Dok se Wehrmachtov paradni postroj u travnju 1941. skupljao na Jelačić placu, nultoj simboličkoj točki grada i svijeta koje je Gestapo već prethodno uzeo pod svoje, glasno društvance mladih Zagrepčana klicalo je s početka uzvisine prema Kaptolu: "Dajte nam Krležu, ubiti Krležu!” Da im se stvarni Krleža toga trena našao pri ruci vjerojatno se ne bi dogodilo ništa, svjetina još od biblijskih vremena očekuje od Drugih da zadovolje njene mračne fantazije. Ali Krležinih ondje nije bilo, sklonili su se u vilu svoga prijatelja, liječnika međunarodnoga ugleda Berislava Borčića, pri vrhu Medveščaka.
Nesreća naših starih, ma kako da su skončali, tim je teža ako ih pretvaramo u hipoteze, učitavajući im u dovršene biografije vlastite frustracije. U tom su smislu Krleža i Budak izloženi identičnom korozivnom procesu - rastopit će ih suze prigodničarskih sljedbi.
Liječnici u ono doba nisu imali utjecaj kakav će u hrvatskom društvu steći za socijalističke i pogotovo poslije bankarske uprave, pa ipak nije bilo spojivo s boljim običajima otimati sumnjivce iz njihove protekcije, barem ne na prijek i nasilan način. S time je računao i Mile Budak s čijom se glavom u europskoj pomrčini što se natkrilila nad naše strane isto tako već dugo licitiralo, pa je i on uzeo zavjetrinu u prijateljskom sanatoriju doktora Vranešića, na vrhu Zelengaja.
Đuro Vranešić bio je prijatelj i Budaka i Krležinih. Za sljedećih mjeseci i godina neposredno će u svome azilu skrbiti ne samo za Krležu, već i za obitelj njegove supruge Bele, dok su mu posredni plašt sigurno pomagali pridržavati i drugi. Ali na onome starozavjetnom trgu u središtu njihova grada nisu se zatekli tek bučni ili sentimentalni svjedoci s narančama i cvijećem - bio je ondje i šutljivi Aleksandar Ranković, mladi boljševik iz Beograda, koji će se za neku godinu, kada umakne Gestapu, za mnoge prometnuti u čuvara pečata evidencija, s kakvima svjetina nikad ne računa, piše Jutarnji list.
Kako god bilo, nesreća naših starih, ma kako da su skončali, tim je teža ako ih pretvaramo u hipoteze, učitavajući im u dovršene biografije vlastite frustracije. U tom su smislu Krleža i Budak izloženi identičnom korozivnom procesu - rastopit će ih suze prigodničarskih sljedbi.
Izvaci iz Presude i popis članova suda koji su sudili Mili Budaku i drugim ustaškim dužnosnicima
Mili Budaku sudio je „Vojni sud II. Armije J. A. sastavljen od pukovnika Hrnčević dr. Josipa, pretsjednika Vijeća vojnog suda kod Generalštaba J. A. kao pretsjedatelja vijeća, majora Divjanovića dr. Gabrijela, pretsjednika Vojnog suda kod štaba II. Armije i kapetana Ranogajec Vladimira, predsjednika vojnog suda Komande grada Zagreba kao članova vijeća, Radan dr Ota, sekretara Vojnog suda Komande Grada Zagreba kao zapisničara, u prisustvu javnog tužioca Hrvatske Blažević Jakova, kao zastupnika optužbe, te u prisutnosti branitelja Politeo dr. Ive, Elegović dr. Ive i Desput Drage, u krivičnom predmetu protiv okriv. Budak dr. Mile, Rukavina Jurja, Vidnjević Ivana, Mandić dr. Nikole, Makanec dr. Julija, Steinfel Nikole, Canki dr. Pavla, Mesić Ademage, Milić Lavoslava i Nardelli dr. Bruna optuženih radi krivičnih djela iz čl. 13 i 14 Uredbe o vojnim sudovima, (te) nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu okrivljenih donio je i proglasio dana 6.VI.1945 godine slijedeću Presudu:
