"Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj zemlji?"
U književnim i
kulturološko-političkim raspravama, već najmanje trideset godina nezaobilazno
je ime sarajevskog pisca i novinara Ivana Lovrenovića. Njegovo pisanje odlikuju
dvije vrline, što ih se ne nalazi često u istoga pisca: nenadmašno jezično i
stilsko majstorstvo s jedne, te minuciozna, skrupulozna, moralno uvijek dosljedna
analitičnost s druge strane.
Novi
list je objavio veliki intervju s Lovrenovićem, a mi prenosimo jedan njegov
dio.
Tko prati, zna da sve rjeđe
reagirate publicistički, "na prvu", na političke događaje u BiH i okolnim
zemljama, po čemu ste u protekla tri desetljeća postali nezaobilazan autor.
Zašto to? Jeste li rezignirali nad ovom balkanskom vrtnjom ukrug? Imate li
opravdan osjećaj da ste sve što se danas događa već predvidjeli i ispisali?
– U veljači 1996., dok se još čekalo
na početak implementacije Daytona, pisao sam da je ideologija etnosa i
teritorija, praćena zločinom kao svojim sredstvom i patnjom kao svojom
posljedicom, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i
Hercegovine, i da je to najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi
generacije što dolaze, a da će pitanje zločina i krivnje biti zadugo najteži
problem moralne obnove društva. A u osmoj godini po završetku rata, 2003.,
pišući o aporijama Daytona, opisao sam ga kao savršenu mašinu za održavanje
statusa quo i vječno održavanje triju etnooligarhija na vlasti.
Već i tada sve se to ispisivalo s
temeljnim osjećajem umora i rezignacije, ali je još postojala neka pozitivna
inercija, postojali su medijski i prijateljski otočići i enklave slobodnoga
mišljenja i dobroga pisanja, s dobrom atmosferom, pa se moglo imati iluziju da
nije besmisleno.
Pokazalo se, međutim, da status quo
kao stabilnost u lošemu nije nepromjenljiv, da ima svoju dinamiku - naniže, u
još gore. Tu involuciju smještam nekako između između 2006. i 2010. godine.
Vidim je i u okolnim zemljama, a u Bosni i Hercegovini njezin početak
koincidira s jednim važnim političkim događajem - s propašću tzv. aprilskog
paketa reformi u proljeće 2006., kada je Haris Silajdžić uz asistenciju Bože
Ljubića i dvojice plaćenih "prebjega" iz SDA spriječio mogućnost da se otkoči
dejtonsko mrtvilo. Taj čin ujedno je proizveo Milorada Dodika kakvoga imamo
danas, pa je logično da se on u jednom trenutku javno zahvalio Silajdžiću na
tome.
U tom razdoblju nestalo je
dotadašnje medijske scene, "korifeji" slobodnoga i kritičkog sarajevskog
novinarstva podredili su se udobnom silajdžićevskom nacionalpatriotizmu, mekom
diktatu korporacijske logike, banalnoj lukrativnosti. Uz to su išle ružne
popratne pojave u privatnim životima i odnosima, o kojima nemam želuca da
govorim.
O opasnoj blizini patriotizma i
ideološke isključivosti, kojoj je u Bosni i u Sarajevu sadržaj uvijek
nacionalistički kolikogod nastupao pod parolom građanstva ili ljevice, pisao
sam još usred rata i opsade, i - paradoksalno - tada je to još bilo
podnošljivo. Sada je tome došao kraj, i za mene je u publicističkom smislu nastupilo
vrijeme nepisanja, i uopće vrijeme nepojavljivanja. A nije malo trenutaka u
kojima zdravo samoironično pomišljam - ne bi li bilo
Premda su reakcije na presudu
Haškoga suda hercegbosanskim vođama mogle biti predvidive, je li vas iznenadio
intenzitet poricanja iz Zagreba i Mostara? Kako u sadašnjoj situaciji dospjeti
natrag u kakav-takav razuman odnos prema devedesetima, naročito prema ratu
Hrvata i Bošnjaka?
– Dvije su vrste poricanja - ono kod
političara, i ono što dolazi iz javnoga mnijenja. Političari, recimo Plenković
i Čović, da uzmemo njih dvojicu kao tipove, nemaju nikakav problem da izlete s
izjavama potpunoga poricanja, kod Čovića čak s divljačkom tvrdnjom da je haška
presuda zločin "prema svim časnim predstavnicima Hrvata", pa da za dan-dva,
nakon što dobiju po gubici od onih kojih im se je bojati, zaokrenu 180
stupnjeva i počnu s umilnim frazama o potrebi poštivanja suda i presude... U
zdravijim društvima ovakav debakl vjerodostojnosti ne bi oni politički
preživjeli ni dvadesetčetiri sata.
