'Teret' je priča o pojedincu koji se suočava s teretom ostavštine zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvaćanja.
Usklopu Takmičarskog programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF)
prikazan je srbijanski film Teret reditelja
Ognjena Glavonića, o vozaču Vladi koji tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije
1999. godine u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje
da su tijela albanskih civila, ubijenih i zakopanih od strane srpske policije,
vojnih i paravojnih snaga, piše Al
Jazeera
Riječ
je o filmu koji se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji ne smije
govoriti već 20 godina, a koji krajnje hrabro, direktno, iskreno i emotivno
prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava sa teretom ostavštine jedne
zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.
Nakon
što je 2009. godine igrom slučaja naišao na zastarjeli tekst o masovnoj
grobnici u Batajnici, mladi reditelj iz Pančeva Ognjen Glavonić je počeo
istraživanje. Uskoro je saznao da je riječ o jednom od najstravičnijih zločina
iz ratova na području bivše Jugoslavije vođenih '90-ih godina, a koji je kao i
većina drugih nastao u političkoj fabrici Slobodana Miloševića.
Sedam odbijanja
Naime,
vlast na čelu sa Miloševićem je tokom bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije od
strane NATO-a, osmislila cijeli plan prikrivanja tragova zločina počinjenih na
Kosovu. Taj zločinački projekt, u koji je bila uključena cjelokupna izvršna
vlast u Srbiji, od političkog vrha do lokalne policije, podrazumijevao je
prebacivanja leševa ubijenih Albanaca koji su s područja Kosova u hladnjačama
prevoženi u Beograd gdje su zatim u više navrata pokopavana u masovnim
grobnicama i to na području baze posebnih jedinica policije u Batajnici.
Ono
što je privuklo Glavonića da se upusti u istraživanje ovoga zločina jeste
navođenje ličnih stvari žrtava, nakon čega saznaje da je riječ o više
od 700 civila, od čega 75 djece. On odlučuje "progovoriti"
o ovome zločinu o kojem se u Srbiji glasno šuti, uprkos pronađenim masovnim
grobnicama s tijelima ubijenih Albanaca, 110 identifikovanih pripadnika
policije koji su učestvovali u ovome zločinačkom projektu te svakako i
svjedočenjima vozača kamiona koji su prevozili leševe.
O
nepoželjnosti teme ovoga filma svjedoči i podatak da je scenarij sedam puta
odbijan na konkursu Filmskog centra Srbije te da je određeni iznos dobio tek na
kraju pretprodukcije.
"Za
nas je jako značajno što je na kraju Filmski centar podržao ovaj film. Ne samo
zbog novca koji nam je nedostajao, već simbolički mislim da je užasno bitno da
je na kraju ova tema prihvaćena i prepoznata u Srbiji. Kada ljudi budu
pogledali film u Srbiji shvatiće da apsolutno nije antisrpski, kako se pokušavalo
predstaviti, ali ga moraju prije svega pogledati prije osuđivanja, jer je on
prerastao u nešto mnogo više od same teme kojom se bavi", rekla je
producentica Dragana Jovović.
Nemanja
Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo Srbije (FHP) je dodao da i nakon
premijere filma u Cannesu i velike pažnje koje je privukao u regionalnoj
javnosti, određeni mediji u Srbiji i dalje pišu o "navodnim" masovnim
grobnicama, što svakako svjedoči o konstantnom odbijanju suočavanja sa
prošlošću u Srbiji i strahu koji se poput sjene nadvio nad pojedincem.
Od 'Dubine dva' do 'Tereta'
Tokom
istraživanja za igrani film Teret,
Glavonić prikupljeni materijal odlučuje da uobliči u dugometražni dokumentarni
film Dubina dva.
"Sve
je krenulo sa Teretom prije
sedam godina i pošto je produkcija trajala dosta dugo, a istraživanje se
odvijalo bez prestanka, ubrzo sam skupio dosta materijala koji nisam mogao
iskoristiti u priči o Vladi i nastala je Dubina
dva. To je dokumentarac koji se bavi samom organizacijom ovoga
zločina i još više organizacijom njegovog prikrivanja", rekao je Glavonić.
Dubina
dva je,
dakle, eksperimentalni dokumentarac premijerno prikazan na 66. Berlinaleu,
koji počinje pronalaskom hladnjače na dnu Đerdapa, s tijelima ubijenih
Albanaca. Kombinujući, zatim, stvarna svjedočanstava porodica žrtava, svjedoka,
ali i učesnika u zločinu sa suđenja pred Haškim tribunalom, sa snimcima
lokacija gdje su se zločini desili – od Suve Reke do Batajnice, kao svojevrsnim
mapiranjem prostora zločina te fikcionalnim prizorima vožnje hladnjače,
Glavonić kreira jedno meditativno i hipnotizirajuće ostvarenje koje nalikuje
košmaru iz kojeg se nemoguće probuditi.