BUDAK dr. MILE pok. Mile i Ane, rodjen 30.VIII.1889.g u Sv. Roku, općina Lovinec, Lika, Hrvat, rkt. advokat, udovac, otac troje djece, imućan, nastanjen u Zagrebu, navodno osudjivan" […] oglašen je krivim jer je s drugim okrivljenim „stupivši u službu neprijateljske fašističke Italije i nacističke Njemačke osnivao protunarodnu terorističko-izdajničku organizaciju „Ustaša", odnosno naknadno njoj pristupili ili bili njom usko povezani, u namjeri da t. zv. NDH na čijem čelu su stajali i preko nje nasilnim putem uništavali, porobljavali i pljačkali hrvatski i srpski narod, svojim radom izazvali i pokušali izazvati bratoubilački rat izmedju Srba i Hrvata, slabili unutrašnje jedinstvo hrvatskog naroda, svojim zločinima pokušali spriječiti jedinstvenu borbu i bratstvo naroda Jugoslavije u jedinstvenom otporu i oružanoj borbi stranih imperijalističkih njemačko-italijanskih osvajača, pa su ovakav svoj rad provodili u djelo sve do oslobodjenja naroda Jugoslavije, čime su počinili zločin veleizdaje protiv svoga vlastitoga naroda", zatim „što su kao rukovodioci, prvaci, potstrekači i pomagači zločinačke terorističke organizacije „Ustaštva" i t. zv. NDH inspirali, organizirali i sudjelovali u izvršenju:
a/ masovnih klanja i ubijanja našega naroda u svim krajevima na području t. zv. NDH, a naročito u Gospiću, Jadovno, Glini, Slunju, Bihaću, Mitrovici, Sl. Požegi, Djakovu, Kninu, Drnišu, Mostaru, Livnu, kao i drugim mjestima;
b/ osnivanja mnogobrojnih zloglasnih konc. Logora i zatvora u Jasenovcu, St. Gradiški, Djakovu, Feričancima, Loborgradu, Lepoglavi, dječjem logoru u Jastrabarskom, Koprivnici, Krušćici, Rabu, Pagu, Viru, Molatu, Kraljevici i mnogim drugim mjestima, te u Zagrebu, t. zv. Sing-Sing na Ksaveru, Savskoj cesti, trgu N. Zvonimirovoj ulici br. 9. /ROS/, u kojima su na najzverskiji način mučeni i ubijani na stotine hiljada najboljih sinova, kčeri, majki i djece našega naroda;
c/ raseljavanje, pljačkanje, palenja i uništavanja naroda i njegove imovine, a naročito u Lici, Baniji, Kordunu, Bosni, Dalmaciji, Hrv, Primorju, Gorskom Kotaru i t. d.;
d/ organiziranja nasilnog odašiljanja naših ljudi u ogromnom broju na nečovječni i ropski rad na korist nacističke Njemačke,
e/ nasilnog mobiliziranja i tjeranja naroda u fašističku vojsku u borbu protiv Jugoslavenske Armije i naših velikih saveznika, a naročito protiv bratskog SSSR-a, organiziranjem naročitih legionarskih formacija kao što su: „Plava", „Vražija" i „Crna" divizija i legija za istočni front",
dok je Budak „napose kriv"
a/ što je kao organizirani i zakleti ustaša još 1933. godine i kao ideolog potsrekivanja na masovna klanja i ubijanja Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a kao najintimniji suradnik zločinca Pavelića Ante postao njegovim doglavnikom, a kao takav plača od neprijatelja, organizirao u inostranstvu ustaške logore, u kojima je odgajao ustaške koljače, koji su se pod njegovim vodstvom i nadzorom spremali za zločine u domovini, a koji je posao nastavio i posle osnutka t. zv. N. D. H;
b/ što se je u emigraciji u Italiji, a zatim u Njemačkoj stavio u izdajničku službu fašističko -nacističkih osvajača, a protiv svog vlastitog naroda;
