Iako je ono što je Winston Churchill napravio za spas Britanije u Drugom svjetskom ratu, koja se iz nezavidne situacije na početku rata vinula u ratnu pobjednicu čija je politička snaga bila neusporedivo veća od snage njezina brodovlja i topništva, doista vrijedno divljenja, taj veliki britanski državnik i vojskovođa doživio je odmah nakon rata pravi šok. Iako se topovi još nisu bili ohladili, a na Pacifiku se još ratovalo, Churchill je dva mjeseca poslije rata izgubio izbore. Veliki ratni pobjednik postao je gubitnik u miru. Međutim, Britanci na izborima nisu izrazili svoj stav o Churchillovim ratnim zaslugama, nego o tome kakvu politiku Britanija treba u miru. Iako je bio čovjek koji nije mogao zamisliti život bez vlasti i moći, Churchill je mirno prihvatio odluku, povukao se i strpljivo čekao novu priliku. Na kraju ju je i dočekao, jer se 1951. vratio na vlast.
I Hrvati su izašli na birališta dva mjeseca nakon Oluje kojom je okončan rat u Hrvatskoj, na izborima raspisanim godinu dana prije roka. Franjo Tuđman je želio iskoristiti euforiju nakon Oluje i pobjedu u ratu pretvoriti i pobjedu u miru. I uspio je, što uopće ne iznenađuje, s obzirom na oskudnu političku kulturu koja je tada vladala u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kada prvi hrvatski predsjednik uopće nije skrivao svoja autoritarna i totalitarna nagnuća. Polagao je pravo na vlast, i to ne temeljem demokratske volje građana, nego pozivanjem na činjenicu da su on i njegova politička organizacija stvorili, a onda i obranili neovisnu Hrvatsku, te da stoga imaju pravo njome i vladati. Riječ je, naravno, o potpuno suprotnoj političkoj kulturi od one koju smo opisali na početku ove kolumne.
Nakon tih izbora, Hrvatska je svakim danom postajala sve manje parlamentarna demokracija, a sve više poludiktatura, u kojoj se nije poštovala izborna volja građana i u kojoj je režim progonio nezavisne novinare i sotonizirao opoziciju. Hrvatska je, potpuno zasluženo, srljala u međunarodnu izolaciju.
Upravo u to vrijeme, u drugoj polovici devedesetih godina, nabujale su takozvane braniteljske udruge, militantne organizacije koje su funkcionirale kao svojevrsni rezervni ešaloni za održanje Tuđmanove političke organizacije na vlasti, za što su bile obilato dotirane iz državnog proračuna. Iako je Tuđmanova smrt potkraj 1999. otvorila put prvoj smjeni vlasti od stjecanja neovisnosti, taj dio Tuđmanova režima, veteranske organizacije, nastavile su cvjetati. Štoviše, pretvorile su se u žarišta otpora novoj vlasti, organizirajući nasilne prosvjede i otvoreno napadajući – u vrijeme kad su stizale haške optužnice protiv hrvatskih generala – pravni poredak ove zemlje. One, odnosno njihovi čelnici i politički sponzori, istinski su vjerovali da su iznad tog poretka. Ovo je država koju su oni stvorili i na koju su stoga polagali pravo, i to doslovce, što je bilo potpuno u duhu Tuđmanova shvaćanja.
S igurno nije slučajno da od istog takvog veteranskog virusa, u većoj ili manjoj mjeri, boluju skoro sve zemlje regije čiji su državljani sudjelovali u ratovima devedesetih godina. Točnije, vlasti u Srbiji nikad nisu financijski tetošile veteranske organizacije jer su one dokazivale njihovu umiješanost u ratove i zločine s onu stranu Drine i Dunava, što je režim u Beogradu očajnički želio izbjeći, no upravo iz vojnih i obavještajnih struktura mobilizirane su specijalne snage, sastavljene od najgorih ratnih ubojica i kriminalaca, koje su odgovorne i za vojnu pobunu 2001. i atentat na Zorana Đinđića 2003. godine.
Zanimljivo je da i susjedna Slovenija, koja srećom i nije iskusila pravi rat, ima nekoliko veteranskih organizacija. Među njima je i živopisno Udruženje za vrijednosti slovenskog osamostaljenja. Tu je veteransku organizaciju prije nekoliko godina osnovao Janez Janša, koji je trenutačno na izdržavanju zatvorske kazne, sa svojim kompanjonima Antonom Krkovičem, časnikom slovenske vojske koji je s Janšom osuđen u aferi Patria, kao i Igorom Bavčarom, kojeg također čeka zatvor zbog gospodarskog kriminala. Cilj Janšine veteranske organizacije navodno je oživljavanje vrednota slovenske borbe za samostalnost, što god to značilo, no to se u praksi svodi na to da jedna politička skupina, u ovom slučaju Janša i njegovi politički suputnici, pokušavaju profitirati na događajima otprije 23 godine, mistificirajući cijeli proces slovenskog osamostaljenja, a posebno desetodnevni rat s JNA, veličajući vlastite i negirajući zasluge drugih aktera koji danas zastupaju drukčije političke ideje.
U vijek je, dakle, riječ o istoj matrici, odnosno o polaganju prava na odlučivanje o tome tko će vladati zemljom temeljem nekih mističnih ratnih zasluga, čemu sada svjedočimo i u Hrvatskoj. Oni koji danas prosvjeduju pred zgradom ministarstva branitelja u Savskoj, znaju objasniti što žele – ostavku ministra i njegova pomoćnika – ali nikako ne uspijevaju objasniti zbog čega to žele. Jedini konkretni prigovor ministru Matiću svodi se na tvrdnju da on želi navodno ukinuti neka braniteljska prava, iako ministar to uvjerljivo demantira. No čak i da jest tako – jer sve društvene skupine trebaju solidarno snositi teret krize – ništa od toga nije razlog za ministrovu smjenu. O tome tko će biti ministar branitelja, kao i tko će vladati Hrvatskom, ne smiju odlučivati branitelji, nego svi građani ove zemlje. I to jedino na izborima. Sve ostalo je puč.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
Mladen25.10.2014. u 21:43
Zahtjev za rasvjetljavanjem cijele istine o broju lažnih branitelja koji imaju astronomske mirovine, pa zbog kojih pravi moraju ovako kao sada prosvijedovati, također može biti legitiman kad ga traži bilo koji građanin pojedinac i može biti legitiman kada istinu o... Prikaži sve broju lažnih branitelja traži i želi znati veća ili manja skupina građana. Jednako, legitimno je također i ne uvažiti te zahtjeve.
-
Tonda25.10.2014. u 20:33
gavro@ Malo si izvan, ali puno u biti teme. Nazivati branitelje neradnicima ili onima koji ne žele raditi pored 500 tisuća drugih koji ne rade je bezdušno. Sustav ne šljaka i branitelji za to nisu krivi ništa više nego svi... Prikaži sve ostali. Najveći krivac su političke elite koje su se često pokazale kao dno dna ljudskoga poštenja. Krivi su i hrvatski intelektualci i crkva jer su prečesto šutjeli i iz svoje sigurnosti kalikulirali umjesto da se jasno stave na stranu dobra.
-
gavro25.10.2014. u 20:22
(batman50@) Ako je nezaposlen čovjek onaj koji bi trebao i htio raditi a ne radi, onda stvarno nezaposlenih ima barem 500.000 (pola milona). Statistika hzz lažno prikazuje stanje, a kad jednom napokon shvate (politika & uprava) da time nanose štetu... Prikaži sve sami sebi, bit će kasno. (Malo sam izvan teme, znam).
Prikaži sve komentare
-