Vrlo znakovito, Zlatko Hasanbegović, trenutno prvo grlo radikalne hrvatske desnice, usporedio se s Donaldom Trumpom i javno stao na branik aktualnog američkog predsjednika u trenutku
njegova najvećeg moralnog pada i baš onoga dana kad se takoreći cijeli
civilizirani svijet od njega distancirao.
Zbog skandaloznog
reagiranja na rasističke marševe u Virginiji, praktičnog povlađivanja
bjelačkoj supremaciji, Trumpa se danas odriču i njegovi najbliži
suradnici, hvale ga - indikativno! - pripadnici Ku Klux Klana,
naslovnice američkih medija vrište konsternacijom jer je šef države
pokazao simpatije za neonaciste, njegove stavove kritički opserviraju
vodeće političke ličnosti svijeta, od prethodnika Obame nadalje, a prvak revizionističke desnice u Hrvatskoj sve to naziva
nerelevantnom pseudoljevičarskom difamacijskom kampanjom. Svojom izjavom
Hasanbegović je izoštrio ionako vidljivu činjenicu da između američkih i
hrvatskih desničara postoji fatalna sličnost. Svojevrsna crna
transverzala Charlottesville - Zagreb. Ideja o rasnoj superiornosti pod
ruku s idejom o nacionalnoj supremaciji.
Još gore, oklijevanje
američkog predsjednika da osudi rasističku netrpeljivost, mržnju i
nasilje, frapantno je slično nevoljkosti hrvatskih političara da osude
manifestacije proustaške desnice. Istina, Trump je s dvodnevnim
zakašnjenjem u jednom trenutku ipak otvoreno osudio marš bijelih
rasista, koji je rezultirao i ljudskim žrtvama, priznajući da divljački
pohod zaljubljenika u robovlasničku prošlost jedne od južnjačkih država
SAD-a udara na same temelje države, jer je "Amerika utemeljena na ideji
da su svi ljudi rođeni jednaki”, da bi se odmah potom, samo dan kasnije,
vratio početnom izmotavanju i umjetnom balansiranju odgovornosti
izjavom o podijeljenoj odgovornosti. Podijeljenoj između razgoropađenih
rasista i prosvjednika koji su njihovoj destrukciji stali nasuprot.
Riječ je o pokušaju poricanja stvarnosti ili izmišljanju njene
alternativne, prefabricirane verzije. Slično kako to rade hrvatski
političari kad tvrde da je ustašluk u Hrvatskoj fantomska ili minorna
pojava, dok se stadioni prolamaju zločinačkim ZDS pozdravom i ustašlukom
podvučena ploča već godinu dana stoji u Jasenovcu. Ali, kao što se
relativiziranju proustaških provokacija vrlo uvjerljivo suprotstavlja
upravo objavljeno godišnje izvješće State Departmenta, koje precizno
navodeći općepoznate podatke upozorava na rastuću praksu veličanja NDH i
umanjivanja ustaških zločina, tako ni od Trumpovih teza o obostranoj
krivnji ni kamen na kamenu nije ostao. "Izjednačio je one koji izvikuju
nacističke parole i zastupaju superiornost bijele rase s aktivistima
koji se rasizmu i netrpeljivosti suprotstavljaju”, zgraža se New York
Times. "Ne vidim nikakve sličnosti između onih koji promiču fašističke
vrijednosti i onih koji im se protive”, napisala je britanska premijerka
Theresa May.
Tvrdnja američkog predsjednika o
krivcima na obje strane, s nekoliko dodatnih toplih rečenica kako se i
među rasističkim mitingašima našlo, doslovce, krasnih i simpatičnih
likova, vrlo je bliska s trenutno u Hrvatskoj vladajućom mantrom o dva
totalitarizma, kojom premijer Plenković namjerava
uređivati odnos prema traumatičnim dijelovima prošlosti. Riječ je o
sestrinskom, gotovo blizanačkom stavu. Problematičnom iz više aspekata.
Prvo,
oba diskursa relativiziraju činjenice, u istu ravan pokušavajući
dovesti stvari koje su neusporedive, pa i oprečne. Trump izjednačava
rasiste i one koji im se suprotstavljaju, braneći vrijednosti rasne
jednakosti i građanskih prava. Plenković pod istu egidu sprema
zločinačku, na rasnim zakonima ustrojenu NDH i nedemokratsku
Jugoslaviju. Takvo nategnuto balansiranje vrijednosno posve različitih
dijelova prošlosti moralno je vrlo dvojbeno i zapravo nedopustivo.