c/ što je u t. zv. NDH- bio „ministar prosvjete" i diplomatski poslanik u Njemačkoj, te kao takav bio intelektualac inspirator pokolja Srba u Hrvatskoj bacajući parole „Ubijte svakoga Srbina", „Bježite psine preko Drine", „Koliko vrba toliko Srba", te sa tih položaja potčinjavao narod i zemlju okupatora;
d/ što je još 1939. g. organizirao u Zagrebu za račun neprijatelja fašističku štampu i propagandu te razvio intenzivan petokolonaški rad, izdavajući ustaške novine „Hrvatski narod", pod krivnom predavanja obilazio zemljom i držao ustaška predavanja i. td.;
e/ što je kao ministar vanjskih poslova t. zv. NDH neposredno učestvovao u odvojenju nasilnom naše radne snage za fašističku njemačku industriju;
f/ što je izdavao i potpisao kao član „vlade" t. zv. NDH mnogobrojne i zločinačke zakone, naročito zakon o privilegovanom i izvanrednom položaju njemačke narodnosti grupe u NDH, o kolektivnoj odgovornosti gradjana-porodica naših rodoljuba, o rasnoj, vjeresijskoj netrpeljivosti i.t.d."
U Obrazloženju se kaže: „Sud je kod donošenja presude stao na stanovište, da su svi optuženi kao visoki funkcioneri ustaškog pokreta i t. zv. Vlade zločinca Pavelića vršili zločine kao pokretači, organizatori i naredbovci masovnih ubijanja, mučenja, prisilnog iseljivanja, odvodjenja na prisilan rad i u logore stanovništvo, te paleže, uništavanja i pljačke narodne imovine.
Zločinačka djela optuženih smatra Sud dokazanim njihovim priznanjem, notornih činjenicama kao i samim položajem i dužnostima, koje su optuženi zauzimali u terorističkom ustaškom sistemu, kao i s obzirom na objektivni učin njihovog djelovanja.
Sud nije mogao uvažiti način obrane optuženih svaljivanjem odgovornosti na druge, jer je notorno da su optuženi s obzirom na visoke položaje koje su zauzimali direktno odgovorni za ta djela. […] Presuda je izrečena obzirom na težini počinjenih krivičnih djela optuženih kao prema stepenu krivične odgovornosti pojedinih optuženih."
Točnost prijepisa Presude „ovjerio" je Sekretar Vojnog suda II. Arm. poručnik: Marijan Ružić. Prepisku između Vojnog suda i Kotarskog narodnog suda za grad Zagreb kojom se ostvaruju posljedični pravni učinci te presuda ulazi u pravni slijed 4. VIII 1945. u ime Vojnog suda potpisao je major Nikola Lončar.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
zuvanovic25.05.2015. u 17:08
Izmedju jugoboljsevickog zlocinackog sustava I sudstva I kultnog sustava ISILa,nematode razlIke. Za sve zrtve dictator skin zlocinackog sustava, osudjenih ili pogubljenih bez suda, nije potrebna rehabilitacija, sto nemora znaciti da neki pojedinci ne snose odgovornost
-
BStipic24.05.2015. u 21:58
U Hrvatskoj nije moguća rehabilitacija formalno pravno osuđene osobe bez obnove ili revizije sudskog postupka osim rehabilitacijom zbog protoka vremena od izvršenja pravomoćne presude. Dok je obnova postupka relativno čest institut i u europskoj i u hrvatskoj sudskoj praksi, revizije... Prikaži sve su instituti koje su, u pravilu, koristile ili koriste zemlje s totalitarnom prošlošću. Revizije sudskih postupaka za osuđene po poslijeratnim 'partizanskim' sudovima više nisu moguće jer su istekli rokovi za podnošenje zahtjeva za revizije /Čl. 509. St. 4. Zakona o kaznenom postupku: "Revizija se može izjaviti u roku od dvije godine od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku." (NN, br. 110/97.) /.
-