Stvarajući
efekat začudnosti odsustvom prikaza lica svjedoka svedenih samo na glas, koji
uz pomoć fluidne kretnje kamere putuje od jednog mjesta zločina na drugo,
reditelj gledatelja budi iz pasivnog stanja koje donosi uobičajeno
intervjuisanje protagonista, te tako djeluje na njegovu maštu i osjećanja.
Na
koncu, Dubina dva je
film koji dodaje sliku glasu prepuštenom zaboravu i uz pomoć rediteljevog
poigravanja sa neograničenim kreativnim prostorom koji nudi dokumentarna forma,
gradi i predstavlja jedan zločinački projekt od temelja (pojedinaca) do vrha
(predsjednika Slobodana Miloševića), čije je postojanje u stvarnosti prebrisano
akcijom tajanstvenog naziva Dubina
dva i to po uputama predsjednika lično: "Nema leša – nema
zločina".
Sa leševima kroz
apokaliptičnu Srbiju
Film Teret započinje
preuzimanjem kamiona vozača Vlade (Leon Lučev) koji tako, njegov nepoznati i
odlučno zaključani teret, a sa njim i svu odgovornost koju on sa sobom nosi,
preuzima na svoja pleća.
Bez
ikakve ideje o tome šta zapravo prevozi, Vlada izlazi na cestu i započinje svoj
uobičajeni dan vozača, nastojeći što prije završiti posao, isporučiti
"teret" i vratiti se kući sinu i teško bolesnoj supruzi. Ipak, već na
početku vožnje, Vlada nailazi na zastoj na cesti, zbog čega biva primoran
pronaći alternativni put do Beograda, što za nekoga ko je iz Pančeva i nije
tako jednostavan zadatak.
Uskoro
mu se na njegovom životnom putovanju pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle
Čemerikić), koji očigledno pokušava pobjeći od rata na Kosovu, iako ga u
Beogradu očekuju nove eksplozije s potpisom NATO-a. Upravo njihov odnos
ispočetka ispunjen nepovjerenjem, nelagodom i nerazumijevanjem, a koji se
postepeno pretvara u iskreno prijateljstvo, definiše
Teret kao generacijski
film o "teretu" koji su stariji ostavili mladima.
Taj
krug teretnog života na prostorima bivše Jugoslavije, obilježen iskopavanjem
jama i zakopavanjem leševa, u ostvarenju Teret počinje simbolima
o Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što je upaljač s posvetom bitki na Sutjesci,
koji Vlada čuva kao poklon od oca veterana, a završava "poklonom"
koji će on ostaviti svome sinu. Da li će to biti hladnjača sa leševima, napunjena
od strane iste fašističke ruke protiv koje se njegov otac borio ili pak
prihvatanje lične odgovornosti za zločine koje je počinila država u kojoj danas
živi?
Tokom
Vladinog i Pajinog putovanja Srbijom sa leševima u kamionu, oni se zaustavljaju
na mjestima koja, s jedne strane, prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u
sumraku vladavine Slobodana Miloševića, kao što su puste ceste i napuštene
ruševine te lokalne kafane s pjesmama Svetlane Ražnatović Cece, a s druge,
apsolutno odricanje od sjećanja na antifašističku borbu i brisanje značenja
natpisa "Kad zatreba, ponovi me" koji stoji na zapuštenom spomeniku
bitki za Popinu (teška bitka Nijemaca i partizana 1941. godine).
Atmosferu
kraja svijeta, Glavonić gradi uz pomoć oskudne palete boja, stvarajući sivkasto
i maglovito ozračje u čijoj maglovitosti njegovi likovi lutaju, ali i
priklanjanja žanru filma ceste koji se po pravilu povezuje sa
postapokaliptičnim ostvarenjima u kojem se traga za hranom i bježi od
"živih mrtvaca".
'Neću odustati'
Vlada
na kraju filma donese odluku s kojom će zasigurno ugroziti vlastiti, ali i
živote svoje porodice, ali koja sa suncem novog dana donosi nadu u čovječnost
na balkanskim prostorima, do guše zatrpanu jamama, leševima i teretima ratne
prošlosti.
"Meni
sve ovo postaje mučno, baš mučno. Posljednjih deset godina sam igrao u većini
filmova koji su pokušavali otvoriti istinu na ovim područjima i povraća mi
se nakon tih deset godina, jer situacija je sve gora i gora. Bitno je ovo
što radimo, jer je jedino moguće i ispravno raditi ovako. A šta će biti sa
nama, hoće li nas pobiti ili ćemo ovo sve preživjeti, nemam pojma. Često se
pitam za koga sve ovo radimo, jer nema promjena. Za sad vidim samo sve goru
situaciju, sve fašistoidniju i sve radikalniju. Ali barem ja neću odustati.
J... ću im majku do kraja", rekao je glumac Leon Lučev nakon regionalne
premijere filma za novinare.
Po
njemu, Teret "nije
niti antisrpski, niti antihrvatski, niti antibošnjački, već da je jednostavno anti jer se bavi istinom i
odgovornošću koje na ovim prostorima ne odgovaraju nikome".
Lučev
je za ulogu Vlade u filmu Teretnagrađen Srcem Sarajeva za najboljeg glumca na 24. Sarajevo Film Festivalu.