Drugo,
teza o krivcima na obje strane, odnosno o dva totalitarizma, šamar
desno, šamar lijevo, pokušava vrlo tendenciozno kamuflirati, pa i
falsificirati karakter podjela i sukoba. Ni u Americi ni u Hrvatskoj
nije riječ o sudaru između radikalne desnice i radikalne ljevice, kako
to i ovdje i tamo vladajući hoće prikazati. Riječ je o civilizacijskom
pitanju. O konfliktu između glorifikatora loše prošlosti i protagonista
ultrakonzervativne rekonkviste, s jedne strane, i onih koji zastupaju
vrijednosti modernog svijeta i otvorenog društva, s druge strane.
Desničarske masovke u Charlottesvilleu Ameriku bi htjele vratiti u, po
njima, slavne tradicije robovlasništva i rasizma. Umjetnim potenciranjem
navodno hitne potrebe obračuna s crvenim totalitarizmom, ovdje se
uspostavlja defenzivan, faktički povlađujući odnos prema navali crne,
revizionističke desnice, koja Hrvatsku vidi kao državu hrvatske
nacionalne supremacije. Platforma koja je već jednom - logično koliko i
tragično - rezultirala rasnim zakonima, istrebljivanjem drugih naroda,
genocidom i Jasenovcem.
Treće, nasilno balansiranje krivnje,
odnosno totalitarizama zapravo služi opravdavanju i protežiranju onih
koji to ne zaslužuju. Dijeleći krivnju na "obje strane”, izmišljajući
"lijeve ekstremiste” kojih nije bilo kako bi mogao pogladiti one desne,
Donald Trump stao je na stranu rasizma, što su i mediji u SAD-u odmah
prepoznali. Prvi američki predsjednik koji faktički brani bijele
nacionaliste, čak im svojim izjavama daje vjetar u krila, užasnuto
konstatiraju. Na isti način, farizejskom osudom "svih radikalizama”,
kojom vladajući reagiraju na manifestacije ekstremizirane,
revizionističke desnice, Hrvatska dopušta praktičnu rehabilitaciju
ustašije. Umjesto bistrenja povijesti, na djelu je njeno namjerno
mućenje. Generalnim osporavanjem i blaćenjem antifašizma utire se put
relativiziranju zločinačkog karaktera Endehazije. Vrata su razvaljena!
Ušato U i slični simboli jednog povijesno poraženog i propalog poretka
već su odavno postali dijelom mainstreama.
Za razliku od Amerike,
gdje je Trumpovo proklizavanje u obranu rasizma ipak ostalo izolirani
eksces, u Hrvatskoj se cvjetanje ustašluka prilično omasovilo. Američki
predsjednik doživio je masivne i žestoke osude, doma i u svijetu, i
odjednom se - premda i dalje vrlo moćan - našao jako usamljenim. Njegova
se kadrovska piramida rapidno urušava, s posve neizvjesnim
posljedicama. Ovdje takve rezolutne reakcije u pravilu izostaju.
Hrvatsko je društvo na provokacije slične vrste uglavnom ravnodušno.
Ekstremističke, pronacističke, odnosno proustaške manifestacije primaju
se bez većinskog kritičkog odmaka, gotovo kao dio normalnosti. Javnost
je oguglala, veliki dio medija bez vrijednosnog sidra, pogubljeni ili
čak zatrovani.
Na ustaški pozdrav u Jasenovcu, osim State
Departmenta, gotovo da nitko više ne reagira. U američkom izvješću
kritički apostrofirani Hasanbegović dobio je priliku da, uz asistenciju
HDZ-a i Milana Bandića, prekraja povijest i simbole Zagreba te uličnim pločama vodi svoj privatni rat protiv Titovog antifašizma. Jakov Sedlar,
spomenut zbog revizionističkog filma o Jasenovcu, kojim se umanjuje
broj žrtava tamošnje tvornice smrti, počašćen je visokom nagradom Grada
Zagreba. Kao posebna se vijest ističe da će predsjednica države za svog
posjeta Australiji zaobići centre u kojima je bista poglavnika Pavelića,
što je navodno prešutni uvjet zemlje domaćina, ali na što se hrvatski
konzul smatrao potrebnim gnjevno osvrnuti. I tako dalje, i tako dalje…
Za
razliku od Amerike, gdje je predsjednik države demonstrirao teško
moralno posrnuće, ali je društvo, pokazujući svoju vitalnost, na njegove
prorasističke izjave burno reagiralo, hrvatsko je društvo široko i
duboko zahvaćeno visokom dozom moralne tuposti, rezultat godinama vođene
operacije masovnog ispiranja mozga raznim vrstama ustašolikih splačina.