Ali mnogo je važnije i ozbiljnije
reagiranje velikoga dijela javnosti, da ga sad ne diferenciramo, nazovimo ga
jednostavno - narodom. Poricanje je tu već postalo uvjetnim refleksom,
obaveznim i poželjnim standardom ponašanja. Ono, naravno, počiva na laži i
samoobmanjivanju, a ta laž sadrži dva važna aspekta. Jedan je naprosto
faktički: zločini o kojima govori haška presuda jesu počinjeni, konkretni ljudi
su žrtve tih zločina. Bilo kakvi prigovori kojima se ta unebovapijuća činjenica
nastoji relativizirati, razvodniti, učiniti moralno i politički probavljivijom
- mizerija su i sramota.
U ovaj kontekst spada i amnestiranje
hrvatskih vlasti od sudjelovanja u ratu u Bosni, ali i od aktivne uloge u
slanju optuženika u Haag. O prvome više nije vrijedno trošiti riječi. Da je
Tuđman zaista htio omastiti državotvorni brk na Bosni i Hercegovini,
svjedočanstava je i previše. A i trag mu je bio i ostao jak. Ovdje se prisjećam
jednoga baš slikovitoga. Kad je već sve bilo propalo - nema pobjede u ratu s
Bošnjacima, Amerikanci izdiktirali pomirenje i Federaciju BiH, potom umro
Tuđman, siječanj je 2000. godine, govorka se da će nova hrvatska vlada
obustaviti novce za financiranje "hrvatskoga dijela Vojske Federacije Bosne i Hercegovine".
Javlja se za riječ Ante Jelavić.
Uzbudio se bivši magaciner JNA-ovoga skladišta u Hadžićima, pa Bobanov šef
logistike u Grudama, sada predsjednik HDZ-a i član Predsjedništva BiH "iz reda
hrvatskoga naroda"; uzbudio se pa kaže kako u takvu mogućnost ne vjeruje, jer:
"Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova
vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj zemlji?" Ni sam
Franjo Tuđman nije tako pregnantno izrazio samu suštinu vlastitoga pogleda na
Bosnu i Hercegovinu, odnosno neke dijelove te zemlje kao na "strateško zaleđe
Hrvatske" i na smisao postojanja Hrvata u Bosni i Hercegovini kao graničarskoga
mesa u tom zaleđu.
Vrijedilo bi istraživati motive i
postupke kojima su hrvatske vlasti pribjegavale u ekspediranju Bosanaca i
Hercegovaca u Haag. Zaboravilo se, recimo, kako su tamo otišli Kordić i
društvo. Pisao sam o tome 10. listopada 1997, četiri dana nakon što ih je sa
splitskoga aerodroma, sputane u gvožđe, otpremio Miroslav Tuđman: "Hrvatska vlast
i predsjednik Tuđman pokazali su u ponedjeljak svu podložnost svoje politike i
svojih tzv. načela otrcanoj devizi: da je sve na prodaju ako se u izgled stavi
prava cijena. Isti dan predsjednik je poslao u Haag Bosance, a ministar Škegro
radosno javio hrvatskomu općinstvu s konferencije iz Londona da će Međunarodni
monetarni fond deblokirati kredit za Hrvatsku. To je najpreciznija slika
situacije u koju se ta politika sama dovela, ali i dubinski nalaz o njezinoj
naravi."
Iako u mnogo drukčijoj situaciji,
bošnjačka strana se u načelu drži podjednako.
Uglavnom zaobiđeni u Haagu, zločini
bošnjačke vojske i ratnih vlasti nisu maleni, a nisu ni nepoznati. Međutim,
političari i javnost grčevito im nastoje umanjiti težinu teorijom da se radilo
o incidentnim i pojedinačnim događajima, bez znanja vlasti, s počiniteljima
"izvan kontrole". Jasno je da je i tu riječ o negacionizmu i nespremnosti za
istinito suočavanje s vlastitom krvavom prtljagom. A u političkom životu taj se
refleks danas već očituje u obliku otvorenih pozivanja na prava "matematičke
većine", pa od političara, i to onih koji se deklariraju kao lijevi i
"antifašistički", slušamo poruke da je "suština demokratije u vladavini
većine". Što to u Bosni znači, zna i nepismeno čobanče.