Tko prati, zna da sve rjeđe reagirate publicistički, "na prvu", na političke događaje u BiH i okolnim zemljama, po čemu ste u protekla tri desetljeća postali nezaobilazan autor. Zašto to? Jeste li rezignirali nad ovom balkanskom vrtnjom ukrug? Imate li opravdan osjećaj da ste sve što se danas događa već predvidjeli i ispisali?
– U veljači 1996., dok se još čekalo na početak implementacije Daytona, pisao sam da je ideologija etnosa i teritorija, praćena zločinom kao svojim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i Hercegovine, i da je to najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a da će pitanje zločina i krivnje biti zadugo najteži problem moralne obnove društva. A u osmoj godini po završetku rata, 2003., pišući o aporijama Daytona, opisao sam ga kao savršenu mašinu za održavanje statusa quo i vječno održavanje triju etnooligarhija na vlasti.
Već i tada sve se to ispisivalo s temeljnim osjećajem umora i rezignacije, ali je još postojala neka pozitivna inercija, postojali su medijski i prijateljski otočići i enklave slobodnoga mišljenja i dobroga pisanja, s dobrom atmosferom, pa se moglo imati iluziju da nije besmisleno.
Pokazalo se, međutim, da status quo kao stabilnost u lošemu nije nepromjenljiv, da ima svoju dinamiku - naniže, u još gore. Tu involuciju smještam nekako između između 2006. i 2010. godine. Vidim je i u okolnim zemljama, a u Bosni i Hercegovini njezin početak koincidira s jednim važnim političkim događajem - s propašću tzv. aprilskog paketa reformi u proljeće 2006., kada je Haris Silajdžić uz asistenciju Bože Ljubića i dvojice plaćenih "prebjega" iz SDA spriječio mogućnost da se otkoči dejtonsko mrtvilo. Taj čin ujedno je proizveo Milorada Dodika kakvoga imamo danas, pa je logično da se on u jednom trenutku javno zahvalio Silajdžiću na tome.
U tom razdoblju nestalo je dotadašnje medijske scene, "korifeji" slobodnoga i kritičkog sarajevskog novinarstva podredili su se udobnom silajdžićevskom nacionalpatriotizmu, mekom diktatu korporacijske logike, banalnoj lukrativnosti. Uz to su išle ružne popratne pojave u privatnim životima i odnosima, o kojima nemam želuca da govorim.
O opasnoj blizini patriotizma i ideološke isključivosti, kojoj je u Bosni i u Sarajevu sadržaj uvijek nacionalistički kolikogod nastupao pod parolom građanstva ili ljevice, pisao sam još usred rata i opsade, i - paradoksalno - tada je to još bilo podnošljivo. Sada je tome došao kraj, i za mene je u publicističkom smislu nastupilo vrijeme nepisanja, i uopće vrijeme nepojavljivanja. A nije malo trenutaka u kojima zdravo samoironično pomišljam - ne bi li bilo
Premda su reakcije na presudu Haškoga suda hercegbosanskim vođama mogle biti predvidive, je li vas iznenadio intenzitet poricanja iz Zagreba i Mostara? Kako u sadašnjoj situaciji dospjeti natrag u kakav-takav razuman odnos prema devedesetima, naročito prema ratu Hrvata i Bošnjaka?
– Dvije su vrste poricanja - ono kod političara, i ono što dolazi iz javnoga mnijenja. Političari, recimo Plenković i Čović, da uzmemo njih dvojicu kao tipove, nemaju nikakav problem da izlete s izjavama potpunoga poricanja, kod Čovića čak s divljačkom tvrdnjom da je haška presuda zločin "prema svim časnim predstavnicima Hrvata", pa da za dan-dva, nakon što dobiju po gubici od onih kojih im se je bojati, zaokrenu 180 stupnjeva i počnu s umilnim frazama o potrebi poštivanja suda i presude... U zdravijim društvima ovakav debakl vjerodostojnosti ne bi oni politički preživjeli ni dvadesetčetiri sata.
