MADRID – Deseci tisuća prosvjednika u Madridu i Barceloni i drugim španjolskim gradovima sudjelovali su u subotu u Maršu dostojanstva protiv mjera štednje i siromaštva osuđujući "korumpiranu politčku klasu" i tražeći ostavku vlade premijera Mariana Rajoya, prenosi Hina.
Od 46,5 milijuna stanovnika, više od pet milijuna prima pomoć Crvenog križa. Siromaštvo prijeti 13 milijuna ljudi.
Uz slogan "Kruha, posla, krov nad glavom i dostojanstvo" prosvjednici su blizu madridske stanice Atocha, krećući se u smjeru trga Puerta del Sol u središtu grada, skandirali "Da, to je moguće", koristeći se sloganom "Yes we can" kojim je američki predsjednik Barack Obama pobijedio na izborima 2008. godine.
Gotovo 24 posto Španjolaca nezaposleno je iako bi rast trebao dosegnuti 1,3 posto u 2014. godini, što je "najveći rast u euro zoni", ističe vlada koju vodi Narodna stranka (desnica).
"Vladine tvrdnje su propaganda" jer kriza se nastavlja, tvrde prosvjednici koji su u subotu izrazili nezadovoljstvo na ulicama više od 40 španjolskih gradova.
Istaknuto mjesto u subotnjim prosvjedima imala je Platforma osoba pogođenih hipotekom (PAH). Predstavnik te organizacije ustvrdio je da "iako mediji o tome šute, u Madridu se na dan provede četiri ili pet deložacija, izbacuju se na ulicu stariji ljudi i obitelji, a u mnogim slučajevima policija postupa nasilno", piše dnevnik El Mundo.
Mediji prenose da su među prosvjednicima bili brojni sindikalni vođe i predstavnici ljevice, a prosvjednici su tražili ostavku vlade i svih političara koji surađuju s "trojkom zajmodavaca", Međunardonim monetarnim fondom, Svjetskom bankom i Europskom komisijom, prenosi tisak.
Trećina zaposlenih Španjolaca zarađuje maksimalno 645 eura mjesečno, piše agencija AFP. Dodaje da od 46,5 milijuna stanovnika, više od pet milijuna prima pomoć Crvenog križa koji ističe da siromaštvo prijeti 13 milijuna ljudi.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
budni_sin01.12.2014. u 12:10
@goransb, nisi jedini, s tobom se slažu svi koje si naveo iz privatnog sektora, ali je njihov problem što kao politički subjekt u hrvatskoj gotovo ne postoje. da li svojom ili tuđom krivicom, ne znam, ali to je svakako velik... Prikaži sve i ozbiljan problem koje su naprednije države ipak nekako riješile. pitajte one koji rade vani, nrp. u njemačkoj, nema tamo muljanja niti će te itko za išta zajebat, tj. ako te poslodavac zajebe ili ti na bilo koji način krši prava, imat će velikih problema. ako se dobro sjećam podatka, manje od 15% radnika iz privatnog sektora u hrvatskoj su članovi nekog sindikata, dok isto toliko u javnom sektoru nisu članovi sindikata. to nešto govori. najveći problem je međutim vlast (i sdp i hdz) koja se oslanja na radnike u javnom sektoru i njima pogoduje na svaki mogući način jer im je to jezgra glasačkog tijela. s druge strane imaš jednu potpuno promašenu fiskalnu i poreznu politiku prema malom i srednjem poduzetništvu koje je zajedno s recesijom dovelo do propasti tih jako važnih segmenata privrede. plaće u javnom sektoru nisu visoke same po sebi, s obzirom na troškove života u hrvatskoj, ali su definitivno previsoke s obzirom na radnu učinkovitost velikog dijela (ne svih, ne treba generalizirati; tu definitivno ne bih ubrojio npr. profesore i školstvo) radništva u tom sektoru. tu je višak zaposlenih, nekompetentan, u pravilu stranački kadar, tzv. uhljebi, stroga "ne talasaj" hijerarhija, radno vrijeme u kojem ima možda 2,3 sata efektnog rada i slične stvari koje zapravo degradiraju i te radnike (premda većina njih to ne shvaća) i aktualnu vlast koja tu politiku prakticira. godine i godine takve politike stajale su silne proračunske novce koji su time bačeni u vjetar. bojim se i pomisliti o kojim je tu svotama riječ.
-
goransb30.11.2014. u 17:28
Kod nas prosvjeduju vojni umirovljenici u strahu od smanjenja prava, radnici HAC-a koji imaju place vece od državnog prosjeka jer se boje da ce morati raditi, državi sluzbenici jer se boje da neće do mirovine biti na istom salteru, učitelji... Prikaži sve kojima placa možda zakasni 10 dana, a ionakonukupni ne rade 4 mjeseca godišnje a placa ide. Svi prosvjeduju osim bravara, prodavača, zavarivaca, pekara, servisera, električara , inzenjera..... Svi oni koji nesto proizvode šute i rade za mizeriju , a oni koji se financiraju iz njihovih doprinosa prosvjeduju. Dali samom meni tu nešto ne štima??¿
-
Tonda30.11.2014. u 17:01
Zapravo priče i objašnjenja koje se kriju iza mi, generacija i slično su besmislica. Takvo što ne postoji. Prosjek ne govori ništa. Može znatno porasti broj bogataša i još više se povećati broj iznimno siromašnih a da prosjek ostane isti.... Prikaži sve Pitanje koje se onda nameće je želimo li mi da svi budu blizu prosjeka ili da se ovakve "anomalije" sprijeće? Ako da, što su onda oni koji to zagovaraju? Ja imam dojam kako je određena klasa oduvijek htjela zadržati svoj položaj ne pitajući za to koliko to košta, odnosno tko će to platiti, odnosno hoće li se povećati broj iznimno siromašnih.
-
Gerilac30.11.2014. u 12:09
Značaj ovakvih prosvjeda se prenaglašava, pa mnogi pomisle kao da je riječ o procesu do revolucije. 50-ak tisuća ljudi u Madridu nije tolika brojka da bi se prosvjedu dao nekakav općenarodni karakter. Situacija je slična kao i kod nas. Rast... Prikaži sve individualizma koji je stvorio fragmentaciju društva i antropološki narcisoidni te nezreli tip čovjeka, učinio je nemogućim rast velikih kolektivnih projekata. Sve ono što je bilo stabilno i dugoročno zamijenjeno je promjenama unutar jednog likvidnog društva gdje se živi za kratkotrajno i ništavno. Prosvjedne manifestacije nezadovoljstva nisu ništa drugo nego povremene epizode bez političkog razvoja s dugim trajanjem Istovremeno, društvo blagostanja, nije prestalo vjerovati u mitove permanentnog razvoja, bez shvaćanja kako je beskrajni rast materijalnog konzumiranja nemoguć u sustavu sa ograničenim resursima. Bojim se da je ono što smo mi do nedavno smatrali normalnim standardom, danas postalo nedostižno. Mi smo prva generacija u modernom dobu koja će živjeti lošije od svojih roditelja. Slijede vremena koja pobijaju progresističke mitove o "kraju povijesti".
Prikaži sve komentare
-