pale nam penzije i plaće na pola!
pogled_u_nistavilo

pogled_u_nistavilo

Komentirano: 20.12.2017. | 9:07

5

@X SIZE- ta većinu koju spominješ su oni koji nisu išli u rat za privilegije niti su išli krasti od drugih niti ubijati iz obijesti. ZNA SE koji su ovi drugi.
XSIZE

XSIZE

Komentirano: 20.12.2017. | 6:27

6

Je, i ti muškarci sposobni za rat bi se odmah trebali primiti puške i pucati na avione koji im bombardiraju sve, pa eto čak i zabunom, bolnice. Prvi ne bih da mi ni brat ni sin uzmu pušku i idu ginuti za tuđe ideale. Većinu ljudi koje poznam, kaže da su znali da će nam ovo od države napraviti, ne bi se ni hvatali puške u domovinskom ratu.
pink_panther

pink_panther

Komentirano: 20.12.2017. | 2:31

7

Poanta članka je dobronamjerna ali jeftina patetika koja bi nas valjda trebala dirnuti u srca jednostavno vrišti iz njega. Ne radi se tu o nikakvoj mržnji nego o racionalnom razmišljanju zasnovanom na tuđim uglavnom negativnim iskustvima. Ako se je već obrađivalo tu temu onda je trebalo spomenuti i podatak da oko 70% "izbjeglica" čine ratno sposobni muškarci. Pa zar vi stvarno mislite da desnica bezrazložno jača i dobiva sve više glasova u gotovo pa cijeloj EU? Nije bezrazložno nego su prije pardesetak godina pušili ovakvu patetiku a danas konzumiraju racionalno razmišljanje jer vide šta im se dešava u dvorištu.
Stipe

Stipe

Komentirano: 19.12.2017. | 23:14

8

Samo sam čekao ove nabrijane dušobrižnike koji se kuže u teroriste i koji će to sve spriječiti s granicom dugom preko 1000km. Odlično je Željka napisala, kao da teroristi idu stotinama kilometara pješke.
katusicamost

katusicamost

Komentirano: 19.12.2017. | 15:21

9

Ne izbjelice u Slavonski Brod. Treba im onemoguciti boravak javnim protestom, nek idu u Saudisku Arabiju
katusicamost

katusicamost

Komentirano: 19.12.2017. | 15:19

10

Pruga je namjenjena za promet vlakova. Vlak ima prednost podrska strojovodama

Broj komentara: 17

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava
Prikaži sve komentare 12

Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

Ostali članci u kolumni
SBplus.hr, Slavonski Brod : Pomislite na tren kako je u pitanju Vaš 13-godišnji sin

Brutalno tučen u Strossmayerovoj ulici

Pomislite na tren kako je u pitanju Vaš 13-godišnji sin

18.11.2017. | 0:01
Napuštanje čovjeka na samrti, okretanje leđa nekomu tko je u nesvijesti i guši se u krvi, apsolutno je nerazumljivo i neprihvatljivo. Jedno je težiti "mužjačkom" dokazivanju, a nešto sasvim drugo je biti ubojica.
Napuštanje čovjeka na samrti, okretanje leđa nekomu tko je u nesvijesti i guši se u krvi, apsolutno je nerazumljivo i neprihvatljivo. Jedno je težiti "mužjačkom" dokazivanju, a nešto sasvim drugo je biti ubojica.
SBplus.hr, Slavonski Brod : Praviti se glupim i uspjeti u životu

Ona je naša nova snaga

Praviti se glupim i uspjeti u životu

5.11.2017. | 16:00
Moj ego je svakom spoznajom sve više rastao i već sam vidjela kako me za nekoliko godina iz redakcije portala SBplus.hr otimaju velike televizijske kuće i dopuštaju mi da detroniziram Zorana Šprajca ili barem Ivanu Paradžiković.
Moj ego je svakom spoznajom sve više rastao i već sam vidjela kako me za nekoliko godina iz redakcije portala SBplus.hr otimaju velike televizijske kuće i dopuštaju mi da detroniziram Zorana Šprajca ili barem Ivanu Paradžiković.
SBplus.hr, Slavonski Brod :