Ali mnogo je važnije i ozbiljnije reagiranje velikoga dijela javnosti, da ga sad ne diferenciramo, nazovimo ga jednostavno - narodom. Poricanje je tu već postalo uvjetnim refleksom, obaveznim i poželjnim standardom ponašanja. Ono, naravno, počiva na laži i samoobmanjivanju, a ta laž sadrži dva važna aspekta. Jedan je naprosto faktički: zločini o kojima govori haška presuda jesu počinjeni, konkretni ljudi su žrtve tih zločina. Bilo kakvi prigovori kojima se ta unebovapijuća činjenica nastoji relativizirati, razvodniti, učiniti moralno i politički probavljivijom - mizerija su i sramota.
U ovaj kontekst spada i amnestiranje hrvatskih vlasti od sudjelovanja u ratu u Bosni, ali i od aktivne uloge u slanju optuženika u Haag. O prvome više nije vrijedno trošiti riječi. Da je Tuđman zaista htio omastiti državotvorni brk na Bosni i Hercegovini, svjedočanstava je i previše. A i trag mu je bio i ostao jak. Ovdje se prisjećam jednoga baš slikovitoga. Kad je već sve bilo propalo - nema pobjede u ratu s Bošnjacima, Amerikanci izdiktirali pomirenje i Federaciju BiH, potom umro Tuđman, siječanj je 2000. godine, govorka se da će nova hrvatska vlada obustaviti novce za financiranje "hrvatskoga dijela Vojske Federacije Bosne i Hercegovine".
Javlja se za riječ Ante Jelavić. Uzbudio se bivši magaciner JNA-ovoga skladišta u Hadžićima, pa Bobanov šef logistike u Grudama, sada predsjednik HDZ-a i član Predsjedništva BiH "iz reda hrvatskoga naroda"; uzbudio se pa kaže kako u takvu mogućnost ne vjeruje, jer: "Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj zemlji?" Ni sam Franjo Tuđman nije tako pregnantno izrazio samu suštinu vlastitoga pogleda na Bosnu i Hercegovinu, odnosno neke dijelove te zemlje kao na "strateško zaleđe Hrvatske" i na smisao postojanja Hrvata u Bosni i Hercegovini kao graničarskoga mesa u tom zaleđu.
Vrijedilo bi istraživati motive i postupke kojima su hrvatske vlasti pribjegavale u ekspediranju Bosanaca i Hercegovaca u Haag. Zaboravilo se, recimo, kako su tamo otišli Kordić i društvo. Pisao sam o tome 10. listopada 1997, četiri dana nakon što ih je sa splitskoga aerodroma, sputane u gvožđe, otpremio Miroslav Tuđman: "Hrvatska vlast i predsjednik Tuđman pokazali su u ponedjeljak svu podložnost svoje politike i svojih tzv. načela otrcanoj devizi: da je sve na prodaju ako se u izgled stavi prava cijena. Isti dan predsjednik je poslao u Haag Bosance, a ministar Škegro radosno javio hrvatskomu općinstvu s konferencije iz Londona da će Međunarodni monetarni fond deblokirati kredit za Hrvatsku. To je najpreciznija slika situacije u koju se ta politika sama dovela, ali i dubinski nalaz o njezinoj naravi."
Iako u mnogo drukčijoj situaciji, bošnjačka strana se u načelu drži podjednako.
Uglavnom zaobiđeni u Haagu, zločini bošnjačke vojske i ratnih vlasti nisu maleni, a nisu ni nepoznati. Međutim, političari i javnost grčevito im nastoje umanjiti težinu teorijom da se radilo o incidentnim i pojedinačnim događajima, bez znanja vlasti, s počiniteljima "izvan kontrole". Jasno je da je i tu riječ o negacionizmu i nespremnosti za istinito suočavanje s vlastitom krvavom prtljagom. A u političkom životu taj se refleks danas već očituje u obliku otvorenih pozivanja na prava "matematičke većine", pa od političara, i to onih koji se deklariraju kao lijevi i "antifašistički", slušamo poruke da je "suština demokratije u vladavini većine". Što to u Bosni znači, zna i nepismeno čobanče.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -