Država je podijelila civile i branitelje, a nas ignorira i diskriminira, tvrde civilne žrtve zadnjeg rata
Točan broj zapravo im se ne zna. Njihov registar nikada nije izrađen. Doduše, u vrijeme premijerke Jadranke Kosor došlo se do broja od 402 stradala djeteta u Domovinskom ratu, od kojih su 364 poginula od posljedica granatiranja i bombardiranja. No, prema riječima Julijane Rosandić iz Slavonskog Broda, predsjednice Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, koja okuplja 12 udruga, ni taj popis nije konačan, a danas u Hrvatskoj, s manjim ili većim invaliditetom, živi 1260 djece koja su stradala tijekom Domovinskog rata. Oni nemaju svoj zakon, jer se na njih primjenjuje izmijenjeni i dopunjeni Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iz 1974.,donesen za žrtve iz 2. svjetskog rata. Već 20 godina pokušavaju se izboriti za svoj zakon i status u društvu koje ih ignorira, naposljetku i diskriminira.
Za izjednačavanje- Nemamo mi ništa protiv prava koja ostvaruju branitelji temeljem posebnog zakona, no ne možemo se pomiriti s činjenicom da su civilne žrtve tretiraju kao žrtve drugoga, čak i trećega reda. To je nedopustivo, ali, nažalost, ni jedna jedina Vlada do sada nije učinila ništa za nas. Štoviše, ignorira nas se i zanemaruje, a mi samo tražimo izjednačavanje kako bi se podigla kvaliteta života i stanje stradalnika. Nema ništa sporno u tome što tražimo uvođenje u zakon ranjenog i poginulog djeteta, da izgubljena glava, ruka ili noga civila i branitelja vrijede jednako - kaže J. Rosandić, koja ima dojam kako bi svi u ovoj državi bili najsretniji da njih nema. Čak su ih sedam puta prebacivali po raznim ministarstvima i svugdje su, kaže, bili 13. prase.
Ukidanje cenzusa
Smatraju da su diskriminirani, osobito otkako je prije 13 godina Sabor izglasao da im se za ostvarenje materijalnih prava primjenjuje proračunska osnovica od 100 posto. Pošto je to izglasano, na red su došli branitelji i tad su, priča J. Rosandić, u Sabor ušli Đuro Glogoški i još nekoliko 100-postotnih HRVI-ja, određena je stanka na kojoj je dogovoreno da se za branitelje primjenjuje osnovica od 115 posto. - Nikome nije palo na pamet da promijeni netom usvojenu odluku za civilne žrtve i izjednači našu osnovicu s braniteljskom. Mi nismo stradavali s oružjem u rukama, kao ni naša djeca, ali bili smo žrtve odmazde neprijateljskih snaga zbog poraza koje su doživljavali na bojištima od naših branitelja. I civili i branitelji stradavali su od iste ruke, zakapani su i ekshumirani iz istih masovnih grobnica, ali država nas je podijelila i civile diskriminirala - ogorčena je J. Rosandić čija je cijela obitelj stradala u topničkom napadu 30. svibnja 1992., kad im je 100 metara od kuće pokraj auta u kojem su bili pala granata. Suprug Josip ostao je 100-postotni invalid, ona ima 60, a sinovi Tomislav - koji je tada imao 16 godina i Krešimir, tada 14-godišnjak - imaju invalidnost od 70, odnosno 80 posto.
Osim izjednačavanje osnovice, civilne žrtve traže i ukidanje cenzusa, jer pravo na osobnu invalidninu od 800 kuna po članu obitelji imaju samo ako su socijalni slučajevi, dok, npr., obitelji branitelja imaju 1800 kuna bezuvjetno. Drže da pošteno zarađena mirovina ne može biti prepreka za dobivanje naknade za ubijeno dijete.
Referent koji zarađuje plaću'Dečkima braniteljima kapa do poda, no i mi bismo trebali imati veća prava'
Punu godinu dana Krunoslav Sabljarić žicao je svoje roditelje jaknu Spitfire, a onda ju je i dobio za 15. rođendan, tog 1. travnja 1992. godine, original, Avirex, kaže nam. U njegovu rodnom Karlovcu nisu to bila vremena kojih bi se čovjek prisjećao s nostalgijom, osim zbog nekih dobrih trenutaka, poput ovoga sa "spitkom”. Kruno ju je imao samo 10 dana. Toga, 10. travanjskog dana iskasapila ju je granata od 120 mm, koju je netko ispalio na grad. Kruno ju je tada nosio na sebi, geleri su mu odrezali lijevu ruku, dva su mu se zaustavila u trbuhu.
- Bio sam na praksi u Renaultovu servisu, nedaleko od Autobusnog kolodvora, tamo gdje je danas Stanica za tehnički pregled. Prvi razred srednje škole, budući automehaničar. Nakon smjene krenuo sam kući, pokraj kolodvora, prema tržnici gdje me čekao bus za doma na Malu Švarču. Prvi i posljednji put u životu na tom sam mjestu prešao cestu. Prošao sam kraj jednog vojnika i curice, malo dalje je bila profesorica tjelesnog iz Ekonomske škole i njezina kći. Svi kažu da su pale tri, ja sam čuo samo dvije. Jedna je pala na tri metra od mene. Ruke su mi bile u džepovima. Odmah sam znao što je bilo, bio sam svega svjestan. Curica je ležala mrtva. Stopirao sam vozila. Čovjek u Renaultu 18 nije mi htio stati, naišao je jugić koji je krenuo s obližnje benzinske. Potrpao nas je vozač i odvezao u bolnicu, tu ženu i dijete i mene. Bez ruke sam ostao odmah, a s vremenom sam zaliječio unutarnje ozljede. I to je to - prisjeća se Krunoslav Sabljarić.
Krunoslav priča sporo i odmjereno, ne pokazuje previše emocije kada govori o tim traumatičnim trenucima.
- Moglo je biti i gore. Došla su vremena kada je bilo teško, pa odeš van i opustiš se s dečkima, pa prođe... Nemaš izbora - priča Kruno o svojim tinejdžerskim danima.
Danas je obiteljski čovjek, zaposlen je, radi kao referent za obnovu i stambeno zbrinjavanje i zarađuje svoju plaću. Ima pravo na protezu kojom nastoji zamijeniti ruku koje nema.
- Roditelji su odmah nakon toga ishodili invalidninu, nešto više od 3000 kuna. To je to - pojašnjava.
Ima status civline žrtve Domovinskog rata. Da je vojna žrtva, imao bi kudikamo više prava. Ne misli da to sve skupa nije fer.
- Ne, ni slučajno. Dečki su odradili što su odradili i njima kapa do poda, imaju pravo na sva prava koja su im pripala. No, ne bih se bunio da i mi imamo veća - zaključuje.
Krunoslavu je 2011. godine dijagnosticiran tumor na mozgu, tada ga je i operirao. Nedavno se vratio s opercije žuči. Iz nekog razloga gotovo je ostao bez vida.
- Doktori kažu da je to posljedica tumora i da se tako nešto rješava kemoterapijom. Ne znam točno o čemu se radi, moram u Zagreb na neke preglede pa ćemo znati više o tome. Nije to tako strašno. Moglo je i gore - zaključuje mirno Kruno.
On je jedan od dvjestotinjak karlovačkih civilnih stradalnika Domovinskog rata okupljenih u udrugu koja postoji samo na papiru. Godinama ne radi jer su njihov rad svi prestali sufinancirati. ( Mario Pušić)
Sreto od tuge promijenio ime
'U sekundi mi je poginulo troje djece, žena i majka'
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -